Puno je pisano o trenutnoj ekonomskoj krizi. Kao glavni uzrok neretko se navodio krah tržišta hipotekarnih kredita u SAD, au poslednje vreme i kriza perifernih zemalja evrozone. Međutim, finansijska i ekonomska kriza dominantno je posledica pogoršanja stanja u realnom sektoru ekonomija razvijenih zemalja, što govori da ona neće lako proći. Treba naglasiti i da su u krizi razvijene zemlje (SAD, većina evropskih država, Japan...), dok zemlje u razvoju beleže dinamičan rast, tek nešto niži nego pre tri godine. Na kraju, nije u krizi evro, već pojedine članice zone evra!
Nakon relativno brzog rasta tokom devedesetih zapadne ekonomije ušle su u novi vek sa ozbiljnim strukturnim problemima, koji su praktično prepolovili stope rasta. Japan već dve (''izgubljene'') dekade beleži stope rasta od oko 1%, što praktično ukazuje na stagnaciju. U periodu 2002-11. prosečna stopa BDP SAD (posle korigovanja podataka ''nadole'') iznosi samo 1,6%. Stanje je lošije u evrozoni (rast od 1,3% u prvoj deceniji 21. veka). Istovremeno, druga ekonomija sveta i vodeća zemlja u razvoju, Kina nastavlja snažan trend iz devedesetih i u razdoblju 2001-10. beleži prosečni rast od 9,9%. Indija ima blago nižu prosečnu stopu rasta u istom periodu (7,2%), dok Rusija raste umerenije (5,3%). Indikativno je da je u odnosu na pretkrizni 4. kvartal 2007, BDP SAD, zaključno sa drugim tromesečjem 2011, još uvek 3,5% niži. Nemačka, koja se dobro kotira među razvijenim zemljama, je u plusu od samo 2%, koliko je Francuska u minusu. Japanski BDP je kumulativno porastao za 5,5%, britanski za 6%, a italijanski opao za toliko. U istom razdoblju BDP Kine je porastao za fantastičnih 34,5% a Indije za 22% (Rusija beleži rast od samo 2%). Imajući u vidu da će druga polovina ove godine verovatno doneti neznatan rast zapadnih ekonomija i relativno brz rast ZUR proces ekonomske konvergencije će se nastaviti. BDP po stanovnku SAD je pao 10% posmatrajući današnji nivo u odnosu na očekivani da je nastavljen trend rasta iz pretkrizne dekade (Britanija je u minusu 13%, a Irska čak 25%).
Pre (i tokom) finansijske krize 2008 produktivnost faktora proizvodnje OECD ekonomija je značajno usporila rast. Ono što je zajedničko obeležje za SAD, EU i Japan, zaključno sa 2007, je konvergencija stopa rasta produktivnosti, i to ka sve nižim vrednostima. Ovo se desilo znatno pre početka finansijske krize, npr. u SAD produktivnosti rada je padala već od 2004. Posmatrano po delatnostima, rast produktivnosti rada u industriji bio je volatilan i opadajući od 2005, sektor usluga takođe je beležio pad. Ipak, najvažniji činilac pada ukupne produktivnosti rada bilo je građevinarstvo, iako je činilo samo 5% BDP-a (npr. 2007. pad je iznosio čak 12%). Ono što je usledilo tokom krize je faktički nulti rast produktivnosti rada za privrede OECD-a (po 0,1% za 2008. i 2009) i oporavak u 2010 (rast od 2,1%). Ako se uporedi poslednja decenija 20. i prva dekada 21. veka indikativno je znatno usporavanje prosečnih stopa rasta produktivnosti rada za zemlje G7 (sa 2,1% na 1,5%). Slične tendencije pokazuje i multi-faktorska produktivnost (koja je i mera tehničkog progresa). Trend MFP u OECD zemljama dodatno ukazuje na pogošanje stanja realne ekonomije u pretkriznim godinama. U evrozoni indikativni su primeri dve vodeće privrede; nemačke i francuske, koje su tokom prve decenije 21. veka imale usporavanje rasta MFP, pa potom, tokom finansijske krize prešle u negativne stope rasta. Istovremeno su i SAD beležile usporavanje, ali ne i negativne stope, da bi rezultati za 2010. ukazali na dinamičan rast od 3,2%, ali i usporavanje u prvoj polovini 2011 (rast od 0,9%). S druge strane, produktivnost rada u Kini je u prethodnoj deceniji prosečno rasla čak 13,5%, a Indiji 5%.
I usporeni rast pred krizu i opadanje ukupne zaposlenosti sa krizom u zemljama OECD pokazatelj je pogoršanja stanja u realnom sektoru koje je doprinelo izbijanju finansijske krize. Zaposlenost opada u najvećoj ekonomiji sveta nakon 2007, sa 146 miliona te godine, na 139 miliona u decembru 2010. Na kraju jula 2011. beležimo minimalan rast (sporiji od povećanja broja stanovnika SAD) od 0,3 miliona zaposlenih, što je samo za 1,7% više od broja zaposlenih 2000. (ekonomija SAD beleži praktično konstantni pad stope zaposlenosti; sa 64,4% 2000. na 58,1% u julu 2011). Onespokojavajući podaci za avgust 2011. ukazuju da nema rasta broja zaposlenih.
