Curriculum mortis

Ipak blog ima smisla. Uzbudljiv tekst.
Preporuka.

Koliko li je krikova, koliko bola, koliko lepote je potrebno emitovati da se zlo iskoreni, ili bar umanji. Izgleda nemerljivo mnogo! Zlo je nezasito, neumoljivo...

Kad čitam ovakvu poeziju i ovakvo pisanje o poeziji - ipak se ne hvatam za revolver.

Svaka čast!

Vezivala ih ista žica za poeziju, tragično za obojicu što je Šandor nije odvezao jače kada su mu ruke bile slobodne.

Dok god neko pise i prica o njima, dok ih se seca, ljudi ne umiru, zar ne?
Podsetili ste me ovim i na nase internirce u Norveskoj. Imala sam nedavno priliku da detaljnije proucim, a zatim i prezentujem podatke o tome. Ljudi su skamanjeni slusali, mladi ljudi iz raznih zemalja. Oni nisu znali kako je to nekad zaista bilo. Mladim narastajima treba stalno i stalno pricati o nesrecama koje donosi rat, nacizam i mrznja, ako su imali tu srecu da ih sami ne dozive.

Ja ti se samo mogu zahvaliti na ovom tekstu – hvala!

usuđujem se ustvrditi da je prepev Danila Kiša do mene preneo svaki damar Radnotijevog pregnuća.

Jeste, kao i kod svih drugih mađarskih pesnika koje je prevodio.

U znak sećanja na njega i žrtve fašizma , a i zato što nam se po gradu i vlasti muvaju u poslednje vreme oni koji revnosno prekrajaju istorijske čitanke, veličaju i slave njegove krvnike, peru im ruke i zatiru tragove, u Budimpešti je ove godine po treći put održan Marš Mikloša Radnotija, trasom koja se svake godine završava ispred njegove zgrade dole kod Margit mosta (sa peštanske strane).

Nije ti ovde samo prevod Kišov.
I tekst je skroz kišovski napisan. I ovo shvati kao veliki kompliment.

Čitajući ove stihove, drhtao sam, kao u groznici.

U takvo sam doba živeo na zemlji,
kad čovek beše tako nisko pao
da je svojevoljno, strasno, bez naredbe klao,
i dok je u laži verovao i kipeo od besa
opsedale su ga slike napaćenog mesa.

U takvo sam doba živeo na zemlji
kad su dostavljači, kada su ubice,
izdajnici i banditi bili junaci, -
a ko je bio nem, bez zanosa i pravca,
i njega su mrzeli ko gubavca.

U takvo sam doba živeo na zemlji
kad je morao da se krije onaj koji reč svoju diže,
i mogao je da grize od stida stisnutu pest, -
država beše podivljala i samo se cerila sa slašću,
od krvi i gada pijana, nad svojom propašću.

U takvo sam doba živeo na zemlji
kad je detetu prokletstvo bila mati,
kad je žena bila srećna kad pobaci,
trulom su mrtvacu zavidele žive seni,
dok im se na stolu otrovna čaša peni.

U takvo sam doba živeo na zemlji
kada je mukom ćutao pesnik
i čekao možda da opet prozbori -
jer tu dostojnu kletvu reći mogao nije
niko do znalac užasnih reči - Isaije.

„Nisi čitao Mikloša Radnotija?!"

Ne, mada sam davno čuo da je moćan.
I stvarno, jeste moćan.
Odličan ti blog, valjalo bi takijeh više.

Iskopah danas dosta Radnotija i o Radnotiju, čak i ljude koji znaju dosta o njegovoj poeziji, sve zahvaljujući ovom blogu.

I nikako mi, pogotovu čitajući Razglednicu 4 (inače, interesantno je da je u originalnom naslovu baš srpski izraz razglednica, ne mađarski), ne izbija frapantna sličnost u ritmu, iskazu i osećaju sa Jamom. Inače, čuo sam da nigde više, ni u jednoj Novodržavi, Jama nije u školskom programu.


JAMA

I


Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.


II


Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.


III


U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke"
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! - rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijao, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.


IV


Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!


V


O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)

Korak po korak pošli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.


VI


U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.


VII


Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: Na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!


VIII


Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.

Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.


IX


O, nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.


X


Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Sjajno Elise, sjajno!
Nemam nikakav komentar.
A i šta bih komentarisao?
Sve si rekao.

