Literatura| Životni stil

Poezija, oduvek i zauvek

vladimir petrovic RSS / 13.10.2011. u 17:15

                                                                Ništa nije nerazumljivo (Lotreamon/Lautréamont)

Eh, ti pesnici iz prohujalih vremena.

Zovem se Aleksandar. Visokog sam roda. Prvo sam naučio francuski jezik, kako je to onda bilo u modi, a i prvu pesmu napisao sam u osmoj godini - na francuskom. Uživam slavu velikog pesnika, mada sam pisao i priče, romane i drame. Moj sveukupan život bio je uzbudljiv, sa mnogo turbulencija, ali sam nastojao na svet gledati - sa pesničkim očima, kao na Božju divotu. A onda sam nastradao u - 38. godini! Iskreno govoreći, ne bih baš mogao reći da se ta moja rana smrt dogodila neočekivano. Nije mi žao, je ne regrette rien, jer verujem da su u pravu oni koji kažu da je teško živeti dobro (što je za mene značilo mnogo stvarati) i - dugo.

Kao što rekoh, potičem iz plemićke porodice, mada već znatno osiromašene. Moj otac je bio prosvećen čovek, volterijanac, rado viđen u drugim plemićkim kućama i domaćin skupovima slobodoumnih ljudi, naročito pisaca. Po njegovoj liniji, naš rodoslov se znao više od šest stotina godina unazad, pa su mi, kao malom, često ponavljali da moram biti ponosan na svoje „šestovekovno plemstvo". I moja majka je bila plemkinja, a pritom je nju nešto razlikovalo od drugih - bila je unuka crnca, čuvenog „Arapina" Petra Velikog, koga je on usvojio, školovao i učinio plemićem. Pričalo se da sam sačuvao neke fizičke odlike tog crnog pradede: kovrdžavu kosu, crmpurasto lice, bradu malo isturenu, deblje usne.

U vezi sa majkom, moram reći još i ovo: bila je umnogome čudna žena. Volela je velikosvetska uživanja i jedino što je pravilno i od srca radila - čitala je i govorila  francuski (kao što već gore rekoh, manija otmenih Rusa bila je u to vreme da govore  francuski, svuda i u svako vreme). Prema svemu drugom osećala je odvratnost, a naročito prema radu. Zapravo, bila je srdita žena, neuredna domaćica, nepravedna prema slugama i životinjama, gruba prema mužu. A i svoju decu je tiranisala, naročito mene. Dok je mom mlađem brata Lavu donekle i bila naklonjena, prema meni se uvek držala strogo i hladno, tako da sam rastao kao nevoljeno dete - majčinsku nežnost nikad nisam osetio. Sećam se: kada se naljuti na mene, a to joj se često događalo, žestoko me je grdila i nije govorila sa mnom nedeljama, pa i mesecima. Nikako. Ljutila se na mene i zato što sam bio tromo i gojazno dete, pa me je, za sitne greške, kažnjavala i glađu. Jednom prilikom sam - to nikada neću zaboraviti - izgubio maramicu, pa je ona bila toliko besna da je naterala sluškinju da mi novu maramicu zašije jednim krajem za rukav kaputića i dugo me primoravala da tako hodam, čak i da se tako pojavljujem pred gostima. Činilo mi se da je svaka njena kazna imala za cilj da me ponizi. Stoga je nikada nisam pomenuo u svojim pesmama.

S druge strane, pravu ljubav i nežnost pružala mi je dadilja Arina Radionovna, koja je trajno brinula o meni. Nežno me je volela, bdila i negovala me kao da sam dete i kada sam odrastao, korila me biranim rečima, tešila u tuzi. Mnogo sam je voleo, i bio joj naklonjen do poslednjeg časa njenog. Ujedno, dadilji sam bio veoma zahvalan što je uticala na mene da shvatim koliko je moćan - ruski jezik. Ta nepismena žena, krajnje jednostavna, umela je da mi beskrajno priča skaske, a često je govorila u narodnim poslovicama i pošalicama. (Posvetio sam joj više pesama, a njen lik ovekovečio i u  liku Tatjanine dadilje u mom Evgeniju Onjeginu).

U liceju za plemićku decu, moram priznati, nisam bio posebno dobar đak; valjda je prilično tačno mišljenje da su veliki ljudi često bili loši đaci. Smatrali su da sam lenj, površan i lakomislen, sposoban jedino za predmete koji nisu tražili da se mnogo zapinje. Takav utisak ostavljao sam i kasnije na ljude koji su me malo poznavali. A u stvari, još u liceju sam, na svoj način, mnogo radio čitajući i razmišljajući o pročitanom. To su znali moji drugovi, jer su osećali da sam po svojim sposobnostima bio daleko iznad mnogih, a naročito sam dobro pamtio sve što sam čitao. Prvi sam, među vršnjacima u liceju, počeo objavljivati pesme, u 14. godini.

Posle liceja ušao sam u Ministarstvo spoljnih poslova, kao sitan činovnik, ali „sa dobrim izgledima za budućnost". Međutim, od početka me to zaposlenje nije zanimalo, jer sam osećao da mi književnost mora biti pravo zanimanje. Ponašajući se kao većina nadobudnih mladića visokog roda (prestonička zlatna mladež), dane sam provodio u strasnom uživanju u nasladama života. Plesao sam na balovima, zaljubljivao se, jahao konje sa gotovošću da slomim vrat, lumpovao po oficirskim pijankama, kartao se, bio revnostan posetilac pozorišta. Međutim, ništa nije bilo izgubljeno. Tada sam sreo jednog zanimljivog čoveka, P. J. Čadajeva (Чаада́ев), bivšeg oficira, sjajnog mislioca i izvanredno obrazovanog čoveka, koji je izvršio veliki uticaj na mene. Razgovarajući s njim o najozbiljnijim problemima, divio sam se njegovom umu, a on mojoj velikoj načitanosti i duhovnoj radoznalosti. Tako je on mnogo uticao na moje obrazovanje i intelektualno sazrevanje, ali i na moje političke stavove, pa bi se moglo reći da mi je više pružio nego škole koje sam završio.

U dvadesetoj godini već sam bio gotov pesnik; mnogi su isticali da sam  nadmašio svoje ruske učitelje, Žukovskog i Batjuškova. Neki su i preterivali, javno govoreći da sam, kao i moj virtuelni mentor Volter, odviše - pametan. Moje pesme su objavljivane, a i ručno prepisivane i distribuirane, pa ih je znala - cela Rusija. Bilo je u njima i revolucionarnih stihova, pa me je, shodno tadašnjim apsolutističkim načelima cara, strefio maler - bio sam proteran iz prestonice. Srećom, nisu me proterali u Sibir, već  u Južnu Rusiju (što je zvanično bilo obrazloženo kao moj „premeštaj po dužnosti", jer sam sve vreme primao platu), boraveći u Kišinjevu i Odesi. A kada je trebalo, posle tri godine, da se vratim u prestonicu, cenzura je u jednom mom pismu prijatelju pronašla nešto što je izgledalo kao propagiranje ateizma, pa je moje progonstvo produženo, ali tako da boravim na porodičnom seoskom imanju - Mihajlovskom, u Severnoj Rusiji. Tako sam šest godina svoje najbolje mladosti proveo u izgnanstvu. Dobro, bila je to blaga forma progonstva, ali sam držan daleko od - prestonice.

U tom periodu mnogo sam pisao i radio na svom književnom usavršavanju. Pored ostalog, počeo sam čitati i prevoditi na ruski dela Lorda Bajrona (Byron), za koga je u to vreme znala cela Evropa, pa i Rusija.

Posebno želim istaći da sam za vreme progonstva, naročito tokom boravka u Odesi, često bio u kontaktima sa emigrantima i drugim ličnostima sa Balkana, a naročito iz - Srbije. Oni su učinili da se zainteresujem za „srpske teme", a tome je doprinelo i tadašnje interesovanje nekih velikih ljudi na Zapadu za srpske narodne pesme, uključujući i Prospera Merimea (Mérimée), koji mi je bio blizak. Tako sam obradio i priredio izvestan broj srpskih pesama i pripovedaka, neke sam i sam prevodio, uz rečnik. S tim u vezi, u mojoj biblioteci imao sam nekoliko knjiga Vuka Karadžića, uključiv i njegov Rječnik. Lično sam upoznao Karađorševog sina Aleksu Petrovića, koji je već bio ruski carski oficir, zatim njegove sestre i majku, a Stamenki, najmlađoj Karađorđevoj kćerci, posvetio sam i jednu pesmu. Te moje „srpske" pesme, ali i pesme o još nekim balkanskim narodima, objavljene su u mojoj zbirci „Pesme Zapadnih Slovena". Usputno podsećam da sam pesmu posvećenu Knjazu Milošu (Воевода Милош Обренович) počeo ovim stihom: „Nad Srbijom smiluj se ti, Bože"! (Над Сербией смилуйся ты, Боже!). Takođe, neke srpske bajke sam prevodio na ruski i adaptirao (Uz moju Skasku o ribaru i ribici stavio sam naznaku da je srpskog porekla).