Slična situacija je i u evrozoni gde zaposlenost pada od 2008 (149,3 miliona ljudi) da bi 2010. iznosila 146,8 miliona ljudi. U prvoj polovini 2011. zabeleženo je minimalno poboljšanje, ali će trend u drugoj polovini godine verovatno biti preokrenut. Japan beleži pad zaposlenosti posle 2007 (kada je radilo nešto preko 64 miliona ljudi) na 60 miliona juna 2011, i realistično je očekivati nastavak negativnog trenda. Realne nadnice u SAD 1998-2008. rasle su samo 4%, dok su u industriji bile realno manje za 2%. Tokom krizne 2009. nadnice su značajno pale, i taj pad nije nadomešten prethodne ni ove godine, te se može izvesti zaključak o daljem opadanju realnih zarada u SAD. I vodeća ekonomija evrozone, Nemačka, bila je praktično bez rasta realnih nadnica po času 1998-2008, da bi poslednje dve i po godine situacija bila dodatno pogoršana. S druge strane, Kina beleži dramatičan rast realnih zarada od skoro 16% prosečno u prvoj deceniji 21. veka (i Indija ima znatan rast: 5%). U prethodnoj dekadi rast realnih plata u Japanu iznosio je 4%, a u J. Koreji 6,5%. Povećanje nezaposlenosti globalna je pojava povezana sa krizom. Međutim, gubljenje radnih mesta daleko je izraženije u zapadnim zemljama, odnosno na prostoru Anglo-Amerike i Evrope (i zapadne i istočne). U razvijenim zemljama, posle snažnog rasta od 2007. do 2009, stope nezaposlenosti su se stabilizovale (i blago pale) na visokim vrednostima, ali bi eventualni novi talas krize mogao da pogorša situaciju. Stopa nezaposlenosti u zemljama zapada porasla je tokom krize za 4-5 procentnih poena i drži se na nivou veoma bliskom dvocifrenom (u SAD sa 4,6% 2007. na 9,6% 2010 i 9,1% u avgustu 2011; u evrozoni sa 6,9% 2007. na 10% decembra 2010. i 9,9 jula 2011; dok Japan ima konstantno nisku stopu nezaposlenosti: 4,6% u junu 2011). Rast nezaposlenosti od početka krize bio je znatno manji u Kini (sa 4% na nešto preko 6%) i drugim zemljama u razvoju.
Kriza pomera težište moći
Kriza je posledica i deo procesa rebalansiranja globalne privrede, odnosno pomeranje njenog težišta sa zapada na istok. Taj proces je čitavu deceniju praktično bio odlagan monetarno-fiskalnim stimulansima u zapadnim ekonomijama (obilno kreditiranje stanovništva, privrede i država), usled čega su se nagomilali javni dugovi i strahovito povećala likvidnost, tj. količina novčane mase. Preraspodela ekonomske moći se desila kada su zemlje u razvoju i vodeće države izvoznice nafte akumulirale ogromne količine obveznica SAD (i u manjoj meri drugih ‘'bogatih zemalja''), što je dovelo do izraženog rasta globalnih trgovinskih neravnoteža, posebno zahvaljujući enormnom rastu uvoza SAD i izvoza Kine (nastali platnobilansni deficit SAD finansiran je prodajom hartija od vrednosti, pre svega, azijskim zemljama). U srcu neravnoteže nalaze se SAD, sa ogromnim fiskalnim i trgovinskim deficitom i Kina sa simetričnim suficitima, te je potreban nezabeležen nivo koordinacije ove dve zemlje da bi došlo do ‘'mekog prizemljavanja''. ''Pomeranje'' prerađivačke industrije iz SAD i Zapadne Evrope ka Aziji (prebrza deindustrijalizacija ovih zemalja) godinama je nadomeštavano rastom udela finansijskog sektora u GDP i posledično snažnim rastom kreditiranja koje je podsticalo potrošnju, odnosno uslužne delatnosti. Svetska finansijska, a godinu dana kasnije i ekonomska, kriza ogolila je dubinu i značaj postojećih neravnoteža i ubrzala proces preraspodele globalne ekonomske i geopolitičke moći.
Na kraju indikativno je da je trenutno čak oko 500 milijardi dolara (polovina gotovog novca ili keša SAD) van SAD.
Veliki deo toga novca služi za šverc, kriminal, ali je držanje dolara i način da ljudi u siromašnim zemljama štede u nečemu što je sigurno (''slamarice''). Interesantno je da je trećina od 900 milijardi evra keš u banknotama od 500 evra koje su najpodesnije za falsifikovanje. Kada Somalski pirati ili belosvetski gangsteri budu plaćali u juanima a ne dolarima ili evrima to će biti znak da je ekonomska moć skliznula ka Kini.