Balkanski centar za Bliski istok je objavio podugačak intervju sa Džonom Espozitom, profesorom na Džordžtaun Univerzitetu u Vašingtonu. U tom intervjuu Espozito govori o islamofobiji, islamu i demokratiji, Palestini, ali meni je najinteresantniji deo intervjua u kome on govori o tzv. Arapskom proleću i često pominjanoj islamističkoj pretnji. Teza koja se često čuje je da če Egipat 2011 biti uskoro isto što i Iran 1979, ondosno da će sekularnu diktaturu zameniti teokratski totalitarizam. Evo šta Espozito kaže o tome.
Prva stvar koju treba pomenuti, jeste da što se arapskog proleća tiče nismo shvatili da nam je pre svega potrebna nova paradigma, da nam je potreban novi narativ. Potrebna nam je, u Americi a i u mnogim drugim evropskim zemljama, nova paradigma u spoljnoj politici prema Bliskom istoku i širem muslimanskom svetu.
Stara paradigma glasi da je važno podržati autoritarne režime kako bi očuvali i zaštitili zapadne interese: naftu, bezbednost i stabilnost u regionu, čime prihvatamo da ti režimi svaku opoziciju predstave kao islamiste. Potrebna nam je nova paradigma. Još jedan dokaz za to su ljudi koji su se okupili tokom arapskog proleća. Tako da, ako pričamo o pretnji, pitanje koje treba postaviti je kakvu pretnju predstavljaju vojska i bezbednosne snage, zatim ušančene i birokratske elite u Egiptu i Tunisu da arapsko proleće dovede do demokratizacije? A ono o čemu mi umesto toga razgovaramo je pretnja koju predstavljaju islamisti, na šta ću se osvrnuti za koji trenutak.
Jedna od stvari koju možda treba da pogledate je časopis Atlantik (The Atlantic). U prethodnih četiri, pet meseci pojavio se broj Atlantika sa potpuno pokrivenom ženom na naslovnoj strani i naslovom koji kaže: "Da li je ovo lice arapske demokratije?" Kada sam otvorio časopis pomislio sam da će to biti naslov članka. A naslov članka je zapravo glasio “Pad tirana“ (“The fall of the tyrants”) i pitanje islamista je zauzelo jedan mali deo teksta.
Što se islamista tiče, jedna od stvari koje treba da shvatimo je, da kada se osvrnemo na arapsko proleće, Egipat i Tunis, vidimo da islamisti nisu predvodili već da su samo učestvovali. Sasvim suprotono, arapsko proleće je činio širok krug ljudi. U Egiptu su, na primer, islamisti, poput Muslimanskog bratstva, zvanično bili uzdržani. A zapravo su njihovi mlađi pripadnici i srednji ešalon bili prećutno uključeni i to ne tako što su zvanično predstavljali Muslimansko bratstvo. Mislim da je ovo važno da se sagleda. Islamisti nisu vodili pokret i njihovi zvaničnici su reagovali uzdržano, baš kao i vodeće verske figure koji su se u poslednjem trenutku uključili u proteste.
Takođe ono što treba da se shvati, jeste da kada pogledate Muslimansko bratstvo i el-Nahdu, i to u periodu pre revolucije, i kako se njihova ideologija razvijala, a pogotovu ako čitate Ganušijeve radove i radove drugih, te koje su pozicije oni zauzimali, videćete da su oni zapravo proširili ideološku platformu kako bi uključili više demokratski i pluralistički pristup. To ne znači da ne treba biti zabrinut oko toga koje su njihove prave namere, ali isto se to pitanje može postaviti i za prave namere sekularnih elita koje su cvetale pod diktatorima poput Mubaraka i Ben Alija.
Mislim da treba da nas brine, na primer u Egiptu, pojava nekih tvrdih struja političkih salafista koji su izašli u javnost. Naravno, nešto od toga za šta se oni zalažu u pogledu tipa državnog uređenja može biti problematično. Sada kada sam sve ovo izneo, dozvolite mi da zaključim na ovu temu. Do sada, kada su Bratstvo i el-Nahda mogli da učestvuju na izborima obično su dobijali više glasova nego što bi dobili da je postojao stabilan višepartijski sistem. Drugim rečima, dobijali su, ne samo glasove svojih pravih pristalica i simpatizera već onih ljudi koji su želeli da glasaju protiv vlasti. Dakle, kratkoročno gledano, oni će možda proći bolje na izborima nego što bi trebalo. Galup je, na primer, uradio istraživanje nakon Tahrira koje je pokazalo da je zapravo broj Egipćana koji podržavaju Bratstvo značajno ispod dvadeset i pet procenata i da zapravo dosta ljudi traži drugačiju političku partiju ili kandidata. Međutim, ako u prvom krugu izbora učestvuju slabe političke partije, govorimo o sadašnjoj situaciji nasuprot recimo situaciji za četiri godine, ove grupacije možda prođu bolje zato što nema dobre alternative. U svakom slučaju, ja verujem da kako bude jačao višepartijski sistem i kako ljudi budu imali više različitih opcija, da će islamisti biti na političkoj sceni i činiti politički mozaik, ali da verovatno neće biti neproporcionalno zastupljeni.