U Mihajlovskom, pre definitivnog povratka u prestonicu, mnogo sam radio. Tokom leta ustajao sam rano i trčao da se okupam u reci. A zimi, pred doručak, kupao sam se u kadi punoj leda, kao što će to raditi moj Onjegin. Onda sam se posvećivao književnom radu. Po podne, sam sam igrao bilijar, ili odlazio na vašare i družio se sa polusvetom, pevao pesme sa njima, slušao ih i ponešto beležio. Nisam se brijao danima, ni šišao, a vrlo često sam vežbao pucanje, kako kod kuće, tako i u šumi, jer sam se pripremao za - dvoboje. Kasno uveče, dadilja Arina, moja najveća prijateljica, koju sam zvao majkom, pričala mi je pesme, bajke ili priče o narodnim običajima, što me je teralo da se  neprestano divim toj nepotrošenoj lepoti ruskog jezika. Usput, imao sam više ljubavnih avantura sa devojkama i ženama, tako da sam rano stekao ugled ženskaroša. A bio sam promenljive naravi: za mene se govorilo da sam čas tužan, čas veseo, čas pitom, čas drzak, čas ljubazan ili do umora dosadan, odnosno da sam bio čovek sa nepredvidljivim raspoloženjem. Na profesionalnom planu, bitno je to da sam se u tom periodu počeo polako oslobađati bajronizma, što je bio moj put ka - realizmu.

Mora se znati da su, u vreme kada sam ja živeo (prva trećina 19. veka), dva velika istorijska događaja potresla Rusiju: Napoleonov pohod na Moskvu (1812) i neuspeli Ustanak dekabrista (Восстание декабристов, 1825). Ja nisam učestvovao u akciji Dekabrista (bio sam u progonstvu), ali sam u nekoj meri bio nosilac nekih dekabrističkih oslobodilačkih ideja, te su me oni cenili i poštovali; kod većine njih nađeni su moji stihovi. Duboko sam preživljavao tragediju tog ustanka. Kada je car Nikolaj I okončao moje progonstvo i dozvolio da se vratim u prestonicu, primio me je u audijenciju; tom prilikom, nakon dužeg razgovora on me je, gledajući me pravo u oči, konkretno pitao: „Puškine, da li bi učestvovao u '14. Decembru' da si bio u Petrogradu?" Na to sam ja, bez imalo kolebanja, odgovorio: „Naravno, gospodaru, svi moji prijatelji bili su u zaveri i ja ne bih mogao da ne učestvujem. Spasla me samo odsutnost, na čemu zahvaljujem Bogu". Car na to ništa nije rekao, a ja nisam smeo da širim temu i dodam koliko sam propatio, da sam uoči noći kada su petorica mojih drugova obešeni sanjao kako mi je pet zuba ispalo, te sam se probudio urlajući. Bilo je tu nečeg. Nakon kratkog ćutanja car je zaključio: „Dosta si se naludirao, Puškine, nadam se da ćeš sad biti pametniji i da se više nećemo svađati. Slaćeš mi sve što napišeš, od sada ću ja biti tvoj lični cenzor. Dakle, sad nisi više nekadašnji nego moj Puškin". Naknadno sam saznao da je, nakon tog susreta sa mnom, car rekao maršalu Marmonu: „Danas sam razgovarao sa najpametnijim čovekom Rusije". Da se razumemo, ja nisam imao razloga da volim careve (najpre Aleksandra I, pa Nikolaja I), jer je carizam okrutno progonio napredne pisce i pesnike, cenzura je brisala iz knjiga ili članaka čak i svaki nagoveštaj kritike postojećeg poretka; ujedno, ja sam lično bio grubo kažnjen šestogodišnjim progonstvom iz prestonice zbog nekoliko slobodoljubivih pesama i ateističkog stava;  ali sam morao prihvatiti pomirenje sa Nikolajem I.

Po oslobođenju, živeo sam vrlo intenzivno, bilo da sam u St. Petersburgu ili u Moskvi. Kartao sam se (ta strast me nije napustila do kraja života), orgijao i bančio noćima. O meni je pričala cela Rusija - kako o mojim pesmama i drugim književnim delima, tako i o mojoj ličnosti, o mojim ispadima i duhovitostima. Ostavljao sam snažan utisak na ljude pošto sam bio oštar na jeziku, ćudljiv, nepokoran, za svaku sitnicu spreman za dvoboj.

U Rusiji XIX veka dvoboji su se smatrali za - otmenost, pa su  često praktikovani, mada su formalno bili zabranjeni. To je bio društveno prihvatljiv način rešavanja nesporazuma, ali i "branjenja časti među ruskom aristokratijom", ma koliko su razlozi za to umeli biti i prilično beznačajni. Zbog svoje prgave i izazivačke naravi, ja sam uvek bio spreman da se tučem u dvoboju, pa mi se događalo više puta da izlazim na dvoboj, a ponekad sam i odustajao u poslednjem trenutku, uglavnom na nagovor prijatelja. Bio sam dobar mačevalac i odličan strelac, jer sam uporno usavršavao svoju veštinu vladanja oružjem. I mada sam u drugim prilikama bio nagao, prilikom dvoboja ispoljavao sam začuđujuću hladnokrvnost obično ne pucajući prvi, čekajući da mi se protivnik što više približi. Navešću jedan od više primera: Za vreme kartanja sa oficirom Zubovim, posumnjao sam da on nepošteno igra. On me je zbog toga pozvao na dvoboj. Kada sam se pojavio na ugovoreno mesto, u rukama sam imao trešnje i pred uperenom cevi pištolja mirno sam pljuckao koštice iz usta. Zubov je okinuo prvi i promašio. „Jesi li zadovoljan", pitao sam ga. A on, umesto da traži da ja pucam u njega, poleteo mi je u zagrljaj, našta sam ja reagovao rečima: „To nije potrebno". I ja nisam pucao, pa smo otišli kući.

A onda sam počeo misliti na ženidbu. Kao veliki zaljubljenik u lepotu, priželjkivao sam izuzetno lepu suprugu. Tako sam primetio Nataliju Nikolajevnu Gončarovu, moskovsku lepoticu, koja je tada imala samo šesnaest godina. Bio sam oduševljen njenom lepotom i odmah sam je zaprosio, ali su me odbili, navodno zbog njene mladosti. Od muke, otišao sam na Kakvaz, gde su se vodile borbe s Turcima, sa nadom da ću tamo umreti ili naći spasenje. Sve mi je tamo bilo uzbudljivo tokom polugodišnjeg boravka: pokušavao sam da direktno učestvujem u borbama, ali kako nisam znao za meru u hrabrosti ili lakomislenosti, to su mi ubrzo zabranili, pa me držali u pozadini. Tada sam napisao neke svoje odlične stvari, jer Kavkaz je večna pesnička inspiracija.

Iduće godine, ponovo sam zaprosio Nataliju Nikolajevnu, i moj zahtev je - prihvaćen. Bio sam veoma srećan zbog toga; svaki put kad bih je video posmatrao sam je zaljubljeno,  „klanjajući se s pobožnošću pred svetinjom lepote", mada je već tada, duboko u mojoj duši, postojalo nešto što me je plašilo. Hoći li me njena prevelika lepota upropastiti? - pitao sam se, sluteći u nekim trenucima da će mi ona doneti tragediju. A što je najvažnije, znao sam da je ravnodušna prema meni, pa sam sebe uveravao da će me vremenom zavoleti. „Nadam se da ću docnije zadobiti njenu naklonost, ali u meni ničega nema što bi joj se moglo dopasti; u njenom pristanku da pođe za mene vidim samo dokaz hladne ravnodušnosti", pisao sam jednom prijatelju.

U očekivanju svadbe, napisao sam dve poslednje glave Onjegina, okončavši tako to moje najveće delo nakon sedam-osam godina rada. Venčanje sa Natalijom bilo je u jednoj prelepoj, staroj crkvi, sa mnogo prisutnih. Ne znam da li sam već rekao da sam ja mnogo sujeveran; a tada, pred oltarom, pao mi je prsten sa ruke i otkotrljao se daleko, da su ga jedva našli; a i ugasila mi se sveća koju sam držao, pa sam u svemu tome video loše predznake.

Pomenuo sam Evgenija Onjegina, pa ću sada malo govoriti jedino o tom svom književnom delu. U pismu jednom prijatelju pisao sam: „Ja sada ne pišem roman, nego roman u stihovima - đavolska razlika. Nešto kao Bajronov ‘Don Žuan'". Međutim, ovo poređenje Onjegina sa Bajronovim delima nimalo nije išlo na štetu mom romanu, to su  uvideli i mnogi kritičari, jer to poređenje pomaže da se Onjegin sagleda i oceni sa jedne šire platforme u njegovoj povezanosti sa strujanjima u evropskoj književnosti onog vremena. Dakle, mada postoji zajednička forma i način (mešavina proze i poezije u prikazivanju stvarnosti, pesnikovo obraćanje samome sebi, odnosno moje osetno prisustvo u delu koje sam stvorio), Onjegin jeste originalno i nacionalno rusko delo. U pravu je veliki kritičar V. G. Bjelinski (Бели́нский) kada kaže da je Onjegin moje najprisnije delo, najomiljenije čedo moje fantazije, i da se može navesti vrlo mali broj tvorevina u kojima se pesnikova ličnost ogleda tako potpuno i tako izrazito i jasno kao što se moja ličnost ogleda u Onjeginu; tu je sav moj život, sva moja duša, sva moja ljubav, tu su moja osećanja, shvatanja, ideali. On je, s pravom, Onjegina video kao enciklopediju ruskog života, te u velikoj meri narodnu tvorevinu. A pokazujući da je moja poema za Ruse od velikog istorijskog i društvenog značaja, isticao je stih „Здесь русский дух, здесь Русью  пахнет" (Ovde je ruski duh, ovde miriše na Rusiju), ukazujući time da je Onjegin moguć samo - u Rusiji.

