Film| Gost autor| Kultura| Nauka| Umetnost

[64] Intervju: Pedro Almodovar

bojan ljubomir jugovic RSS / 01.11.2011. u 17:28

 F2_zpsb1923307.jpgUz napet, zamršeni triler „Koža u kojoj živim" [La piel que habito, 2011.], reditelj Pedro Almodovar pravi sintezu rezultata decenijskih vrijednosti filmskog eksperimentisanja, za razliku od ludog naučnika u središtu fokusa filma. Legard [Antonio Banderas, ujedinivši se ponovo sa Almodovarom po prvi put u skoro 20 godina] je estetski hirurg koji postaje opsjednut razvijanjem zamjene za ljudsku kožu koja je bolja i izdržljivija nego prava. U početku korijen njegove opsesije nije jasan, kao i koji je njegov razlog za držanje mlade žene [Elena Anaya] zaključane u jednoj od spavaćih soba u prostranom dvorcu, zatvorenice prekrivene šivenim bodijem i maskom od lateksa koja pokriva sve osim nekoliko kvadratnih inča epidermisa. Da li je to njegova supruga, njegova ćerka ili neko drugi zarobljen protiv svoje volje kao zamorac za njegove eksperimente? Kretajući se unazad i unaprijed u vremenu, u dvostrukom okviru čiji pravi smisao postaje jasan tek kasnije u filmu, Almodovar napada poznate teme kulturne represije i seksualne fluidnosti iz neobično uznemirujuće perspektive. Zanoseći se između engleskog i španskog jezika [potonji preusmjeren putem prevodioca], Almodovar je razgovarao za A.V. Klub o prelasku iz naučne fantastike u naučnu stvarnost, o tome zašto se vojnici vole oblačiti kao žene i o zaprepašćujućem konačnom obratu filma „Koža u kojoj živim".

 Napomena: Almodovar otvoreno raspravlja o svemu što se tiče filma „Koža u kojoj živim", uključujući i njegov kraj, tako da ukoliko želite da sačuvate iznenađenja koja film nudi preskočite označene odlomke intervjua.

Film „Koža u kojoj živim" jednim dijelom je zasnovan na romanu „Tarantula" Tierija Žonkea [Mygale, Thierry Jonquet]. Vi u većini slučajeva ne radite adaptacije. Šta je bilo posebno u ovom slučaju?

- Zapravo, bila je to fikcija knjige jer sam sve izmislio. Bio sam inspirisan, da budem pošten. Od početka otkupili smo prava jer sam bio zainteresovan za jednu situaciju u knjizi a to je osveta oca. Ali isto tako, od samog početka, od trenutka kada sam razmišljao o koži, odmah mi je palo na pamet da govoreći o ludom doktoru koji skoro izumi tu novu kožu, prosto govorim o humanosti na najosnovniji i najdirektniji način, a time i govorim o ljudskom biću kroz najveći organ koji ono ima. Deset godina mi je trebalo da razradim scenario, otpočelo je kao ideja za film naučne fantastike, ali kroz mapiranje ljudskog genoma i celularne terapije, deset godina kasnije, ideja je postala stvarnost. Zapravo, postoji laboratorija u Granadi koja već razvija umjetnu kožu. Čak i stvari poput transplantata lica koje bi prije samo nekoliko godina bile u carstvu naučne fantastike. Zanimljivo, Španija je jedna od zemalja koja prednjači u domenu tih transplantata. Tokom svojih putovanja, bio sam inspirisan jednim doktorom iz Valensije. Nevjerovatno je to što on radi.

F3_zps4a9052f5.jpgŠta je privuklo Vašu maštu ideji vještačke kože? Postoji osjećaj da je vještačka koža neuništiva i nekako neprobojna, da je cijena zaštite biti izolovan.

