Doktore, kako je to biti majka?
Bane Vukašinović
Ne možete da znate dok ne probate – tako je i sa članstvom u stranci. Iznenada sam za vreme svog boravka u Beogradu došao do podatka da vlasnica lokalnog butika trikotaže ima verenika u užem rukovodstvu stranke koja samo što se nije osnovala. Pošto sam u ovo upućen direktno od same buduće supruge stranačkog rukovodioca, birajući gaće, učinilo mi se zgodnim da iskoristim nadahnuće i oprezno upitam oko prijema u članstvo. U sledećem trenutku sam razmenjivao brojeve telefona sa zgodnom i utegnutom, u politička i modna pitanja upućenom plavušom. Dobio sam obećanje da ćemo se još čuti i videti. Ako ne sa njom, a ono sa njenim verenikom. I zaista: poziv je stigao. Chapeau noir, verenik. Srdačno, kao starom partijskom drugu, saopštio je da je večeras na toj i toj adresi sastanak rukovodstva stranke, te da dođem radi učlanjenja. Ovako sročen poziv, koji gotovo da je implicirao događaje po redosledu: obavimo formalnost učlanjenja, pa se pridružimo sastanku rukovodstva, nije ostavljao mogućnost da nađem izgovor, mada sam ga imao. Sutradan je trebalo da putujem nazad u Maribor i imao sam milion poslova, ali šta su poslovi običnih ljudi u poređenju sa mogućnošću partijskog rada.
Ono što sam znao i pre nego što sam postao član stranke je da svaki član stranke ima potrebu da objašnjava zbog čega je postao član stranke. Opet, u Srbiji svako ima potrebu da objašnjava sve. Jedan sam od onih ljudi koji prave hrabre planove, ne očekujući da se oni ikada ostvare. To je ionako glavna osobina svakog plana. Ali ponekad planovi zaskoče kada im se najmanje nadate. U društveno-političkom daydream-u (bez sumnje pod uticajem glasina o partiokratskoj drživi) bih se do te mere dopao rukovodstvu stranke da bi ono finansiralo projekat otvaranja biblioteke na srpskom u Mariboru. (Kako, zašto??? – daydream, sve je moguće).
Mogućnost partijskog rada mi se ukazavila i ranije. Tada sam bio mlađi i mislio sam da je partijski rad gubljenje vremena. Užasavao sam se druženja sa ljudima sa kojima se inače nikada ne bih družio, gnjavažama nalik onima učestvovanja na radnoj akciji ili u folklornoj sekciji, rečju razmišljanje mi je bilo detinjasto i razmaženo. Premerivši vreme uobičajenom srpskom merom, dvadeset godina kasnije, usvojio sam uravnoteženiji pogled na život i počeo da biram šta da obučem za čin učlanjenja. Nisam gajio iluzije da mi predstoji nekakva svečanost, ali sam ipak razmislio kako da se vizuelno predstavim svojim budućim partijskim drugovima. Ograničen onim što sam doneo u koferu za put u Beograd i ćaletovom zalihom odevnih predmeta, odlučio sam da obučem svetlu košulju, tamne pantalone i kožnu jaknu nalik sakou. Dopadao mi se ozbiljan, robustan ton koji je takvo odevanje nosilo sa sobom. Osim toga, video sam da se tako oblače neke vođe stranaka. Sveže obrijan, seo sam u kola, platio parking u srcu grada i prošetao do dobijene adrese, takozvanog Sedišta. Hodnik zgradurine u koju sam ušao je bio dobro osvetljen ali sasvim pust, nigde očekivane portirnice. Sledeći uputstva došao sam do vrata tapaciranih kožom. Nije bilo zvona. Svako ko je pokušao da kuca na ragastov tapaciranih vrata, zna do koje mere je uzaludna ova radnja. Tako sam jednostavno pritisnuo kvaku i zakoračio unutra, pazeći da to činim, utiska radi, samouvereno. Dočekala me je oveća prostorija opremljena kožnom garniturom, stolicama i ogromnim kancelarijskim stolom. Sve u neodređeno zelenkastoj boji sem garniture, crne naravno. Tu je bila i grupica u zelenkastu boju uklopljenih ljudi, koji su naglo umukli uperivši ka meni poglede. Još ne razumevajući situaciju upitah svojim najpouzdanijim tonom: da li su ovo prostorije Te i Te stranke?
Uđite u prodavnicu, tamo su sad nove, moderne prodavačice istrenirane da vam kažu: izvolite, dobar dan, kako vam možemo pomoći; banite u stranačke prostorije, i dočekaće vas ljudi paralisani od straha, mucajući u nadi da nisu oni ti koje tražite. Eto vas licem u lice sa iskonskim demonom svakog Srbina koji je član bilo kakvog udruženja, odnosno, nešto muti. Ako i ne muti (a muti), onda ima osećaj da muti. Andrićevski težak strah slutio se u svakom tonu Glavne Tajnice:
- Koga tražite?