Sadržina Onjegina je mnogima poznata. Zasićen prestoničkim životom, Onjegin odlazi u unutrašnjost zemlje, da se odmori. Ima osrednje obrazovanje, od svega zna po malo, ali je dopadljiv. Sreće neizveštačenu devojku Tatjanu, koja se zaljubljuje u njega, mladog prestoničkog frajera, te se odlučuje da mu napiše pismo koje odiše naivnom strašću. On joj usmeno odgovara da je ne može voleti, da smatra da nije stvoren "za sreću porodičnog života". Druženje sa Tatjanom, njenom sestrom Olgom i prijateljstvo sa Olginim verenikom, pesnikom Vladimirom Lenskim, tera Onjegina u  dosadu. Kada se na Tatjaninom imendanu nesmotreno udvara Olgi, iz dosade, biva pozvan na dvoboj od Lenskog, koga - ubija. Olga žali smrt pesnika, ali ga brzo prežali i udaje se za prvog koji joj se ponudi. Međutim, smrt pesnika Lenskog neko vreme odbija Tatjanu od Onjegina. Razočarana u svojim mladalačkim snovima, i pod pritiscima majke, udaje se za generala, mada joj je svejedno za koga će poći. Vrativši se u prestonicu posle više godina Onjegin ponovo sreće Tatjanu, koja je, od nekada skromne seoske devojke, postala otmena petrogradska dama. Njega obuzima strast prema njoj, on joj piše pismo, ali ovom prilikom Tatjana njemu usmeno odgovara da ga voli, ali da ipak ne može biti njegova, jer poštuje svog muža. Onjegin ostaje utučen, izgubljen.

Roman nosi ime glavnog junaka Onjegina, ali bi se moglo reći da ima dva glavna junaka: Onjegina i Tatjanu. Tatjana Larina je jedan od najlepših ženskih likova u istoriji ruske književnosti. Ona jedina u romanu prihvata svoju, ne baš srećnu sudbinu, ne gubeći ni ravnotežu ni dostojanstvo. Posle Tatjaninih finalnih reči Onjegin shvata svoje licemerje, a donekle i ulogu svoje klase u društvenom životu Rusije: takvi nemaju nikakvu budućnost. On je tip tzv. ''suvišnog čoveka'', neprilagodljivog individualiste koji nije u stanju da realizuje svoje relativno velike potencijale u svetu na koji gleda sa dozom kriticizma;  takav lik će se kasnije javljati i u delima Ljermontova, Turgenjeva i drugih. A antipod njegovom liku je Lenski, koji je, takođe, tragični junak. Za razliku od Onjegina, on je veoma obrazovan; poznavalac je dela Kanta i Getea, ali na žalost ne poznaje pravi život. On je romantičar, čista i plemenita duša, sklon onome što je lepo i uzvišeno, te pati od idealizovanja stvarnosti. U njemu je bilo mnogo dobrog. Onjegin, ubivši bez ikakvog razloga jadnog Lenskog, mladog pesnika s najlepšim nadama i sjajnim snovima, nijednom nije zaplakao za njim, niti ga se setio sa tugom.

Da dodam još i ovo: Onjegin nije genije, ni veliki čovek, već prosto čovek. Pre bi se reklo dobar čovek nego prosečan čovek. Mada ne izgleda tako, on nije ni hladan, ni bezdušan, on je egoist koji pati i ne ume sebi dati odgovore na mnoga životna pitanja, od kojih je ono -  zašto nije mogao zavoleti Tatjanu-devojku, već Tatjanu-ženu? Gušili su ga nerad i ništavilo života. On je stvaran karakter u tom smislu što u njemu nema ničeg sanjalačkog, fantastičnog. Ujedno, kao suvišan čovek, on nije mogao naći svoje mesto i cilj u društvu.

A sada da kažem nekoliko reči o mom braku sa Natalijom Nikolajevnom. Voleo sam je. Za mene, ona je bila "moja Madona". Ali mi smo bili dve potpuno različite prirode. Kao pojava, ona je bila sušta suprotnost meni - omalenom i ružnjikavom čoveku. Svi su se slagali da je bila izuzetno lepa, da je blistala u društvu (obožavala je balove, odnosno igranke bez prestanka), ali nije imala razvijenu nijednu drugu osobinu, jer se njeno celokupno obrazovanje sastojalo samo u tome što je dobro znala da govori francuski i što je lepo igrala, a ujedno bila izuzetno lepa. Ona nije čitala pesme i celog života bila je ravnodušna prema mojoj poeziji. Između nas, prema tome, nije moglo biti nikakvih duhovnih veza. Rano su se počele ispoljavati razlike: dok ona voli zabave i društvo, ja volim rad i samoću. Brak sa njom doveo me je u najviše aristokratsko društvo,  koje nisam  voleo. Ona svojom pojavom pravi sjajne utiske, o njoj govore i pišu da je divno stvorenje, ona je pozivana na svaki bal u carskoj palati. Ja kao običan plemić, nisam bio nimalo bogat, te sam upadao iz duga u dug, jer je, pored ostalog, bilo potrebno kupovati novi haljine i nakit za Natalijine redovne nastupe. Često, ona je sama išla na balove, ja sam sedeo kući i brinuo o deci, odnosno bavio se pisanjem. Jer, ona nije volela domaće poslove, niti se brinula o deci. Balovi, ručkovi, krojačice i modni saloni zauzimali su sve njeno vreme, pa smo deca i ja živeli prilično zapušteno.

Natalija je imala mnogo udvarača, uključujući i samog cara Nikolaja I. Na balovima je igrao sa njom, za vreme večere tražio je da sedi pored njega. Sa svoje strane, ja sam je stalno molio  „da ne koketira" sa carem i da se što dalje drži od njega, ali nije vredelo. 

A onda se pojavio Francuz Žorž Dantes (Georges D'Anthès). Imao je titulu barona, bio je  visok, sportski građen, plave kose i očiju, sve ono što fizički ja nisam bio. On je zapravo imao urođenu osobinu da se odmah dopadne, govorili su o njemu kao  o „zanosnom Francuzu". I moja Natalija nije mogla prikriti da joj pogoduju njegova udvaranja. A on joj se neskriveno udvarao, na večerama svečano je pio u njeno zdravlje, a i dobacivao joj namerno komplimente da svi čuju. Ponašao se sasvim izazivački, što me je strašno mučilo. Počeo sam dobijati anonimna pisma u kojima me nazivaju - rogonjom (takva pisma su upućivana i mojim prijateljima sa ukazivanjem na „Natalijino nedolično ponašanje" i mene kao rogonju). Ja sam verovao svojoj ženi i nisam sumnjao u njenu vernost. Ali mi je smetala uloga rogonje koju su mu zlurado podmetali. Stoga sam bio primoran da Dantesa pozovem na dvoboj.

Dok sam ja nišanio, Dantes je pucao prvi i pogodio me u desnu stranu stomaka. Pao sam, ali sam našao načina da ležeći nanišanim i pucam, pogodivši Dantesa u ruku. Kada su mi rekli da ga nisam ubio, rekao sam: Znači, ponovićemo. Odneli su me kući pošto sam mnogo krvario. Poživeo sam još dva dana, u velikim bolovima. Ponekad sam pogledao u svoju ženu, shvatajući da ja njoj nemam šta prigovoriti. Nije ona jadnica kriva što je takva kakva jeste, nije ona mene odabrala pa me onda razočarala, već sam ja nju odabrao; ona se najpre opirala, nikako nije htela da pođe za mene, jasno mi je stavljala do znanja da ne daje ni „pišljivog boba" za moje pesme i zaluđenost knjigama (kada bih ponekad, sav uzbuđen od stvaranja, potrčao da joj pročitam svoje nove pesme, ona je umela da mi kaže: „Bože moj, Puškine, baš si mi dojadio sa tim svojim pesmama!"). Problem je bio u meni što sam ja hteo da sebe nagradim tim prelepim bićem zavaravajući se pritom da mi ne smeta njena krotkost duha, koja se krila ispod lepe fasade. Ona nije ni pokušavala da me folira, da se prodaje za pametniju i bolju, ali ja sam se svesno priklonio njenoj uzvišenoj fizičkoj lepoti, ja koji sam - ružan čovek. Ali, sada više nema smisla da se preispitujem da li sam i zašto bio pogrešio u izboru, pa sam joj, znajući da će je javno mnjenje osuditi,  rekao, među poslednjim rečima koje sam na samrti izgovorio: „Ne prebacuj sebi za moju smrt. Ovo je stvar koja se ticala samo mene".

Car i visoko plemstvo koje ga je okruživalo znali su o mom predstojećem dvoboju, ali nisu ništa preduzeli da ga spreče. Moje mrtvo telo, po carevom naređenju, žandarmi su potajno noću odvezli i sahranili ga u Svetogorskom manastriu, kraj sela Mihailovskog, poseda porodice Puškina.

Kada se moja pogibija dogodila, dobri Gogolj, moj učenik i prijatelj, lamentirao je:„Moj život, moja najveća radost umrla je sa njim. Kada sam stvarao, pred očima mi je bio samo Puškin. Ništa nisam započinjao, ništa nisam pisao bez njegovg saveta. Sve što je kod mene dobro, za sve dugujem njemu... O, Puškine, Puškine"! A novine su pisale: „Sva napredna, sva bolja Rusija osetila  je tugu i bol povodom smrti velikog pesnika! Sunce naše poezije je zašlo".

