Milan Nikolić
Najslađe je pisanje tekstova odmah po povratku iz pozorišta. Večeras je u Beogradskom dramskom premijerno prikazana predstava "Kelerabe su zdrave" u režiji Milice Kralj koja je ovu dramu i napisala. Reč je o njenom prvom komadu, kome se ni sama nije nadala, desilo se, spontano, u traganju za nečim što bi mogla da režira a da pritom uloge poveri upravo ovim glumcima.
Iz svega toga nastalo je nešto veoma interesantno, duhovito, istinito. Komad govori o dva para tipičnih gubitnika tranzicije, o ljudima zaglavljenim u ofucanim brakovima, mladim a sasvim potrošenim, na ivici nerava, nemoćnim i sluđenim. Sve što se na sceni dešava dešava se na indikativnim mestima - u bračnom krevetu i u dnevnoj sobi. Komad počinje čitanjem štampe upravo u krevetu u kojem ima svega osim požude i emocija, nastavlja se u dnevnom boravku u kojem ima svega osim lepote zajedničkog života.
Zaplet je tipičan za komediju zabune, ali ne na taj stari, naivan način. Jedan par se priprema da ugosti drugi da bi se kraju se ispostavilo da su im u goste došli potpuno pogrešni ljudi, odnosno da su zvanice pozvonile na pogrešna vrata jer "u tom kvartu sve zgrade liče jedna na drugu". U međuvremenu, onako joneskovski,ne primećuju da nešto nije u redu, sve vrvi od izveštačenosti, poziranja, lažne ljubaznosti, pripremljenih osmeha i fraza, praznih razgovora u kojima niko nikoga ne sluša već svako govori u skladu sa svojim opsesijama i interesima.
Opsesije su prepoznatljive, one "važe" u ovom vremenu, a izbor pada na zdravlje, štetne i opasne namirnice, bolove i tegobe, porez i neplaćene račune. Na meniju su samo kelerabe, jer u štampi nije pisalo ništa o njihovoj eventualnoj štetnosti za organizam. Za razliku od opsesija, interes je samo jedan - kako doći do posla. I jedan i drugi muškarac su ostali na ulici i dele isto pogrešno uverenje - domaćin veruje da će ga gost zaposliti, dok je gost, bivši egzekutor, ubeđen da dolazi u kuću moćnog čoveka kome bi jedino trebalo da predstavi svoje sposobnosti i zaposliće se. Sve se odvija pod palicama njihovih dominantnijih supruga, koje ih zapravo preziru, ali verujući da pružaju podršku kreiraju usiljenu atmosferu. I tu se nazire nušićevski element u zapletu, to poigravanje naravima sa akcentom na licemerju i pritvornosti.
Zajedničke večere, kao i sve drugo u životima tih ljudi, od sumraka do svitanja je ispresecano zvonjavom alarma koji se neprestano oglašava. Podešen je da u različitim tonalitetima i melodijama podseća i opominje one koji su ga instalirali na gotovo svaku stvar u životu - buđenje, plaćanje računa, obroke, potencijalne provalnike. Utisak je da ukoliko alarma ne bi bilo ne bi bilo ni života , odnosno događaja koji stvaraju privid življenja. Zvuk alarma je povod za emocionalne, obično burne i kratkotrajne reakcije, nove sukobe i međusobna optuživanja, kao i kakve takve teme za proizvodnju reči. A svako oglašavanje je vezano za nešto egzistencijalno, nešto što se može izgubiti, nešto zašta se strahuje - od automobila, požara u kuhinji do upada lopova koji će odneti baš sve. Od stvarnog života nije ostalo ništa osim histerije i nemoći.Spoljašnji svet je prisutan samo preko led ekrana, koji je zapravo kamera interfona sa malim opsegom dovoljnim da obuhavti bes, zbunjenost i sivilo.
Izmanipulisani štampom koju uzimaju zdravo za gotovo, vestima i političkim parolama čiji je besmisao u komadu sjajno naglašen, likovi se kreću u začaranom krugu pokušvajući da budu konstruktivni i korisni. Rezultat je sasvim suprotan namerama. Kada u svojim diskusijama i sukobima dođu do dna, jedino što im preostaje jeste da kao papagaji ponavljaju naučene optimistične parole iz informativnih emisija kojima se kljukaju.
Njihov govor je takođe, što je za velike drame apsurda jako važno, a čini se da je Milica Kralj igrala upravo na tu kartu, savršena slika besmisla u kojem žive. U jednom trenutku, kada se čini da izlaza nema, počinje nasumična razmena poslovica i narodnih umotvorina. I to je taj govor, redukovan do poslovice, koja gubi svoju osnovnu namenu mudrog zaključka, nekakvog iskustvom potvrđenog naravoučenija i degeneriše se do nivoa psovke. One su tu da nam pokažu kako se ljudi u kriznim situacijama hvataju za naučeno tražeći u tome sigurnost i oslonac. Takođe, ukazuju na jedan svet kojem nikakva mudrost više ne može pomoći, u kojem je svako znanje neupotrebljivo i neuklopivo. Svet u kojem svako može voleti i mrzeti svakoga, želeti da ga prigrli ili zadavi.Ljudi su toliko odvojeni od sebe, od svojih stvarnih potreba, da kao marionete klize po putanji koju je neko drugi iscrtao za njih.
Zbog toga sam se i odlučio da pišem o ovom komadu koji nije pozorišni događaj sezone niti velika ansambl predstava, ali jeste primer angažmana koji izbegao pamfletsku banalizaciju uprkos tome što je sasvim jasno vezan za odredbe - sada i ovde. Takođe, on je nedvosmisleno komičan u svom predstavljanju gubitnika, ljudi koji nemaju ništa i ne umeju ništa osim da se drže za šablone u svetu koji truli i raspada se. U svetu u kojem i od keleraba, koje su poslednje zdrave, može da se poludi.
Na kraju, posla nema, ali ima ljubavi. I to ne može da prođe bez smeha i aplauza kada se gledaju odrasli i zreli ljudi koji se "kompenzuju" po pravilima iz Cosmopolitana i popularnih psihopriručnika za sreću i blagostanje. Traga se za razlogom koji će, samo ako se imenuje, biti dovoljan da spreči otvoreno predavanje očaju. Otvoreno raspadanje od beznađa koje je uveliko traje ali se uporno prekriva svakodnevnim smenama histerije i depresije zaslađenih ušećerenim osmesima u trenutku kada bi se najradije pustio krik. U tom traganju za razlogom, ništa nije zahvalnije od ljubavi. Kao što se i sve drugo može odglumiti (radost, fizička i duševna bol, srdačnost, ljutnja, strah, neverica), moguće je, u nedostatku bilo kakve druge satisfakcije, odglumiti ljubav što, u odnosu na stvarnu situaciju, i nije baš "logično" kako u poslednjoj rečenici zaključuje jedan od glavnih likova komada. Ali daje nekakav razlog za trajanje i drži nas na okupu.
U komadu igraju: Milica i Ivan Zarić, Borka Tomović i Marko Živić