Stvar postaje savršeno jasna ukoliko se predstavi na pravi način: uredno, glatko obrijano lice kratko podšišane kose, snabdeveno kožnim odevnim predmetom, nenajvljano je upalo na sastanak stranke u osnivanju. Trebalo je, naravno, da odgovorim nešto sasvim pogrešno, naprimer: Boška, i okrenem se zauvek, ostavljajući za to zadužene osobe da proveravaju ko je i zašto poslao BIA na sastanak. Umesto toga rekoh: D. i prizor se odmah otkravio. Kao kad u vesternu stranac uđe u salun gde se meštani zablenu, a on kaže „viski“ pa svi nastave da galame. Glavna Tajnica, prekaljena plavuša, mi se srdačno nasmeši i još reče: „znam, zbog učlanjenja“, ekipa u crnoj garnituri mi uz vidno olakšanje zaklima glavama, i zavlada neka drugarska atmosfera kojoj nisam mogao da odolim čitavih pet minuta. Zatim sam počeo da pogledavam ka vratima, ali beše kasno: pojavio se lično D. izljubivši se samnom čim je shvatio ko sam, a kada je Glavna Tajnica najzad završila telefonski razgovor („ne, nisu nam naša tri slova već zauzeta, to što piše u registru to smo ustvari isto mi...pogrešio si plavu za logo...piše koji je broj boje...ne može, mora ponovo sve da se štampa“) bio sam samo njen. Prekasno sam video susednu prostoriju, sa dugim stolom oko kojeg su posedali bivši članovi folklornih sekcija kojima je samo uvodno izlaganje nedostajalo da počnu da izgledaju izmučeno*.
Posle izvesnog vremena sam se provukao kroz tapacarina vrata. Nisam platio članarinu. U poslednjih godinu dana mi na mail adresu redovno stiže partijski materijal. Ne brišem ga, za svaki slučaj.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Dodatak:
Razgovor na crnoj garnituri. Lica: ja, Đ. i GT. GT kucka nešto za kompjuterom.
Ja: Ja sam N.
Đ: Drago mi je, Đ. A vi znate D.?
Ja: On me je pozvao večeras...eto sad smo partijski drugovi.
Đ: Da, lepo je da imamo i dečijeg pisca. Ja sam pravnik, pisao sam statut.
Ja: To je isto lepo.
Ja (nakon pauze): Inače, poslednjih godina živim u Mariboru.
Đ: A državljanstvo vam je, čekajte, naše?
Ja: Naše.
Đ: Slovenija je lepa zemlja.
Ja: Jeste. Samo, znate, u Mariboru, u biblioteci ima veoma malo knjiga na srpskom. Ima nekakvo udruženje Srba, ali nemaju biblioteku, neka mala prostorija, TV uvek navijen na RTS, dva tri lika sede i galame o politici. Možda bi moglo to i bolje da se osmisli...
Đ: Da, da.
Ja: Imaju, ne kažem, i neko folklorno društvo, ali nema bibblioteke, treba prostor, treba to da se plaća, nema ko to tamo da izgura. A ima u Mariboru i pismenog sveta, mislim našeg.
Đ: Možda bi mogli vi da osnujete...samo ne znam...
Ja: Pa da! To sam nekako i mislio.
Đ: ...podružnicu stranke. Kažete ima tamo naših.
Ja: Podružnicu. Da, mislim, ovaj, mogao bih i podružnicu...
Đ: Mislite da bi mogli da skupite, tako, pa bar nekoliko desetina članova? Kasnije, u perspektivi?
Ja: Bez dileme. A koliko podružnica imate van Srbije?
Đ: Nijednu. Nemamo ni u Srbiji. Ali zašto ne u Mariboru.
Ja: A vi, nećete na sastanak, vidim počinje...
Đ: Ne.
Ja: Odoh onda ja polako kući.
Đ: Vidimo se sledeći put.
Ja: Verovatno neću biti tu baš sledeći put, ali sad imam mejl.
Đ: Napišite koliko mislite da bi članova mogli da imamo u Mariboru, pa pošaljite.
Ja: Hoću.
Ja (na vratima, Tajnici): Nisam uzeo nikakav partijski materijal, malo da proradim.
GT (sumnjičavo): Poslaćemo.
Edit: ponukan razmenom misli u komentarima, naslovio sam tekst malo drugačije nego kad je bio objavljen.