Tom prilikom, M. J. Ljermontov (Ле́рмонтов), mladi pesnik u usponu, napisao je zapaženu pesmu Smrt pesnika (Смерть поэта), pozivajući Rusiju da se osveti mom ubici, pitajući se da li je Dantes svestan koga je - ubio. I Ljermontov je bio izdanak jedne stare plemićke porodice. A tri godine kasnije, Bjelinski je sa oduševljenjem pisao da se "u Rusiji pojavio novi moćni talenat - Ljermontov", naglašavajući pritom da - "Puškin nije umro bez naslednika". Naime, kada je izašla prva zbirka njegovih pesama ime Ljermontova postalo je slavno - ljudi su govorili da se u ruskoj poeziji rađalo "novo sunce". Njegov roman Junak našeg doba  (Герой нашего времени) još je više doprineo njegovoj slavi. A onda se dogodilo da je mladi poručnik Ljermontov ubijen - u dvoboju, na Kavkazu, u 27. godini života. Rusija je ponovo bila u žalosti za pesnikom, a utučeni Bjelinski je lamentirao: "Novi veliki gubitak osiromašio je jadnu rusku književnost".

Eto tako! Mi, pesnici, koji sebe vidimo kao tumače onoga što se može nazvati „aristokratijom duha", imamo posebnu čuvstvenost, karakteritičnu osetljivost nervnog sistema, za razliku od, recimo, matematičara ili fizičara. Ja sam nastradao u dvoboju u 38. godini, a Ljermontov u 27. godini! Što bi rekli Francuzi: Etranges destinées! (Čudne sudbine). Rano smo otišli, svakako, ali nismo živeli uzalud.

(N. B. Korišćeni podaci iz biografija Puškina od V. Veresajeva i M. M. Pešića, kao i iz knjige V. G.  Bjelinskog "Dela A. S. Puškina").

Atačmenti



Komentari (40)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

draft.dodger draft.dodger 17:56 13.10.2011

Pre par dana kupio...

vladimir petrovic vladimir petrovic 19:04 13.10.2011

Re: Pre par dana kupio...

draft.dodger...


Hvala ti za fotku, jer nisam znao za ovu knjigu Kolje Mićevića.

Ja njega cenim kao prevodioca. Baš ovih dana zavirujem u njegove prevode Pola Valerija (Paul Valery) – „Između jutra i palme“ i „Ostrvo Ksifos, Snovi“, jer sam, zapravo, veliki poklonik Pola Valerija.

Naravno, nisam slučajno stavio stih Lotreamona kao moto ovom tekstu o – Puškinu.

Lotreamon me zanima, možda ću napisati jednog dana blog o njemu.
U svakom slučaju, pisaću o jednom od ovih Mićevićevih "vlašića", sedmorice velikih francuskih pesnika, u ovom mom serijalu "Poezija, oduvek i zauvek", ako stignem...

Za tebe, kao prvog, evo slike Ilije Rjepina na temu dvoboja Onjegina i Lenskog:


docsumann docsumann 19:19 13.10.2011

Re: Pre par dana kupio...

jinks jinks 18:04 13.10.2011

...

Posvetio sam joj (dadilji) više pesama, a njen lik ovekovečio i u liku Tatjanine dadilje u mom Evgeniju Onjeginu.

A zimi, pred doručak, kupao sam se u kadi punoj leda, kao što će to raditi moj Onjegin.

Interesatno sta bi neki psihoanaliticar rekao na ove crtice iz Puskinovog zivota. Na primer, da se radi od dva razlicita aspekta (Tatjana i Evgenije) jedne licnosti, gde je evolucija njihovog medjusobnog odnosa mozda upravo i opisana u samom romanu. Mada, i to nekada mozda ume da predje u insistiranje na analogijama.
docsumann docsumann 19:29 13.10.2011

O Puškinu ( anegdota br.7)

Puškin je imao četiri sina i svi su bili idioti. Jedan nije znao čak niti sjedati na stolici i stalno je padao. I Puškin je dosta loše sjedao na stolici. Događalo se da čovjek pukne od smijeha: sjede oni za stolom - na jednome kraju Puškin cijelo vrijeme pada sa stolice, a na drugome - njegov sin. Jednostavno nepodnošljivo!

Danil Harms
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:09 13.10.2011

Re: O Puškinu ( anegdota br.7)

Puškin je imao četiri sina...


Uz poštovanje Harmsu, koliko ja znam, Aleksandar i Natalija su imali dva sina i dve kćerke.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:24 13.10.2011

Re: ...

Posvetio sam joj (dadilji) više pesama, a njen lik ovekovečio i u liku Tatjanine dadilje u mom Evgeniju Onjeginu.


A zimi, pred doručak, kupao sam se u kadi punoj leda, kao što će to raditi moj Onjegin.

Jinks
... Interesatno sta bi neki psihoanaliticar rekao na ove crtice iz Puskinovog zivota...


Ima dosta "crtica" iz Puškinovog života koje su bile neobične.

Pritom, mora se imati u vidu i činjenica da su to bila davna vremena...

Evo jedne ekranizovane verzije dvoboja Puškina i Dantesa:


docsumann docsumann 21:14 13.10.2011

ANEGDOTE IZ PUŠKINOVOG ŽIVOTA

Danil Harms

1.

Puškin je bio pesnik i stalno je nešto pisao. Jednom ga Žukovski zatekao kako piše I uzviknuo:

- Ala si ti neko piskaralo!

Otad je Puškin veoma zavoleo Žukovskog i prozvao ga, od milja, Žukov.

2.

Kao što je poznato, Puškinu nije rasla brada. Puškina je to mnogo mučilo i uvek je zavideo Zaharinu kome je brada, naprotiv, prilično rasla. "Njemu raste, a meni ne raste", često je govorio Puškin i pokazivao noktima Zaharina. I uvek je bio u pravu.

3.

Jednom Petruševski razbio sat i pozvao Puškina. Puškin je došao, pogledao sat Petruševskog i vratio se na sto. "Ne radi", rekao je Puškin.

4.

Kad je Puškin slomio obe noge, morao je da se kreće na točkovima. Puškinovi prijatelji voleli su da ga izazivaju i hvataju za te točkove. Puškin se srdio i posvećivao prijateljima pogrdne stihove. Te je stihove nazivao "epigarmima".

5.

Leto 1829. godine Puškin je proveo na selu. Ustajao je rano, ispijao vrč tek pomuženog mleka i jurio na reku da se okupa. Pošto bi se okupao, Puškin bi se izvalio u travu i spavao do ručka. Posle ručka, Puškin bi zaspao u mreži za ljuljanje. Kad bi sreo smrdljive mužike, Puškin bi klimao glavom, zapušivši nos prstima. A smrdljivi mužici bi skidali kape i govorili: "Nije to ništa."

6.

Puškin je voleo da baca kamenje. Čim ugleda kamen, odmah ga baca. Ponekad se tako razgoropadi da stoji sav crven, mlatara rukama, baca kamenje, užas jedan!

(sedmu smo već objavili )

eli.lacrosse eli.lacrosse 18:10 13.10.2011

Podsećaju me...

... tvoji tekstovi (ne svi, naravno) na ovo:



Bile su još tri epizode, o Lazi Kostiću, Lazi Lazareviću i Đuri Jakšiću. Baš sam ih, kao klinac, sa uživanjem gledao. Bile su to zanimljive, dobre lekcije, one koje čine da se uči sa uživanjem. Ovo shvati i kao kompliment tvojim tekstovima.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:23 13.10.2011

Re: Podsećaju me...

eli.lacrosse
... Podsećaju me... ... tvoji tekstovi (ne svi, naravno) na ovo:


Moram reći da mi je, kao i drugima, teško da objašnjavam sebe, ali sam jednog momenta, na kraju ovog posta o Puškinu, hteo da stavim napomenu - zašto sam ja napisao tekst baš tako kako sam ga napisao.

Pritom, imao sam u vidu da je dr Midhat Begić, na početku svoje knjige "Jovan Skerlić, čovek i delo", stavio kao moto ove reči francuskog pisca Merlo-Pontija (M. Merleau-Ponty):

"Il s'agit de décrire et non pas d'expliquer ni d'analyser" (Ovo je opisivanje, a ne objašnjavanje ili analiziranje).

Drugim rečima, moja namera nije bila da objašnjavam, još manje da analiziram Puškina, već da ga opišem na način kako ja vidim neke stvari iz njegovog burnog života, koristeći pritom i neke - trivijalnosti, bez kojih se u životu ne može.

Zato će nekima to smetati, ako su očekivali "ozbiljan" tekst o velikom Puškinu, neka nova saznanja, pored toga što se već mnogo zna o njemu.

U priloženi klip sam samo zavirio, pogledaću malo kasnije.

Evo za tebe početnih stihova jedne od tzv. "licejskih" pesama Puškina, koja mi se sviđa, a koju je naveo i Bjelinski, među drugima, u svojoj knjizi o Puškinu:

Polako teku moji dani
I svakog trenutka se u mome uvelom srcu povećavaju
Jadi nesrećne ljubavi i muči me teško bezumlje.
Ali ja ćutim; ne čuje se moj jauk.
Ja suze lijem... one su mi uteha.
Duša moja, obuzeta tugom
U njima nalazi gorko uživanje.
O snu života! Leti, nije mi te žao!
Iščezni u tami, prazna seni!
Meni je drag ljubavni bol;
Neka i umrem, ali neka umrem – voleći!