- Koža se ovdje odnosi na razne stvari. S jedne strane, postoji referenca na stvarnu ljudsku kožu, nešto čime ćete prepoznati osobu. Ali, naravno, sve više i više, to nije slučaj. Čak i u rasi. Sada možete biti crnac a imati bijelu kožu ili čak suprotno. Možete manipulisati time, tako da naposlijetku, prisustvo kože takođe je način da se ide ka zloupotrebi moći (vlasti) i načina na koji će lik da zloupotrebi moć. Ali takođe koža će postati poput štita. U isto vrijeme - lik je izgovorio ovo u jednom trenutku u filmu - ali sam to izrezao jer je bilo malo predugačko -  koža je takođe vrlo osjetljiva na zadovoljstvo, pa čak i pojačava užitak, ali i zadržava sve što je štetno za nju ili što bi ju napalo na dijelovima, kako iznutra tako i spolja. Na primjer, od negativne emocije - sve te emocije koje bi se mogle primjetiti na koži ne bi se mogle registrovati na jednoj takvoj vještačkoj koži.

F4_zps0afdab61.jpgNa primjer ne bi ste mogli pocrveniti?

- Da. Zato što je koža povezana sa svime, iznad svega sa unutrašnjosti. Tako, s jedne strane, to je dobar izum, to je pozitivan izum i zapravo doktor u mom filmu počinje tako što želi da spasi nekoga i pokušava pomoći ljudima koji su zadobili opekotine i slično. Ali, na kraju, to prerasta u njegovu zloupotrebu moći i u to kako manipuliše i zlostavlja tu jednu osobu. U jednu ruku, ovo je romantična priča, zato što je ludo zaljubljen u svoju suprugu i nije mogao da ju spasi. On pokušava da ju nakon njene smrti ponovo napravi ali takođe pokušava da izumi i tu predivnu kožu, koja bi, da ju je bio izumio u tom trenutku, bila u stanju da joj sačuva život. Ono što je bilo nemoguće, sada je moguće. Apsolutno je moguće to izvesti. Priča bi mogla tako da se prepriča, ali problem je što je taj čovjek u potpunosti psihopata i da sve to izvede, on nije brinuo o tome što je kidnapovao nekoga i tretirao ga poput zamorca. Dakle, ako zaista želite sažeti film na najosnovnijem nivou, radi se potpunoj zloupotrebi moći od strane jedne osobe suočene protiv ogromne sposobnosti za preživljevanje druge osobe i sposobnosti da preživi upravo tu vrstu zloupotrebe moći. Postoji tu razmišljanje, takođe, o identitetu, o oba identiteta - i seksualnom ali i o onom bitnijem identitetu koji osoba nosi.

Tematika promjene ili transformacije prožima se kroz sva Vaša djela. U slučaju transseksualaca, koji se pojavljuju u mnogo Vaših filmova, ona je stvar promjene iznutra ka vani, mijenjate svoje tijelo da bi odražavalo ko ste. Ali, u filmu „Koža u kojoj živim" mijenjanje je na drugačiji način: znači li to da umjetna koža mijenja osobu iznutra? Da li ste imali osjećaj da se u ovoj priči približavate Vama poznatim temama samo iz suprotnog pravca?

- Moj rad je veoma usko povezan sa mojim vlastitim iskustvima, na primjer, kao dijete, gledajući igru polova koja je bila nešto vrlo vragolasto, ako hoćete, ali to je bilo u vezi nastupa, usko povezano sa karnevalom, gledajući muškarce koji uživaju odjevajući se kao žene i žene koje uživaju oblačeći se poput muškaraca. Tako da sam vidio da se razvija tokom mog djetinjstva; onda je takođe bilo vrlo stvarno kad sam služio vojsku. Muškaraci u vojsci su voljeli da se oblače kao žene u vrlo heteroseksualnoj situaciji i kontekstu. To nisu bili homoseksualci, ne, apsolutno heteroseksualne osobe. Zatim još jedna faza u mom posmatranju, koja nije više o igri polova, ali ima veze s afirmacijom, što je ono o čemu ste govorili - o ljudima koji se zapravo osjećaju određenog pola, ali prisutan je suprotni. To važi i za transvestite i transseksualce koji žive drugačije. Transseksualac treba zapravo proći čitav niz operacija kako bi se postigao željeni pol. Dakle, to su bile te dvije stvari koje sam doživio u svom životu koje su se pojavile i u mojim filmovima.

