- Došao si u Ugandu da karaš i otimaš, a sada bi da se izvučeš! E, to neće moći, ovo je stvaran svet - poručuje Forest Whitaker, kao Idi Amin, mladom škotskom lekaru Garriganu (igra ga James McAvoy), u sceni kada Škotlanđanin napokon shvata da se iza jednostavnosti i hirovite bezalenosti lukavog diktatora lakrdijaša krije psihopata ubilačke megalomanije i kasapin vlastitog naroda, koji je zaveo strahovladu i zemlju skroz upropastio terorom, korupcijom i zločinima nad stanovništvom, a protivnike jurio Odredima smrti, a posle im glave čuvao u frižideru ili ih bacao krokodilima. Sebe je Idi Amin Dada, skromno video pre svega kao velikog ljubavnika i u tome ime jeo 40 narandži na dan da bi bio još veći.
Standardna africka despotija, kraljevina Buganda, danas poznata kao Uganda, godine 1893. postala je britanska kolonija, a nezavisnost je stekla 1962. Revolucionar Milton Obote ukinuo je monarhiju i proglasio republiku, da bi 1971. Amin pučem osvojio vlast i krenuo u sistematsko upropašćavanje i onako sirote zemlje. Za to vreme London veruje da će ga lako kontrolisati, iako diktator vrišti i "ja sam crni Hitler" i takvim i sličnimizjavama pridobija sledbenike širom Afrike.
Njegovo pismo britanskoj kraljici u kome joj poručuje: "Draga Liz, ako hoćeš da upoznaš pravog čoveka, dođi u Kampalu", izazvalo je tek podsmeh, a Idi Amin je za uzvrat zauzeo čvršći stav, proglasio se kraljem Škotske i 1975. godine formalno se obratio britanskoj kruni: "Želeo bih da mi organizujete posetu Škotskoj, Irskoj i Velsu, kako bih se sreo sa vođama revolucionarnih pokreta, koji se bore protiv vašeg imperijalističkog ugnjetavanja."
Iako je od Dadine strahovlade prošlo skoro 30 godina, ova nesrećna država i danas grca u bedi i krvi. Idi Amin je umro u 78. godini života prirodnom smrću, a da mu nikada nije suđeno za ratne zločine koje je uradio, iako je prema podacima Amnesti Internešnl ubio 500.000 ljudi. Ubio je i jednu od svojih žena i dao da joj se telo rasparča, a potom ruke zašiju tamo gde treba da budu noge i obrnuto. Malo ko danas pamti da je svet zabezeknuo 1972. godine i izjavom da je "Hitler pobio malo Jevreja" i odlučio da mu podigne spomenik u Kampali. Uprokos svemu tome, Idi Amin skoro četvrt veka živi mirno i u izobilju u Saudijskoj Arabiji, a njegova familija i danas svakog meseca dobija veliki "džeparac" zahvaljujući kome nastavlja da živi bogato.
Da je medunarodna demokratska zajednica sklona sklapanju faustovskih ugovora na svim kontinentima, dokaz je i Josef Koni, optužen za ratne zločine i seksualno zlostavljanje, čiji je slučaj zapadna demokratija tiho prepustila njegovim sunarodnicima, što se može prevesti i kao zaborav ili higijensko pranje ruku. Inače, Jozef Koni, odgovoran za masovno ubijanje civila, lider je Božje vojske otpora iz uboge Ugande, zemlje koja je na ovogodišnjoj dodeli Oskara, prošla holivudske iglene uši i doživela renesansu zanimanja, ali preko drugog fanatika.
Ništa čudno onda što i Jozef Koni nastavlja decenijama da izmiče pravdi. Inače, ovog begunca nema u filmu, koji se završava napetim begom belog junaka iz tog carstva krvi i smrti u koji je zaronio vođen prvo ličnim avanturizmom, a posle željom "da pomogne". Bekstvo iz tog lonca zla u koji se upetljao mu omogućava kolega, koji jedino traži da ovaj, ako uspe i zbriše, "širi istinu". Iz holivudskog ugla sjajan kraj, koji dozvoljava i nastavak filma. Iz balkanskog ugla gledano, priča zvuči poznato i cinično. Jer i od nas su odlazili, tako, razočarani i skloni post analizama, a "širenje istine" samo izaziva mučninu.
Bilo kako bilo, u filmu "Posledji škotski kralj", kao i u istoimenoj knjizi, dobili smo sem potresne priče o Ugandi i naravoučenije koje kaže da zemlja koja nema unutrašnu snagu da razvije istinsku demokratiju i stabilnost, teško da će to da uspe samo uz ćuškanje i gurkanje spolja. Ne pomažu ni tu i tamo zalutali zapadnjaci koji imaju stomak i honorar za petljanje sa ovdašnjim demonima, kojima i kad se presvuku, krvava slamka za srkutanje krvi viri iz našminkanih usta punih demokratskih parola.