Što je na ruskom - skraćeno: Медлительно влекутся дни мои, /И каждый миг в увядшем сердце множит /Все горести несчастливой любви /И тяжкое безумие тревожит... Мне дорого любви моей мученье, /Пускай умру, но пусть умру – любя!

kaolavanda kaolavanda 15:08 14.10.2011

Re: Podsećaju me...

ELC, hvala ti, i hvala, i hvala za Neozbiljnog Nušića. Nisi ti bio klinac, koliko sam ja bila klinka

Ovo je pravi povratak u detinjstvo
eli.lacrosse eli.lacrosse 21:24 14.10.2011

Re: Podsećaju me...

vladimir petrovic
Zato će nekima to smetati, ako su očekivali "ozbiljan" tekst o velikom Puškinu, neka nova saznanja, pored toga što se već mnogo zna o njemu.
Baš si fino upotrebio navodnike.
Evo za tebe…
Hvala. Prava slika mladosti.


kaolavanda
ELC, hvala ti, i hvala, i hvala za Neozbiljnog Nušića

Nema na čemu.
docsumann docsumann 19:08 13.10.2011

pod lupom ...

Eto tako! Mi, pesnici, koji sebe vidimo kao tumače onoga što se može nazvati „aristokratijom duha", imamo posebnu čuvstvenost, karakteritičnu osetljivost nervnog sistema, za razliku od, recimo, matematičara ili fizičara


rukavica je bačena
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:30 13.10.2011

Re: pod lupom ...

docsumann
... rukavica je bačena

Ti tako misliš?

Ma jok, ja sam pacifista par excellence, ne znam ni šta je to:

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:32 13.10.2011

Re: pod lupom ...

Eto tako! Mi, pesnici, koji sebe vidimo kao tumače onoga što se može nazvati „aristokratijom duha", imamo posebnu čuvstvenost, karakteritičnu osetljivost nervnog sistema, za razliku od, recimo, matematičara ili fizičara.


Ko god da je napisao taj pasus, Puškin, Versajev, Bjelinski ili vladimir petrović, morao bi se dobrano oznojiti da iznesenu tvrdnju objasni i dokaže.
docsumann docsumann 19:35 13.10.2011

Re: pod lupom ...

Ti tako misliš?


pa prikačio sam plazišu
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:18 14.10.2011

Re: pod lupom ...

Eto tako! Mi, pesnici, koji sebe vidimo kao tumače onoga što se može nazvati „aristokratijom duha", imamo posebnu čuvstvenost, karakteritičnu osetljivost nervnog sistema, za razliku od, recimo, matematičara ili fizičara.

Vojislav Stojković
... Ko god da je napisao taj pasus, Puškin, Versajev, Bjelinski ili vladimir petrović, morao bi se dobrano oznojiti da iznesenu tvrdnju objasni i dokaže.


Hm. Sve je diskutabilno, zar ne?

Ono gore navedeno u kurzivu mi se uklopilo u (umnogome stereotipsko) verovanje (ne bih baš rekao “školu mišljenja”) po kome su preosetljivi pesnici (naročito oni iz porodice “prokletih pesnika”) izuzetno ranjivi; da su ”sa obiljem darova koje su dobili od rođenja, sa senzibilnošću i percepcijom koju nemaju drugi, sa ranjivošću i osetljivošću deteta, poneli fatalnost određenu još u prednatalnom periodu”. Primera ranih smrti ima mnogo: Kits (Keats) u 25. godini, Ljermontov u 27-oj, Šeli (Shelley) i Jesenjin u 30-toj, Majakovski u 37-oj, Puškin u 38-oj, itd. A sigurino je da ima slučajeva i mnogo mlađih među manje poznatim pesnicimaa; uostalom, Puškin u Onjeginu navodi slučaj pesnika Lenskog koji strada u - 18. godini. Za tragičnu smrt pesnika, izgleda, nema "donjih" granica.

Konkretno upoređenje pesnika sa matematičarima i fizičarima pomenuo je profesor dr Vladimir Stanojević u svojoj knjizi “Tragedija genija” - da lirski pesnici imaju karakterističnu osetljivost nervnog sistema; ako uz to žive nesređeno, uz upotrebu droge ili alkohola, uz stalno naprezanje mentalnog aparata pri stvaranju, onda ishod često biva tragičan.



(U knjizi “Tragedija genija”, autor se bavi sudbinama ovih likova sa tzv. “duševnim poremećajima”: Kromvel, Ivan Grozni, Petar Veliki, Mirabo, Robespjer, Napoleon, Šopenhauer, Solovjov, Betoven, Berlioz, Vagner, Čajkovski, Dante, Taso, Šekspir, Molijer, Ruso, Volter, Šiler, Bajron, Gete, Puškin, Po, Balzak, Gogolj, Nerval, Hajne, Dostojevski, Verlen, Vajld, Tolstoj, Rišelje, Martin Luter, Paracelzus, Paskal, Kant, Mocart, Šopen, Musorgski, Šeli, Rembo, Zola i dr.)


Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:24 13.10.2011

Lektira

vladimire, nekome, kao što sam ja, za koga je Puškin bio i ostao samo obavezna lektira, ne ostaje ništa drugo, nego da ti lupi preporuku.

vladimir petrovic vladimir petrovic 20:05 13.10.2011

Re: Lektira

Vojislav Stojković... vladimire, nekome, kao što sam ja, za koga je Puškin bio i ostao samo obavezna lektira, ne ostaje ništa drugo, nego da ti lupi preporuku.


Ne verujem ti.

Ne znajući kako drukčije da reagujem na ovu tvoju malu šalu, reći ću ovo:

Vladimir Nabokov, onaj pretenciozna profesor koji je nadobudno pravio bodovnu listu ruskih pisaca, omalovažavajući pritom jadnoga Fjodora (FMD), za koga ceo svet zna da je bio genijalan, bio je veliki Puškinov poklonik, naravno.

Ovo pominjem zato što je, pored više dobrih prevoda „Evgenija Onjegina“ na engleski, on osetio potrebu da sačini novi prevod Puškina na engleski, pod stare dane.
Naravno, svaki prevod Onjegina, romana u stihovima, je sam po sebi veliki izazov.

I kada je Nabokov završio prevod sa neophodnim komentarima, u kritici su se javila „mixed feelings“. Neki su njegov prevod smatrali remek-delom (u stilu: Perhaps Nabokov's ultimate masterpiece), dok su drugi izrazili neslaganje sa načinom kako je on to učinio, pa je čak i neke prijatelje zbog toga izgubio, jer se u kulturnoj javnosti Amerike bila digla znatna prašina oko toga. Naime, Nabokov je bio prilično slobodan, možda i preslobodan, pa i kontroverzan, u svom prevođenju i tumačenju Puškinovog genijalnog dela.

Elem, džapao se on sa svima koji se nisu slagali s njim, te je razljućeno vikao:

"In an era of inept and ignorant imitations, whose piped-in background music has hypnotized innocent readers into fearing literality's salutary jolt, some reviewers were upset by the humble fidelity of my version. . . ."

A pred smrt je dao izjavu u stilu: „Nadam se da će me buduća pokolenja pamtiti po Loliti i po mom prevodu Onjegina“.

Dakle, Nabokov je svoj prevod Onjegina smatrao vrednijim delom od mnogih drugih knjiga koje je on napisao. Lično, voleo bih da nađem taj njegov prevod.


gordanac gordanac 20:56 13.10.2011

link & klik na slik

vladimir petrovic:
Lično, voleo bih da nađem taj njegov prevod.


Samo "klik na slik" na linku i - voila! Nije cela knjiga, ali nije ni malo...


Eugene Onegin: A Novel in Verse By Aleksandr Sergeevich Pushkin, Vladimir Nabokov, Princeton University Press


vladimir petrovic vladimir petrovic 21:49 13.10.2011

Re: link & klik na slik

Gordanac
... Samo "klik na slik" na linku i - voila! Nije cela knjiga, ali nije ni malo...


Hvala, Gordanac.
Kada sam hteo nešto proveriti, video sam ovo što i ti napominješ, da nije cela knjiga, odnosno da nekih glava nema.

Ja sam najpre hteo proveriti ono famozno "Što da krijem, ja vas volim, al drugome ja sam poverena i ostaću mu verna žena", Osma Glava, XLVII, ali toga nema.

Elem, vratio sam se na početak početka - ali ni toga nema kod Nabokova, a ima kod drugih, pa sam napravio mala upoređenja, tek da se podsetimo koliko je prevođenje težak posao.

Original and Translations of Chapter One, Stanza I

«Мой дядя самых честных правил,
Когда не в шутку занемог,
Он уважать себя заставил
И лучше выдумать не мог.
Его пример другим наука;
Но, боже мой, какая скука
С больным сидеть и день и ночь,
Не отходя ни шагу прочь!
Какое низкое коварство
Полуживого забавлять,
Ему подушки поправлять,
Печально подносить лекарство,
Вздыхать и думать про себя:
Когда же черт возьмет тебя!»
-----------------------------------------

Arndt (1992), prevod na engleski

“Now that he is in grave condition,
My uncle, decorous old dunce,
Has won respectful recognition;
And done the perfect thing for once.
His action be a guide to others;
But what a bore, I ask you, brothers,
To tend a patient night and day
And venture not a step away:
Is there hypocrisy more glaring
Than to amuse one all but dead,
Shake up the pillow for his head,
Dose him with melancholy bearing,
And think behind a public sigh:
‘Deuce take you, step on it and die!’”

