Sigišoara
19. septembar
Umalo se desilo da zaobiđemo Sigišoaru. Nije nam bila baš usput, niko nam nije odgovorio sa neke od internet lista za besplatan smeštaj, a ja nisam mogla da se setim šta je to toliko bitno u tom gradu zbog čega sam ga stavila na moju listu "must to see". Ipak, na Brajanove obazrive pokušaje odgovaranja od skretanja sa rute (koja je od Fagaraša logično vodila ka Transfagarašanu), tvrdoglavo sam istrajavala u nameri da izvozimo dodatnih stotinak kilometara, samo da bismo je posetili.
Postoje gradovi u koje se putnici bezuslovno zaljubljuju bez obzira na to koliko im se ukusi razlikuju. Njihov šarm dotiče nešto arhetipsko u nama, pa nam se njihove ulice i fasade čine nekako prepoznatljivim, kao zaboravljene slike koje smo nekada, u nekom drugom životu, prelistavali pred našim očima. Srednjovekovne saske kuće koje stilski i po koloritu neodoljivo podsećaju na dečije crteže, krovni prozori nalik na radoznale oči koje vas posmatraju odozgo dok gulite svoje đonove po kaldrmi starog grada, sat-kula navrh brda do kojeg treba ispešačiti dugim, pokrivenim drvenim stepenicama, dominikanska crkva iz 13, škola iz 17. veka... i, da, Drakulina rodna kuća, danas kafe-muzej, gde smo popili pivo.
Sutradan smo Sigišoaru prepešačili uzduž i popreko, neumorno škljocajući fotoaparatima u pokušajima da makar deo njenog šarma zabeležimo za dane kada ćemo živeti od ovakvih uspomena.
Transfagarašan
21-22. septembar
Približavamo se masivu što se moćno izdiže ispred nas kao da izranja iz ravnice koja je nakada bila dno Panonskog mora. Najpre ga vidimo kao u izmaglici, a onda kilometar po kilometar, po makadamu i zemljanom putu koji povremeno izrasta u asfaltni, sve nam je bliži i jasniji. Boje počinju da se prelivaju od crne do svetlosive i na licu masiva postupno se ocrtavaju linije pojedinačnih planina. Jedna za drugom, kao da istupaju korak napred, koliko da (nam) se poklone i onda opet vrate u vrstu. Magija koja se rađa pred našim očima.
Transfagarašan -- jedan od deset "must ride" svakog bicikliste. San onih koji su njegove pasove videli na fotografijama, plan srećnika koji su se uputili ka njegovom podnožju s pogledom uprtim u naizgled nedostižni vrh, ponos onih koji su se njime uspinjali i spuštali.
Rumuni kažu da je Transfagarašan najbolji i najlepši od svih njihovih puteva. Izgrađen je početkom sedamdesetih godina prošlog veka, nakon ruske agresije na Čehoslovačku, a za slučaj da rumunska teška artiljerija mora da se brzo povuče duboko u kopno. Dugačak je oko pedeset kilometara, a skoro tačno pola je uspon i pola spust, s koje god strane da se krene -- sa severa ili s juga.
Spremni smo da ga zagrizemo. Prethodnih par dana premostili smo niz problema -- od pokvarenih stomaka, do polomljenih prednjih i zadnjih nosača bisaga (treći-četvrti put od početka ture). Čini se da smo do večeras sve prebrodili i uspešno sanirali, te da ćemo ujutru spremno "napasti" moćne prevoje. Imam utisak da je Transfagarašan vrhunac ove ture, dugo čekani uspon za koji smo se i nehotice sve vreme pripremali. Osećam se nekako svečano, pa ujutru, pomalo u šali, ali više u zbilji, biram da obučem odeću za "izlazak", koju čuvam za posebne prilike.
Uspon počinje od mesta Cartisoara i do Balea Cascada ima trinaest kilometara. Pedalam lagano i stajem mnogo puta što da dođem do daha (Brajan je daleko isprednjačio), što da fotografišem neverovatne pejzaže. Kraj spomenika podignutog u znak sećanja na četrdeset radnika koji su poginuli tokom izgradnje ovog puta, pravim dužu pauzu. Dosadni roj mušica, koji me prati od početka uspona, ne da mi mira ni sada.
Napokon stižem do prvog "vrha" (na oko 850 m/nv), kod vodopada Balea. Na platou pored puta brojne tezge sa suvenirima, šećerlemama, rumunskim poslasticama, napicima. Brajan me tu čeka sa zalihama slatkiša, koje slistimo u slast. A onda, pedalaj dalje.
Odavde zapravo počinje ono pravo -- brojni prevoji, serpentine nalik na meandre koji se lagano uspinju do vrha i jezera Balea. Za razliku od prve polovine puta, vidici su sada otvoreni prema niziji, nekadašnjem dnu Panonskog mora.
Negde oko petog kilometra ovog dela (a osamnaestog kilometra uspona) ophrvava me strašan umor. Pogledam uvis, ka vrhu, gde se izdižu dve kućice, i pomislim kako nema šanse da dopedalam do gore. Aaaaaaah, zašto je toliko strmo!
Ali ima nečeg oslobađajućeg i ujedno hipnotišućeg u ritmu ponavljanja okreta pedala, uprkos strmoj uzbrdici i brzini od jedva pet kilometara na sat. Skoro omamljena, pratim taj mehanički ritam, bez ijedne misli u glavi, i vozim kao u transu. Čini mi se da bih ovako mogla doveka, dok me snaga ne izda kao kakvog biciklističkog Filipida. Kada se ritam naruši i umor me prožme od vrhova nožnih prstiju do poslednje vlasi na glavi, počnem da ponavljam u sebi: "Možes ti to, izdrži!" I tako doslovno metar po metar, osvajam preostalih šest, pet, četiri, tri, dva kilometra. Na svakom prevoju pomislim kako više neću moći, a onda ipak nekako nastavim.
Transfagarašan je toliko veličanstven da mi se čini izdajom ako odustanem. Ne znam mnogo o Čaušeskuu, sem da je bio diktator i da je neslavno skončao, ali po glavi mi se mota samo jedna (verovatno grešna) misao: samo zbog ovog puta, zbog ove lepote koju je ostavio kao plod svojih megalomanskih ambicija, treba mu oprostiti mnoga zlodela.
Planine su uvek poput umetničkih slika, prirodnih galerija, ali retko gde postoji mogućnost da ih pohodite, ophodite i obgrlite sa svih strana, kao u kakvoj virtuelnoj igrici, gde se kruži piramidalno od podnožja do vrha. I zbog toga, zbog pregoleme lepote i teške muke, na momente osećam toliku sreću da počinjem da se smejem naglas.
Otkad sam prvi put čitala o ovom prevoju i videla ga na fotografijama, želela sam da ovde vozim. I evo me sada ovde, skoro na vrhu, sa kojeg mi maše Brajan. Još samo tri krivine, još manje od kilometra, svega petsto metara, napinjem poslednje snage i -- CILJ! Puštam bicikl da padne, skačem i grlim Brajana. Uspela sam! Gledam dole i ne mogu da verujem da sam sve to izvozila.
Fotografišemo se, ručamo i posle kraćeg odmora krećemo na drugu stranu masiva. Iznenađeni smo da se prolazi kroz tunel, ali najveće iznenađenje nas ocekuje nakon izlaska iz tunela, kada ugledamo prevoje na drugoj strani, kojima ćemo se više od dvadeset kilometara spuštati nizbrdo. Ludilo od spusta! Vozi, Miško!