On već svira kada uđem
to se kaže našu stvar
Znaš koliko tad mi znači
jedan šlager
jeftin
star
Videli smo i čuli Arsena na „Kolarcu", ove večeri. Bio je to koncert „za glas i klavir", a za klavirom je bio mlađi od Dedića, bravurozni Matija.
Pevao nam Arsen je o našoj „boljoj prošlosti". Kao ono, nekad...
Najzad - na „Kolarcu"! Tu, gde je samo najboljima mesto.
Bilo je... suza... i stihovi su tekli.
Kao i uvek, Arsen je zbijao šalu. Kako sa svojim godinama („meni ide odjavna špica"), tako i sa svojom prelepom gošćom („neka Matija bude zadužen za ton, a ti za sliku") i publikom („nakon koncerta Matija i ja idemo svirati po kućama").
Objasnio je i da se od svoga imena ne može pobeći, a njegovo - Arsen - znači, ujedno „i lijek i otrov".
Moje ime se ne izgovara javno
policija ne dozvoljava da se širi
Moje ime je konspirativno ime
nekih mojih drugova
ono se ispisuje noću po zidovima
po cijenu slobode
Moje ime je lozinka ljubavnika
ono se izvikuje pod vješalima
Mojim su imenom samo najhrabriji
krstili svoje dječake
u slijepim planinskim kućama
znajuci što ih zbog toga čeka
Nije propustio Arsen da spomene svoje beogradske prijatelje, kojih više nema: Duška Radovića i Duška Jakšića.
Svoju estradnu premijeru (takorekuć praizvedbu ) - svoj prvi solistički koncert Arsen je imao u beogradskom Domu sindikata, davne 1965. godine.
I ruši se zeleni autobus
Tjeran jesenjim vjetrom
Kao list
Niz jednu beogradsku padinu
Beograd i Arsen vole se tajno.
I, ponovo, sve bilo je muzika.