------------------
by DOUGLAS HOFSTADTER, još jedan engleski prevod

"My" uncle, matchless moral model,•
When deathly ill, learned how to make
His friends respect him, bow and coddle —
Of all his ploys, that takes the cake.
To others, this might teach a lesson;
But Lord above, I'd feel such stress in
Having to sit there night and day,
Daring not once to step away.
Plus, I'd say, it's hypocritical
To keep the half-dead's spirits bright,
To plump his pillows till they're right,
Fetch his pills with tears veridical —
Yet in secret to wish and sigh,
`Hurry, dear Uncle, up and die!"

-------------------------------

Prevod Milorada Pavića, на српски:

„Мој часни стриц је узор прави
Откад је сасвим занемог’о
И мисли сад у старој глави;
Сви треба да га штују много.
Нек другом то за пример служи,
Ал’, боже, како то дотужи
Крај болесника стално бити
Ни дан ни ноћ не одлазити;
Какво је то притворство ружно
Давати лек са сетним лицем,
Ћаскати с полумртвим стрицем
И поправљати јастук тужно, -
Мислећи притом, ал’ за себе:
Кад ће већ доћи враг по тебе!“
-----------------

Prevod Tomislava Prpića, na hrvatski:

“Moj stric je biće časno, strogo.
Kad stiže bolest (gle ti nje!)
Učinio je što je mogo:
Zaslužio je štovanje.
Iz primjera tog svi nek uče!...
No, Bože moj, što ljude muče!
Dan i noć sjedi tamo, joj,
Pri postelji bolesničkoj!
Gadarija je, sve u svemu,
Da poluživa zabavljaš!
I jastuk da mu popravljaš!
I lijekove da pružaš njemu
Sve uzdišući, jasna stvar:
Ah, đavo da te nosi bar!

(Video sam da neki Prpiću zameraju, pored ostalog, što ubacuje rečicu „joj“ tamo gde je nema u originalu)

docsumann docsumann 21:23 13.10.2011

Bonaparta i Crnogorci


Crnogorci, što je to?
Bonaparta pitao je:
Je l’ istina – Pleme zlo,
Ne plaši se sile moje!

Kajaće se ti drznici
Starješine nek im znaju –
Da i puške i handžare,
Sve preda mnom pobacaju!..

Posla na nas pješadiju
Sto topova i mortira
Oklopnika ljutih čete
I kosmatih kirasira
Za predaju i ne znaju
Crnogorci, sokolovi!.
Od konjice i soldata
Štit je kamen i rovovi

Zasjedosmo u gudure
Da nezvance dočekamo,
Što krenuše uz planinu
Da unište što imamo.

Izbijaju ispod stjenja,
Kad, odjednom ... smetikolo!
Nad glavama ugledaše
Crnogorskih kapa – oro.

Stani! Pali! i obori
Crnogorca svaki svog.
Milost ovdje – odbacite,
Ne štedite ni jednog!

Francuzi su zapucali,
Popadale kape s grana;
Crnogorci pritajeni
U grmenju strmih strana

Plotunom smo uzvratili –
Na pitanje: Šta je to?
Francuzima da zapamte
Što je eho i što zlo.

A.Puškin

(1839. godine, preveo s ruskog Vukale Đerković)
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:09 13.10.2011

Re: Bonaparta i Crnogorci

docsumann


Da. Imao sam u vidu ovu Puškinovu pesmu "Bonaparta i Crnogorci" (“Černogorci, čto takoe? – Bonaparta voprosil), i mislio sam to pomenuti u komentarima, ali ti si me preduhitrio. Hvala.

Ja nisam tu lepu pesmu pomenuo u samom svom tekstu, zato što je i onako predugačak (pa sam baš na Crnogorcima hteo uštedeti, he, he, he...)

U verziji koju ja imam, na kraju postoje i ovi stihove, koje ti nisi naveo, ili mi se tako čini:

Pukovnik im namah pade
Stodvadeset s njim vojnika;
U sunovrat strče odred
Bez oružja i čelnika.
I od tada Francuzima
Ne sviđa se kamen naš,
I crvene kad god vide
Crnogorske kape kraš.

---------

Naravno, zanimljiv je i odnos Njegoša prema Puškinu.


draft.dodger draft.dodger 22:41 13.10.2011

Korisno...

vladimir petrovic vladimir petrovic 22:54 13.10.2011

Re: Korisno...

Radmila Andrić govori Puškina



i u originalu

aleksanadar aleksanadar 08:26 14.10.2011

Ave!


Zovem se Aleksandar.


Поздрав, имењаче!




vladimir petrovic vladimir petrovic 10:30 14.10.2011

Re: Ave!

Aleksanadar
... Поздрав, имењаче!




Evo jedne stare ruske verzije filma Evgenije Onjegin, iz 1958. godine



i jedne britansko-američke ekranizacije, iz 1999. godine, sa dobrim glumcima (Ralph Fiennes, Liv Tyler)

aleksanadar aleksanadar 12:01 14.10.2011

Re: Ave!

...i jedne britansko-američke ekranizacije, iz 1999. godine, sa dobrim glumcima (Ralph Fiennes, Liv Tyler)


Моја прва реакција је била: "Па, зар је могуће! Још једна глупа америчка верзија руског класика... " (Мислећи, између осталог, колико је неприкладно када руски спахија говори - енглески.)

Међутим, преварио сам се: филм је изванредан! Одлучна глума. Права атмосфера. Главни лик - Оњегин, приказан је као очајник и губитник (што он и јесте, мада је код Пушкина то донекле умекшано).

А режију потписује сестра главног глумца - Марта Фајнс.

kick68 kick68 14:39 14.10.2011

Re: Ave!

Права атмосфера

To!
I ja sam pomislila nesto slicno - dzabe su se trudili, jedino Rusi mogu da ekranizuju ruske klasike kako treba, ali se prijatno iznenadih. Jos kad se filmu doda prelepa glumica, ugodjaj je potpun:


pa sam joj, znajući da će je javno mnjenje osuditi, rekao, među poslednjim rečima koje sam na samrti izgovorio: „Ne prebacuj sebi za moju smrt. Ovo je stvar koja se ticala samo mene".

Posteno. Da li je on ovo stvarno rekao, mislim, ima li neki izvor?
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:31 14.10.2011

Re: Ave!

Vladimir Petrović
... pa sam joj, znajući da će je javno mnjenje osuditi, rekao, među poslednjim rečima koje sam na samrti izgovorio: „Ne prebacuj sebi za moju smrt. Ovo je stvar koja se ticala samo mene".

Kick68
... Posteno. Da li je on ovo stvarno rekao, mislim, ima li neki izvor?



"Био је рањен у стомак. Куршум је повредио црева, размрскао кичму и зауставио се у крстима.
- Реците ми отворено, докторе, шта мислите о мојој рани? - рече Пушкин.
- Не кријем, - одговори доктор, да је ваша рана опасна.
- Јел'те - је ли смртоносна?
- Сматрам да то не треба крити од Вас.
- Хвала. Ви сте поштено поступили према мени.
Протрљао је руком чело.
- Треба уредити своје домаће послове.
Погледао је у књиге, које су у дугачким редовима стајале на полицама, и рекао је:
- Збогом, пријатељи моји!

Један за другим долазили су лекари, долазили су Пушкинови пријатељи Жуковски, Плетњов, Вјаземски, А. И. Тургењев. Пушкин се необично рђаво осећао, али се често распитивао за жену:
- Она, сирота, невино пати и јавно мњење ће је можда још и осудити.
А њој, лично, казао је:
- Не пребацуј себи за моју смрт. Ово је ствар која се тицала само мене".

Sutradan, 29. januara:

"Пушкин је затражио да му даду огледало, огледнуо се и одмахнуо руком. Пулс је падао и убрзо га је сасвим нестало. Руке су се почеле кочити. Наједном, Пушкин је отворио очи и затражио јагоде из туршије. Кад су их донели, рекао је разговетно:
- Позовите жену, да ми их она да.
Наталија Николајевна клекла је крај узглавља свога мужа, дала му једну, затим другу кашичицу и наслонила је главу на његово чело. Лагано ју је помиловао по глави и рекао јој:
- Де, де, којешта, хвала Богу, све је добро.
Пушкин је падао све више у полубуновну дремљивост.
Отпоче агонија. Пушкин је затражио да га окрену на десну страну. Даљ и Данзас су га пажљиво дигли, држећи га испод пазух и подметнули му јастук испод леђа. Наједном као да се пробудио, Пушкин брзо отвара очи, лице му се озари и изговори:
- Свршено је са животом!
Дисање је постајало све спорије. Последњи дах. И живот се угасио. Присутни нису могли заборавити целога века величанствену светитељску мирноћу која се разлила по лицу умрлог Пушкина".



Iz knjige "Aleksandar Sergejević Puškin, od V. Veresajeva (В. Вересаев: Александр Сергеевич Пушкин), стране 158-159, у преводу М. М. Пешића, Просвјета, Загреб.
kick68 kick68 01:00 15.10.2011

Re: Ave!

Iz knjige "Aleksandar Sergejević Puškin, od V. Veresajeva (В. Вересаев: Александр Сергеевич Пушкин), стране 158-159, у преводу М. М. Пешића, Просвјета, Загреб.

Hvala, privukla mi paznju ta recenica, samo htedoh da proverim da li je fikcija.