F8_zpsa1ba41c3.jpg Desila se velika promjena u španskom društvu. Nekada je bilo da su ljudi koje sam znao i koji su htjeli promijeniti pol, morali to učiniti vrlo skrajnuto, u nekim slučajevima tajno, a takođe ponekad su morali da se prostituišu, bez obzira da li su to htjeli ili ne, kako bi se postigli promjenu pola, kako bi zaradili novac za operaciju promjene pola. Srećom, sada je ta praksa postala više prihvatljiva. Čak i u krugu porodice, ljudi sve više prihvataju situaciju transrodnosti i zapravo ju podržavaju. Govoreći o filmu „Koža u kojoj živim" situacija je potpuno drugačija. Mogao bih reći suprotna. Ovdje, transseksualnost je kazna i tako je tretirana. Ne mogu zamisliti goru kaznu od ove. Mislim da je to upravo ono što čini da se film približava horor žanru. To je samo zbog toga šta ta situacija - a ja ne mogu zamisliti goru situaciju - izaziva više razmišljanja o mogućnosti da bi se to moglo dogoditi. To ne znači da sam promijenio mišljenje o transseksualnosti, ali u ovom slučaju, riječ je o gledanju na to iz različite tačke gledišta i stvarnom razmišljanju o načinima na koje bi to moglo biti najgora stvar koja bi vam se mogla dogoditi

[Značajni spojleri u sledećim pasusima.]

F9_zps928ca37d.jpgKada shvatimo kakva je zaista situacija, što uzima dosta vremena, mi razumijemo da film govori o zadržavanju stvarnog identiteta, jezgra. Film završava s jednostavnom tvrdnjom o tome ko si: "Ja sam Vicente."

- To je vrlo važno. Barem za mene, ovo je prava i velika poruka. Ne volim govoriti o tome kao da stvarate film sa porukom. To je kliše. Ali za mene, ona je vrlo važna za lik Vere [Elena Anaya] za povratak njegovim uvjerenjima i od trenutka kad je zakoračio u butik svoje majke, ili njene majke, da ona zna ko je. Osjećala se kao potpuno ista osoba od prije šest godina, kada je prije otmice otišao na motoru u tijelu Vicentea. I to je vrlo važno. Sviđa mi se ideja da je identitet nešto što je nedostupno naučno naprednima. Ali, bez obrzira na sam naučni napredak, da čak i muškosti i ženskosti naposlijetku nemaju nikakve veze s genitalijama. To je izvan toga.

F5_zpsdca2ebf8.jpgTo je razlika između roda i pola.

- To jeste apstrakcija ali za mene to je vrlo jasno. To je poput kvaliteta, da se osjećate ženstveno ili muški. Ali čak i u ovom slučaju, to je izvan genitalija, izvan tijela koje imate. Možda će se ovome ljudi samo smijati, jer misle da je smiješno, ali za mene to je veoma dirljivo. Znate, zanimljivo, nisam znao da li da tu repliku stavim ili ne. Ono što sam htio, to je bilo pitanje letimičnog pogleda. Vaša majka gleda u Vas i ne prepoznaje Vas. To je zato što Vam je koža nova, tako da ona ne može ni da Vas pomiriše. Ali, druga žena, kada gleda u Veru, kaže: "Oh, ovo je lijepa djevojka." I ona joj se sviđa. Ta druga djevojka, Christina, ne sumnja da je to Vicente. Recimo da volim promjene (izmjene) u životu ali život je pun paradoksa. Nisam znao na kraju da li Vera to treba reći, pa nisam bio sasvim jasan Eleni Anaji, glumici, jer sam htio da kreiram situaciju u kojoj te dvije žene gledaju u majku. Majka je rekla: "Šta se događa? Zašto plačete?" Vrlo je čudno vidjeti kako plaču dvije žene koje se ne poznaju. To je neugodno za nju. Ali to je bilo toliko intenzivano za glumice da je Elena bila ta koja je rekla: "Ja sam Vicente." To je bilo njezino. Nisam to stavio u scenario,  naravno da sam imao mogućnost - to je dug kadar - da to ubacim ili ne. Odlučio sam zadržati.