Trpljenje procveta u smrt što mori

i

zapisi što čuvaju tragove
ljudi
u nama.


xvala za reči.

od ovoga se teško diše,
i dobro je što je tako.



hvala

da ipak vredi ponekad svratiti u ovaj virtuelni sokak.
Hvala, prijatelju.

УСИЉЕНИ МАРШ

Луд је ко се сруши па устане после станке
и с болом скитничким покрене колена, чланке,
па ипак иде даље, на крилу сулуде песме,
залуд га мами јарак, остати ипак не сме,
и питаш ли га зашто? даће ти ваљда одговор шкрт,
да жена га чека и нека мудрија смрт.
Ал ипак луд је свако ко се нада бољој смрти;
над домом му се давно још само ветар врти,
зид је већ порушен, поломљњен шљивик лежи,
и од страве ноћ се над домом му јежи.
О, како бих веровати мого да није само кратак
сан све то што вреди и да имам дом за повратак;
о, кад би га било! и ко негда на свежој веранди
зујале би пчеле мира док се пекмез хлади,
а башту би облио умирућег лета ход,
међ грањем би се љуљао зрели, голи плод,
чекала би ме Фани пред плотом тим што пева,
и падале би сенке тромога поподнева –
све ће то можда бити! месец је високо пропет!
Не пролази, пријатељу, зовни ме! устаћу опет!

Бор, 15. септембар 1944.

na poeziju...

... i emocije.


Andrija Čordaš,
siroče iz drugog rata,
omalen čovjek, vedrih očiju...
čopori svinja, vatrica tinja...

Savske bare i dubina
velikog neba slavonskog...
im'o dva psa, dva druga,
to nije bilo gazda i sluga.
To je bilo prijateljstvo iskreno.

Pričaju ljudi mlad je bio,
lijepu je Slavu zavolio,
a nju je bolest rano uzela.
K'o vuk samotnjak tugu je krio
nije po birtija plak'o i pio

Samo on zna kako našao je mir...
kad bi ga pitali što živi tako?
Zašto ne stekne imanja?
A on bi rek'o:
"pa nek se bogati k'o o tom sanja."

Jer nije sretan k'o puno ima,
sretan je onaj tko malo treba...
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede.

Jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo
dukate na hrpu sprema...
Džaba mu svega
kad u duši mira nema

Sanjivom plavom seoskom zorom,
svirala frula širokim šorom...
njegova pjesma je sokak budila
i sve su gazde baš njega htjele.

Kod njeg' su svinje bolje jele.
Tko zna zašto, možda i njima
dobrote fali.

A znao je reći: "marva je marva,
u trnju jede, u blatu spava...
ali se nikada ne uprlja k'o čovjek"

Bio je Andra na svoju ruku,
po selu pričali - mimo svijeta.
Ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek
nešto smeta.

A samo je živio kako je htio,
i s ono malo sretan bio.
Na račun tuge, na račun
sreće šale zbij'o.

Život je cesta, pa biraj gdje ćeš...
al' zalud grabiš i zalud stječeš
kad tamo gore ništa od toga
ponijet' nećeš.

Bježale godine, uvijek je tako...
pa i on stario polako.
I sve se rjeđe čula frula
u jutro rano.

I prođe dobro, prođe i loše,
stari sokaci nestadoše,
i dođe neko vrijeme njemu strano...
nestalo marve, nestalo gazda,
nestalo šuma... i salaša.
Nestalo s njima
i posljednjeg Čordaša.

Umro je Andra, onako, tiho...
kako i umru takvi ljudi.
Bez puno suza i tužnih stihova.
Svećenik reče tek dv'je-tri riječi.

Pokoj mu duši, a bio je veći
nego bi čovjek rekao naizgled...
samo je Sava na tren stala,
samo je vrbak spustio grane,
ljudi se kunu da su psi plakali...

***
Jer nije sretan tko puno ima,
sretan je onaj tko malo treba,
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
džaba mu svega,
kad u duši mira nema...

A evo još - to isto sa tamburašima...

Edit: elisu, kao i obično...

Пре десетак минута сам прочитао читав текст, па сам кликнуо препоручи, па сам читао коментаре, па изашао и прочитао још 3-4 блога, али не знам која, читао сам, а нисам тамо био присутан, па сам се вратио овде и опет прочитао читав текст и опет кликнуо на препоручи, али ми ова глупа машина то не дозвољава, па сам у бесу кликао на препоручи још пет пута...

Bežao sam od naslova, iako znajući da mora da je nešto dobro.

(Ja sam, inače, prvih svojih 19 godina živeo u Boru.)