Evo je jos jednom lepa i povrsna Natalija, toliko razlicita od Tatjane Larine.
apacherosepeacock apacherosepeacock 12:48 16.10.2011

Re: Ave!

aleksanadar
...i jedne britansko-američke ekranizacije, iz 1999. godine, sa dobrim glumcima (Ralph Fiennes, Liv Tyler)


Моја прва реакција је била: "Па, зар је могуће! Још једна глупа америчка верзија руског класика... " (Мислећи, између осталог, колико је неприкладно када руски спахија говори - енглески.)

Међутим, преварио сам се: филм је изванредан! Одлучна глума. Права атмосфера. Главни лик - Оњегин, приказан је као очајник и губитник (што он и јесте, мада је код Пушкина то донекле умекшано).

А режију потписује сестра главног глумца - Марта Фајнс.



Ja sam ocekivala (i ocekivanja su se ispunila) dobru obradu ovog ruskog klasika jer sam odavno citala o porodici Fajns i njihovoj sklonosti ka klasicima (i ruskim, jasno); majka je pesnikinja i odrasli su, sva deca Fajns, sa dobrim poznavanjem literature...

Odlicna obrada, gluma, scenografija, muzika (itd) i nezaboravni prizori St. Petersburga zimi (i bele noci).


vladimir petrovic vladimir petrovic 14:56 16.10.2011

Re: Ave!

Evo je jos jednom lepa i povrsna Natalija, toliko razlicita od Tatjane Larine.


Da, Natalija Nikolajevna Gončarova i Tatjana Larina bile su dve potpuno različite ličnosti.

Stvarajući lik Tatjane, simbola očaravajuće i u isto vreme dobre ruske žene, Puškin je pevao o ženi kakvu je on priželjkivao, kako je on zamišljao da bi morala biti prava žena.

Kako piše Bjelinski, Tatjana je izuzetno biće, duboka priroda, sva od ljubavi i strasti. Za nju je ljubav mogla biti ili najveća sreća ili najveća nesreća – bez pomirljive sredine. Ako je sreća uzajamna – ljubav takve žene je tih, svetao plamen; u protivnom, uporni plamen kome jaka volja možda ne da da izbije napolje, a koji utoliko jače ruši i sažiže ukoliko se više prigušuje. Kao srećna žena, Tatjana bi tiho, ali strasno i duboko volela svoga muža, potpuno bi se žrtvovala deci, sva bi se predala svojim materinskim dužnostima, ali ne zato što bi joj to nalagao razum, već opet iz strasti, i u toj žrtvi, u tom vršenju svojih dužnosti našla bi svoje najveće uživanje, najveću sreću. I sve to bez fraza, bez razmišljanja, s onim spokojstvom, s onom prividnom bestrasnošu, s onom spoljašnom hladnokrvnošću, koji čini vrednost i veličinu dubokih i snažnih priroda. Takva je Tatjana.

Puškinova supruga Natalija je bila potpuno drukčija, ali opet, ne smemo grešiti dušu, ona je bila, na svoj način, zanimljiva ličnost. Daleko od toga da je ona bila „plavuša iz viceva“, dakle lepa i glupa osoba. Naime, ona jeste bila lepa, ali je umela da nosi svoju lepotu, kao što neke devojke umeju da nose lepe haljine, a druge ne umeju. Hoću da kažem da je bilo i drugih lepih žena u prestonici, ali je sticajem okolnosti Natalija od sebe napravila jedinstvenu ličnost.

Nataliji je nedostala tzv. duhovna dimenzija, da bude „prava supruga“ svom izvanrednom, umnogome genijalnom mužu-umetniku, ali ona to nije ni pokušavala, već je koristila ono što je imala u sebi – da svoju lepotu maksimalno iskaže, da koketira, da se svidi svima, kako muškarcima (njoj se udvarao car Nikolaj I, pa zatim „zanosni Francuz“ Dantes i mnogi drugi) tako i ženama (carica je među prvima zapazila njenu izvanrednu lepotu, te je poželela da je ima za dvorsku damu), te da hedonistički živi do smrti. (To što je bila rđava domaćica, odnosno nije brinula o porodici i kući, to je Puškin znao iz primera svoje majke).

Da ispričam sada šta se s njom dogodilo nakon Puškinove smrti:

Car Nikolaj I, posle tajne sahrane Puškina daleko od prestonice, bio je velikodušan prema porodici pokojnika, koju je bogato obezbedio. Najpre, iz careve blagajne isplaćeni su svi zaostali Puškinovi dugovi, koji su bili veoma veliki (tada je to bilo oko120.000 rubalja), a zatim je odredio veliku penziju udovici, kao i kćerkama (do udaje), odnosno sinovima do zapošljenja. Sem toga, naredio je da se udovici Nataliji u gotovu odmah isplati deset hiljada rubalja, kao i da se o državnom trošku, u njenu korist, izdaju sabrana dela njenog muža.

A kako je javno mnjenje manje-više nju okrivljavalo za Puškinovu smrt (koji je posle smrti nedvosmisleno postao „ljubav cele Rusije“), Natalija je donela odluku da pobegne iz prestonice. Sa decom, i svim pokućstvom, otputovala je u unutrašnjost, na imanje svog starijeg brata D. N.Gončarova. Sa njom je krenula i njena mlađa sestra Aleksandrina, koja je faktički upravljala domaćinstvom i vodila računa o deci, čime se Natalija nikada nije bavila. (Usput, ta Aleksandrina je bila jedina osoba u obitelji Gončarovih koja je izuzetno volela i cenila – Puškina).

A kako joj je, nakon dve godine življenja u unutrašnjosti, život dosadio, vratila se ponovo u St. Petersburg. Uzela je stan van centra, ali su za to saznali Puškinovi prijatelji, pa su je posećivali s namero da je "teše", ukoliko još žali za poginulim mužem.

A vest o njenom povratku brzo je doprla i do cara Nikolaja, te je on našao načina da se sastane s njom. Tom prilikom je izrazio želju da se ona vrati u javni život, "te da svojim prisustvom bude ukras dvorskih balova". Naravno, ona je to prihvatila bez oklevanja, i sve je počelo po starom - išla je od bala do bala, od zabave do zabave. Ljudi su se i dalje zaljubljivali u nju, pa se ona udala, 1844. godine, za generala P. P. Lanskog, i srećno živela do smrti, 1863. godine.

-------------------
P. S.

Da iskoristim ovu priliku i dam divne stihove iz Evgenija Onjegina, kada Tatjana daje konačan odgovor Onjeginu, stihove koje mnogi smatraju najlepšim u poemi, u stilu "konac delo krasi":

A sreća je bila tako mogućna,
Тako bliska! Ali moja sudbina je već rečena.
Možda sam nesmotreno postupila;
Мajka me je molila sa suzama preklinjanja u očima;
Јadnoj Tanji bilo je svejedno šta će je zadesiti…
Udala sam se, vi me morate ostaviti, ja vas molim.
Ja znam u vašem srcu ima i ponosa i prave čestitosti.
Volim vas, zašto bih se pretvarala, ali su me dali drugome,
I ja ću mu uvek biti verna.


Ili, na ruskom:

А счастъе было так возможно,
Так близко!... Но судъба моя
Уж решена; неосторожно,
Бытъ может, поступила я:
Меня с слезами заклинаний
Молила матъ; для бедной Тани
Все были жребни равны...
Я вышла замуж. Вы должны,
Я Вас прошу, меня оставитъ;
Я знаю: в вашем сердце естъ
И гордостъ и прямая честъ.
Я вас люблю (к чему лукавитъ?),
Но я другому отдана,
Я буду век ему верна.

gordanac gordanac 16:27 16.10.2011

prevod?

vladimir petrovic:
A sreća je bila tako mogućna,
Тako bliska! Ali moja sudbina je već rečena.
Možda sam nesmotreno postupila;
Мajka me je molila sa suzama preklinjanja u očima;
Јadnoj Tanji bilo je svejedno šta će je zadesiti…
Udala sam se, vi me morate ostaviti, ja vas molim.
Ja znam u vašem srcu ima i ponosa i prave čestitosti.
Volim vas, zašto bih se pretvarala, ali su me dali drugome,
I ja ću mu uvek biti verna.


Čiji je ovo prevod?
(prvi put vidim, zato te pitam, a i mislim da je lošiji od ovog koji znam):

------------------------------

A moguća je sreća bila...

No udes moj je rešen sada.

A možda i ja, što bih krila,

Nepažljivo postupih tada.

Zaklinjala me mati jadna,

A spremna beše duša hladna

Na svaku novu volju neba.

Udala sam se. Sada treba

Da odete, jer ja Vas molim.

U srcu vašem pored strasti

Ponosa ima, ima i časti;

Zašto da krijem? Ja vas volim,

Al drugom ja sam poverena

I ostaću mu verna žena.

-----------------------------------

EDIT:
odličan prevod, celo delo

Tatjana&Onjegin - online :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:35 16.10.2011

Re: prevod?

vladimir petrovic:
A sreća je bila tako mogućna,
Тako bliska! Ali moja sudbina je već rečena.
Možda sam nesmotreno postupila;
Мajka me je molila sa suzama preklinjanja u očima;
Јadnoj Tanji bilo je svejedno šta će je zadesiti…
Udala sam se, vi me morate ostaviti, ja vas molim.
Ja znam u vašem srcu ima i ponosa i prave čestitosti.
Volim vas, zašto bih se pretvarala, ali su me dali drugome,
I ja ću mu uvek biti verna.