F6_zpsa7245fb3.jpgOno što je zanimljivo jeste da je film prosto prestaje na tom mjestu. Pretpostavljate da će vas ona uvesti  u dugačak monolog, ali onda shvatate da sve što je tu potrebno jeste jedna jednostavna izjava.

- Samo razmislite o toj situaciji. To što se dogodilo s Verom, to je tako teško za nekoga. Kako možete početi? Kako možete sumirati svoju situaciju? Očajno želite da kažete: "Ja sam ko sam i trebam vas, potrebne ste mi. Jer nemam ništa. Imam novi izgled, novi identitet, ali vas trebam." Jer, naravno, nakon trenutka u kojem film završava, to bi išlo nadugačko i naširoko, sa policijskom potragom. Ona je upucala dvije osobe. Možda su to zaslužili, ali postoji problem - ne odmah, jer je kuća tako zatvorena - da će ona biti otkrivena. Ali svejedno, ona treba pomoć. A takođe i želi da bude prepoznata. "Ja sam Vicente, bio sam otet. Promjenili su mi pol i morao sam ubiti dvije osobe i pobjeći. I trebam pomoć." Nisam mogao s manje riječi reći da bih sumirao sve to. Na nekim projekcijama bilo je malo smijeha; za mene, to je vrlo potresno, ali naravno to je jedinstvena situacija.

Mogli su se smijati i zbog iznenađenja kao iz bilo kog drugog razloga.

- Postoji malo nervoznog smijeha prilikom projekcija filma, jer on čini da se ljudi osjećaju neugodno. Dakle, uprkos ovom vrlo smislenom razgovoru koji vodimo oko pola i roda, takođe želim da budem siguran da čitaoci i gledaoci znaju da je ovo vrlo ugodan film. On govori o avanturi, takođe o vrsti avanture iz koje se ne vraćate, govori o transgenezi kao i o svim tim drugim stvarima.

[ Izvor: A.V. Club / Autor: Sam Adams / Prevod: Bojan Ljubomir ]

 


 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 18:50 01.11.2011

Bojane,

odlično što si postirao intervju, ovih dana sam dosta čitala o filmu i jedva čekam da ga vidim.
Dotle, iz filma, meni omiljena i odlična Konča Buika

bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 18:55 01.11.2011

Super mjuza

Film je dobar D., samo preskoči ovih par označenih pasusa - e sad kad bi rekao da sam napisao prošle jeseni kratku priču koja je dosta slična sinopsisu ovog filma ali nisam posložio sve kockice tako da ju nisam postirao..
myredneckself myredneckself 18:59 01.11.2011

Re: Super mjuza

bojan ljubomir jugovic
Film je dobar D., samo preskoči ovih par označenih pasusa - e sad kad bi rekao da sam napisao prošle jeseni kratku priču koja je dosta slična sinopsisu ovog filma ali nisam posložio sve kockice tako da ju nisam postirao..

Nemoj nam samo uskratiti čitanje te priče
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 19:05 01.11.2011

Re: Super mjuza

Ma sad je gotovo, proš'o voz, smislio i uobličio maestro Pedro - nema potrebe slagati kockice Šalu na stranu, dooobar film, uživaćeš!
AlexDunja AlexDunja 22:32 01.11.2011

hvala

margos margos 13:44 02.11.2011

Re: hvala

I od mene hvala. :)

Mnogo volim Almodovarove filmove, sigurna sam da ću i u ovom uživati. Zanimljive su mi teme i ideje koje on istražuje. Sećam se, posle nekog od njegovih filmova sam bila ljuta i ushićena - bokte, on te natera da zavoliš i negativce.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana