Izvinjavam se, ali odmah na početku želim da naglasim za mene jednu veoma bitnu stvar - ja nipošto nisam neki običan baštenski patuljak i cepidlački ću zahtevati da se to stalno ima u vidu, čak i po cenu da ispadnem neprijatan i neuljudan ( koliko je to nama patuljcima uopšte moguće ).
Dakle, po čemu sam to drugačiji?
Za početak, ne kočim se među ružama i margaretama u smešnom odelu drečavih boja, brade upletene u nestašne lastare i mlade izdanke ladoleža, uz crvene gipsane pečurke na bele tufne koje se podrazumevaju ( !!! ) i sa fenjerom u ispruženoj ruci kao da sam neki Diogen rešen da po svaku cenu nađe čoveka.
Ne. Ja se lagano njišem na ljuljašci okačenoj o granu jasmina ili divlje ruže, što zavisi isključivo od mog trenutnog raspoloženja. Ako se probudim neverovatno raznežen nekom zorom koja je svanula tako impulsivno i obezoružavajuće kao da to čini prvi i poslednji put, zavučem se među jasminovo lišće , poleđine bockave poput šmirgl papira i njegove cvetove prostodušno i jednostavno bele i uživam u mirisu koji ume da opiše samo onaj ko mu je odoleo, a ti su, poznato je, veoma retki, i zato je priča o njemu po malo zamagljena, nekako blago musava po krajevima, kao raznesena razvigorom u porozne međuprostore vazduha i tek blago poprašena zlatastim prahom iz srca cveta koji mi se zapliće u trepavice i čini da svet vidim žuto i toplo.
Ako me probudi tanušna vlat magle koja se izgubila negde na putu od praskozorja ka lavini svetlosti kojom se dan obrušava na svet oko mene, biram bodljikavi nemir divlje ruže, nešto nervozan u pokušaju da bude naprasit - ništa što par prozračnih ružičastih cvetova ne bi moglo da opovrgne jednim jedva primetnim treperenjem na primirenom povetarcu.
Osim toga, iako se to ne da naslutiti čak ni jednim izuzetno usredsređenim pogledom bačenim nešto iskosa i širom otvorenih očiju, ja sam sasvim i veoma živ. Onako ozbiljno: osećam, saosećam, dogodi se i da razmišljam, ali uglavnom intuitivno dopuštam životu da mi zaokuplja sva čula.
I još - ja imam tajnu. U stvari, više njih, raznih, neobičnih, koje čuvam u prostoru koji opiše ljuljaška negde između gore i dole, i u vremenu koje je potrebno preći od jedne do druge najviše tačke kretanja.
Recimo, znam da sanjari o jednoj natkrivenoj verandi koja gleda na ovaj vrt ( i na jasmin i divlju ružu i ladolež, razume se ) i ima drvenu ogradu ofarbanu u belo. Na ogradi svraka kreštalica kaćiperski pokazuje svoje zift crno i teget i belo perje, vrata malo nakrivljenog na levu stranu i očiju halapljivo uprtih u mrvice hleba rasute po izlizanom daščanom podu koji sigurno škripi i pucketa i pod najpažljivijim koracima. Na verandi stolica za ljuljanje, preko nje prebačeno tanko karirano vuneno ćebe mirnih i toplih boja, sa resama na krajevima, a na njemu rasklopljena knjiga...
Ne bih da iznosim svoj sud o tome koliko je naivna, ali još uvek joj se dogodi da se začudi kada po ko zna koji put iznova ustanovi da se mačke u stvari ne plaše mraka, već ga sa posebnim zadovoljstvom premeravaju svojim šiljatim, oštrim brkovima i igraju se njime kao da je to samo još jedno klupko vunice ostavljeno baš njima na raspredanje.
Zna priču o jednom belom ljiljanu pod jednim prozorom koga više nema i ispričaće je jednom, samo kada prestane da se guši od sete pri pomisli na nju. I jednu drugu, o kutiji koju ne želi da otvori zbog toga što je par puta zavirila u nju tek ovlaš i zna da ne želi da bude takva, kutijeotvaračica sa lošim namerama. Nju će takođe ispričati, jednom, kada poklopac bude nalegao onako kako treba i kada svaka opasnost bude otklonjena.
Bavi se sasvim nevažnim stvarima: decom, mačićima, zimnicom, sazdavanjem doma od haotično razbacanih trenutaka koje treba složiti u smisao uzajamnosti, premeravanjem za i protiv kada dogori do noktiju, razvrstavanjem nedoumica i dvosmislenosti u odeljke sa dobrim namerama i sveže uštirkanim malim radostima, pisanjem običnih priča, čitanjem neobičnih misli, lečenjem ranjenih duša, lepljenjem slomljenih srdaca, skidanjem skorelih krasta sa starih povreda sujete, nameštanjem kostiju koje su iskočile iz zglobova stvarnosti, prišivanjem otpalih dugmića i vađenjem fleka, tuđih i svojih, podjednako, mešenjem rođendanskih torti i kuvanjem običnih ručkova, odgonetanjem čvorova davno zavezanih na godinama neupotrebljavanim platnenim maramicama požutelim od stajanja, traženjem igle u plastu sena, bodrenjima i podrškama u ogromnim količinama, gunđanjima kada joj je svega preko glave, bežanjem u ćutanja s vremena na vreme, neobaveznim, usputnim razgovorima na pijaci, sakupljanjem dobrih vibracija ...
I da.
U stvari, ona je mene izmislila. Dakle, ja ne postojim.
A možda sam ja izmislio nju, što je mnogo verovatnije, jer će svako iole razuman i sklon kazivanju istine odmah reći da patuljci sasvim izvesno postoje.