Gordanac
... Čiji je ovo prevod?
(prvi put vidim, zato te pitam, a i mislim da je lošiji od ovog koji znam):


Pa znam ja za prevod Milorada Pavića. U očevoj biblioteci našao sam tu Pavićevu knjigu iz 1957. godine, kao i hrvatski prevod pod nazivom Jevgenij Onjegin od Tomislava Prpića, iz 1980. godine.

Za sada, čini mi se, Pavićev prevod na srpski je najbolji.

Inače, ja praktikujem da svaki put kada znam ime prevodioca, obavezno ga navedem. Važno mi je ko je prevodilac, jer cenim rad/stvaranje prevodioca. Međutim, povremeno na Netu nailazim na "anonimne" prevode, kao što je slučaj sa onim dvema pesmama o Amaliji Riznić i o Karađorđu, odnosno njegovoj kćerci.

Ove gore stihove iz Evgenija Onjegina, osma glava/XLVII, uzeo sam iz zbirke od jedanaest članaka Visariona Grigorjeviča Bjelinskog o delu Puškina, koje su prevodili Darinka Stevanović, Dragiša Živković i Blažo Vukićević-Sarap, što je uzgredno navedeno na kraju (izdanje iz 1952. godine). Izgleda da je baš gore navedeni prevod koji sam ja dao - sačinio ovaj poslednji, Blažo Vukićević-Sarap, s tim što je on - u prozi! (Kao, uostalom, što je slučaj sa srpskim prevodom Bajronovog Don Žuana, romana u stihovima, koji je Okica Gluščević preveo na srpski u - prozi). Naime, u knjizi Bjelinskog svi Puškinovi stihovi dati su na ruskom, s tim što su, odmah, u fusnoti, prevođeni, ali - prozno. Verovatno se time htelo da čitaoci vide stihove u originalu koji su se Bjelinskom činili najlepšim ili po nečemu najkarakterističnijim, pa su prevodi tih stihova, kao što rekoh, dati u fusnotama u prozi.

Hvala za link Tatjana i Onjegin, online.
gordanac gordanac 21:18 16.10.2011

najbolji stih...

...koji je Puškin napisao (i jedan od desetak najboljih stihova ikada i uopšte), takođe odlično preveden na srpski je :

------------

moj život sav je jemstvo bio

da ću te sresti izmeđ` ljudi


------------

(iz "Tatjaninog pisma Onjeginu" )
kaolavanda kaolavanda 15:02 14.10.2011

Puškinovi crteži...


crtež Tatjane, na belešci za Tatjanino pismo Onjeginu. 1824.



autoportret 1826.

I preporuka za tekst, naravno.
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:50 14.10.2011

Re: Puškinovi crteži...

Kaolavanda
... I preporuka za tekst, naravno.


Hvala.


Aleksandr Sergeevich Pushkin and His Wife Natalia Goncharova in Moscow, Russia
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:26 16.10.2011

Спасибо вам огромное!

Kako sam gore već pomenuo Puškinovu pesmu posvećenu knjazu Milošu Obrenoviću, evo sada njenog integralnog teksta, iz zbirke "Pesme zapadnih Slovena" (Песни западных славян)

Војвода Милош

Над Србијом смилуј се ти, Боже!
Растржу нас вуци јаничари,
Без кривице главе наше рубе,
Вређају нам и срамоте љубе,
Синове нам под силу одводе,
На поругу нагоне девојке
Да срамотне песме попевају
И играју игре муслиманске.
Старци су се с нама сагласили,
Престали су да нас умирују,
И њима је зулум дојадио
А у очи гуслари нас руже:
Докле ћете штедит јаничаре,
докле њине трпети ударце?
Или нисте Срби но чергари,
Ил сте бабе, а не мушке главе?
Остављајте беле дворе своје,
У велику идите пећину,
Ту се олуј припрема на Турке,
Ту дружину на оружје купи
Стари Србин, војвода Милошу.

(превео Милорад Павић)

PESMA O CRNOM ĐORĐU

Dva se vuka u jami ne grizu;
Sin sa ocem u špilji se gloži;
Sina kori Petar ostareli:
“Buntovniče, zlikovče prokleti.
Ne bojiš se ti Gospoda Boga,
Sa sultanom zar zamećeš kavgu,
S beogradskim pašom da vojuješ?
Ili si se s dve rodio glave?
Sam propadni, mrski prokletniče,
Što Srbiju celu sahranjuješ?”
Mrgodno mu Đorđe odgovara:
“Jesi li se s umom oprostio
Kada laješ bez pameti reči?”
Još se gore Petar rasrdio –
Gore besni i još gore ruži;
U Beograd hoće da se krene.
Turkom da da nepokorna sina
I da javi gde se Srbi kriju;
Izlazi on iz pećine mračne.
Al’ je starca Đorđe dostigao:
“Povrati se, oče, povrati se.
Oprosti mi u ljutini reči”.
Petar njega ne sluša i preti:
“Biće tebi, proklet izdajniče!”
Pred njega je sin tad istrčao,
Do nogu se starcu poklonio.
No ne gleda Petar ostareli…
Opet ga je Đorđe pristigao,
Za kosu ga prihvatio sedu:
“Povrati se, Gospodom te kumim,
Ne teraj me na zlo ikušenje!”
Ljutito ga starac odgurnuo,
Krenuo se putem beogradskim
Gorko se je Đorđe zaplakao.
Potegao pištolj iza pasa,
Odapeo i odmah skresao.
Zavapio Petar posrćući:
“Pomozi mi ranjenome, Đorđe!”
I na drum se mrtav sropoštao.
Ode Đorđe trkom u pećinu;
Pred njega je majka istrčala:
“Šta je, sine, kamo oca tvoga?”
Surovo joj Đorđe odgovara:
“Za trpezom star se ponapio
Pa na drumu beogradskom spava”.
Ona se je jadu dosjetila:
“Da od boga proklet budeš crni,
Što pogubi roditelja svoga!”
Od to doba Petroviću Đorđe
Međ’ ljudima prozvao se crni.

KARAĐORĐEVOJ KĆERI

Strah meseca, slobode vojnik predan,
Divni i strašni otac tvoj,
Pokriven svetom krvlju, prestupnik i heroj,
I užasa je ljudi i slave bio vredan.
Nejaku te je milovao
Krvavom desnicom na srcu svojem vrelom,
Za igračku ti kindžal dao
Bratoubistva oštren delom.
I često je u sebi osvete budeć želju
Nad tvojom nevinom kolevkom bdeo nemo,
I novog ubistva udarac priprem’o,
I gugut slušo tvoj, nimalo stran veselju.
Takav je bio on, do kraja mrk i tmuran.
Al’ ti si, prekrasna, svog oca život buran
Životom smirenim iskupila kod sveta;
Sa groba strašnog on se peo
Ko tamjan mirisan i vreo,
Ko čista molitva u nebo što odleta.
----------
Ujedno, evo je jedne od nekoliko pesama koje je mlađani Puškin (u svojoj 24. godini) bio posvetio Amaliji Riznić, udatoj za Jovana Riznića, čoveka srpskog porekla, za vreme boravka u Odesi, gde su Riznići tada živeli:


Oprosti snove ljubomorne moje:
Ljubavi strasne nemir slepi, čudni,
Verna si mi, al' zašto reči tvoje
Vole da plaše moj um večno budni?
Sred pokolonika što za tobom lete,
Što želiš ti da draga budeš svima?
I prazne nade što daruje njima
Taj pogled tvoj, čes nežan, čas pun sete?
Zaslepivši mi um i misli moje,
U ljubav bolnu moju uverena,
Ne vidiš ti kad u toj pratnji strasnoj
Tuđ razgovoru, u večeri kasnoj,
Usamljen čamim izvan kruga njena.
Ni pogleda, ni reči nema tvoje:
Kad odlazim – sa strahom, s molbom mamnom,
Ne slede nikad tvoje oči za mnom:
Lepotica kad koja sa mnom staje
I dvosmislen povede govor svoj,
Mirna si ti, i šaljiv prekor tvoj
Ubija me jer ljubav ne odaje.
Kaži mi još: suparnik večni moj,
Zatekavši me s tobom usamljena,
Zbog čega tebe pozdravlja lukavo?
Ko ti je on, i kakvo ima pravo
Da tuguje i bdi pun ljubomore?
Bez matere i poluodevena,
Nasamo izmeđ' večeri i zore,
Što njega ti primaš u čase kasne?

No voljene sam i, kad si sa mnom sama,
Poljupci su ti tako puni plama,
I nežna si, a reči tvoje strasne
Tad iskreno su puni duše tvoje:
Tebi u, znam ja, smešne muke moje,
Al' voljen sam i mogu da te shvatim;
No ne muči me, mila, ja te molim,
O, ne znaš ti koliko silno volim,
I ne znaš kako ja duboko patim.

A kada je gospođa Amalija Riznić nenadno umrla, on je tužno pevao:

Na smrt gospođe Riznić


Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom
Venula setna, zamišljena...
Na kraju uvela, i možda, nada mnom
Lebdela već je senka njena.

No neprestupna crta stoji izmeđ' nas;
Zalud sam staru ljubav zvao,
S ravnodušnih sam usta čuo smrtni glas,
Ravnodušno ga saslušao...

I eto koga ljubih dušom svojom svom
S toliko teških žudnji, nada,
S toliko bolnoga tugovanja za njom,
S toliko bezumlja i jada!

Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj
Za senku koju smrt mi uze
Za sećanje na život nepovratni moj,
Ne nalazim ni bol ni suze.










Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana