Najtragičniji trenutak u istoriji Smedereva dogodio se u 14 časova i 14 minuta, 5. juna 1941. godine.
Bio je četvrtak, pijačan dan, grad pun seljaka koji su se vraćali s pijace, đaka koji su toga dana podizali svedočanstva, u Smederevu je gostovalo Novosadsko Pozorište, u poseti gradu je bio sin jedinac budućeg predsednika srpske Vlade Milana Nedića sa trudnom suprugom, voz je iz nepoznatih razloga kasnio 2 minuta...
Naredbom okupacionih vlasti, smederevska tvrđava je određena za ropotarnicu ostataka vojne sile Kraljevine Jugoslavije. Dunavom, sa istoka i zapada, vozovima od Skoplja, Niša i Kragujevca, starim Carigradskim drumom, zapregama i kamionima, dovozeno je na tone odbacenih sanduka municije, granata, baruta, eksploziva, buradi mazuta, benzina, nafte... Neko je kasnije proračunao da je unutar kamenih zidina bilo deset miliona konjskih snaga razorne moći. Kao atomska bomba!
Prema dokumentu likvidacione komisije za obnovu Smedereva, od 2.393 porodične kuće 5. juna 1941. godine samo 25 ostalo je neoštećeno.
Do nesreće je došlo kada je eksplodirala municija uskladištena u smederevskoj tvrđavi na otvorenom prostoru. Nije utvrđen uzrok eksplozije a nepoznat je i tačan broj poginulih. Na mestu eksplozije nastao je krater dubine devet i prečnika 50 metara.
Kako se zapravo dogodilo?
Do današnjeg dana enigma nije rešena. Postoje teorije o tome da su Srbi krivi za eksploziju, a neki i danas misle da civilne žrtve niko nikada nije brojao. U vreme ovog napada moja baka je imala 17 godina i bila je udaljenja od Smedereva 50 km. Često mi je pričala da su prozori na kući popucali od detonacija a da su šine letele i po nekoliko kilometara.
Najšešća i najduže upotrebljavana je verzija da je do eksplozije došlo "samozapaljivanjem eksploziva zbog velike vrucine". Međutim, tog dana temperatura je iznosila 26 stepeni i od te toplote nije moglo da dođe do "samozapaljenja".
Druga verzija je da je tragediju izazvala akcija britanske avijacije. Ta verzija je najmanje verovatna, jer Englezi u to vreme nisu mogli da brane ni svoje, a kamoli da izvode takve ofanzivne akcije.
Sumnja koja je decenijama lebdela, a nikada do kraja nije izrečena, pada i na ilegalne diverzantske grupe koje su komunisti u okolini Smedereva obučavali i pre početka rata. Instruktori su bili Milos Matijević, David
Pajić, Mustafa Golubić ...
Eksplozija municije dogodila se u vreme kada je sa železničke stanice kretala kompozicija putničkog voza puna ljudi.
Visok stub dima i plamena nastalog eksplozijom videli su i stanovnici Beograda, Mladenovca i Vršca.
Sećajući se tog događaja Selimir Jovanović, akademski vajar, autor spomenika nastradalima u eksploziji, kaže da je video samo mrak i svetlost, a da ga je silina vazdušnog potiska bacila 200 metara od mesta gde se nalazio.
Kobno kašnjenje polaska voza od dva minuta koštalo je života i sedamnest glumaca Narodnog pozorišta dunavske Banovine.
Mnogo učenika smederevske gimnazije, seljaka iz okolnih sela, zatim građana iz Beograda, Novog Sada, Pančeva, Kovina i nekih drugih mesta stradalo je u ovoj apokaliptičnoj eksploziji.
Pisac knjige "Traganje za istinom" Miroslav Stanković izračunao je da se na grad sručilo najmanje 4.000 tona kamena iz zidina tvrđave, a nemačka komanda u Beču procenila je broj žrtava na 4.000.
Posle Drugog svetskog rata broj žrtava je kontinuirano smanjivan, dok nije prepolovljena procena te komande.
Na spomen kosturnici, podignutoj 1942. godine, upisano je samo 485 imena.
Fotogfrafije: iz srpskih i nemačkih arhiva, iz knjiga Leontija Pavlovića
Ciklus priča o Smederevu, nastaviće se...
Tekst pisan za današnji dan koji će možda postati dan sećanja na žrtve rata.