Za neke priče nije potrebno da prođe vreme. Poseta Prištini je jedan od tih. Od 1996. do 1999. godine , a naročito 1998., Proveo sam dosta vremena, u mesecima, na Kosovu (i Metohiji, ako je nekome značajno). Stracioniran uglavnom u Prištini. 2002. i 2003. sam tamo išao često. Bar jednom u dve nedelje...Od 2003. do četvrtka ni jednom. Informacije sam dobijao iz medija. Tačnije, pojma nisam imao.
Četvrtak je kao većina "okolnih" dana odvratan. Hladan i siv. Odoh sa drugarima u Prištinu. Grad, ne znam da li sam to danas pominjao, koji nisam video skoro 8 godina. Priština je grad u svakom smislu te reči. Nezgodno je ako neko očekuje lep grad. Ipak je samo grad.
Za sve te godine jedna stvar se nije promenila. Blato. Bez obzira na vremenske prilike uvek je isto i nalazi se na mojim cipelama, bez da sam gazio po barama, travnjaku. Bilo kiše ili ne.
Kada sam 1996. godine prvi put došao (mislim dan pred Slobinu posetu) nisam znao ni grad ni običaje u njemu. Četvoročlana ekipa je šetala kroz grad i rešila da uđe u jedan od kafića u novim zgradama (kasnije sam sazno da se ta ulica u žargonu zove Kičma). Ulazak u kafić propratila je gromoglasna tišina. Neprirodna. U ugostiteljskom objektu su bili samo muškarci. Svi su gledali u četvorku koja je veselo čavrljala i primećivala da nema žena...Naručili smo pivo i nastavili ćaskanje. Neko od nas, ne znam tačno ko, je ipak preporučio da popijemo platimo i promenimo lokal. Nismo očekivali da nam se nešto dogodi, samo je bilo veoma neprijatno. Posle smo upoznali lika , oficira VJ , koji nam se smejao i odveo nas u kafić, srpski. Tada sam primetio razliku.
Petnaest godina kasnije, juče, preciznije, prošetao sam jednom ulicom paralelnom sa "Kičmom". Oko 8 sati ujutru na ilicama je mnogo mladih, prodavnice, kafići otvoreni. Ulazim u jedan kafić. U hotelu nije dozvoljeno pušenje, a meni je uz kafu potrebna cigareta. Ekipa muška, neki u nekim uniformama, neki bez. Niko ne obraća pažnju na mene i dijalog sa konobarom. Pričamo na srpskom. Dobijem, popijem kafu, popušim cigaretu dve platim i idem. Uđem u prodavnicu pogledam neke cene ....Niko ne obraća pažnju na mene. Promena je pozitivna.
Svakako u Prištini i na Kosovu mnoge su pozitivne promene. Od tog slobodnog kretanja "turiste" iz Srbije, preko cena, puteva koji su prilično dobri (izgradili autoput), profesionalnih policajaca na granici, dvojezičnih putokaza.... Ima i onih stavri koje se nisu promenile, nema struje vode. Iz Prištine se preko Vranjevca izlazi uz brujanje generatora. Mrak je do Podujeva. Kontejner na ulici lep čist a oko njega gomila đubreta za tri kontejnera. Na graničnim prelazima stotine kamiona i u jednom i u drugom pravcu. Registracije iz Srbije. Na Kosovo puni, sa Kosova prazni, Srbi su još u enklavama...
Ne, nisam oduševljen Prištinom i Kosovom. Radoznao sam. Balkanski grad, i društvo koje se menja. Verovatno na bolje. Nacija, kažu, nije više najvažnija. Interesuju ih druge stvari. Posao, standard...Jedan kolega, prištinski novinar, mi je sasvim odgovorno i sa argumentima tvrdio da situacija sa severom i balvanima nije naročito bitna na Kosovu i da među ljudima ne izaziva tenzije. "Političarska ujdurma, kao i kod vas". Veći tiraž novina je kada je na naslovnici korupcija nego balvan.
Treba i njima dijalog sa Beogradom. Zbog olakšavanja nekih svakodnevnih problema. I zbog briselskih fondova. I vizne liberalizacije. Trude se i menjaju. Dvodnevni boravak u Prištini je bio zanimljiv. Veoma zanimljiv. Promena je vidljiva. Deluje kao da su odlučili kao društvo da idu dalje. I to je ono što mi je tužno. Promena je vidljiva i u Beogradu. Promena u društvu, politici... Kao da smo kao društvo odlučili da idemo dalje....na drugu stranu..
Dok ne dođem sledeći put na Kosovo verovatno ću se informisati iz medija i znati ništa.
Fotografije su delo jednog od mojih saputnika, Nenada Vulovića iz agencije FoNet, objavljene na sajtu Moja Vest. Slikane su 24.11.2011. (bio prisutan)