Ništa nije nerazumljivo (Lotreamon/Lautréamont)
Eh, ti pesnici iz prohujalih vremena.
Zovem se Aleksandar. Visokog sam roda. Prvo sam naučio francuski jezik, kako je to onda bilo u modi, a i prvu pesmu napisao sam u osmoj godini - na francuskom. Uživam slavu velikog pesnika, mada sam pisao i priče, romane i drame. Moj sveukupan život bio je uzbudljiv, sa mnogo turbulencija, ali sam nastojao na svet gledati - sa pesničkim očima, kao na Božju divotu. A onda sam nastradao u - 38. godini! Iskreno govoreći, ne bih baš mogao reći da se ta moja rana smrt dogodila neočekivano. Nije mi žao, je ne regrette rien, jer verujem da su u pravu oni koji kažu da je teško živeti dobro (što je za mene značilo mnogo stvarati) i - dugo.
Kao što rekoh, potičem iz plemićke porodice, mada već znatno osiromašene. Moj otac je bio prosvećen čovek, volterijanac, rado viđen u drugim plemićkim kućama i domaćin skupovima slobodoumnih ljudi, naročito pisaca. Po njegovoj liniji, naš rodoslov se znao više od šest stotina godina unazad, pa su mi, kao malom, često ponavljali da moram biti ponosan na svoje „šestovekovno plemstvo". I moja majka je bila plemkinja, a pritom je nju nešto razlikovalo od drugih - bila je unuka crnca, čuvenog „Arapina" Petra Velikog, koga je on usvojio, školovao i učinio plemićem. Pričalo se da sam sačuvao neke fizičke odlike tog crnog pradede: kovrdžavu kosu, crmpurasto lice, bradu malo isturenu, deblje usne.
U vezi sa majkom, moram reći još i ovo: bila je umnogome čudna žena. Volela je velikosvetska uživanja i jedino što je pravilno i od srca radila - čitala je i govorila francuski (kao što već gore rekoh, manija otmenih Rusa bila je u to vreme da govore francuski, svuda i u svako vreme). Prema svemu drugom osećala je odvratnost, a naročito prema radu. Zapravo, bila je srdita žena, neuredna domaćica, nepravedna prema slugama i životinjama, gruba prema mužu. A i svoju decu je tiranisala, naročito mene. Dok je mom mlađem brata Lavu donekle i bila naklonjena, prema meni se uvek držala strogo i hladno, tako da sam rastao kao nevoljeno dete - majčinsku nežnost nikad nisam osetio. Sećam se: kada se naljuti na mene, a to joj se često događalo, žestoko me je grdila i nije govorila sa mnom nedeljama, pa i mesecima. Nikako. Ljutila se na mene i zato što sam bio tromo i gojazno dete, pa me je, za sitne greške, kažnjavala i glađu. Jednom prilikom sam - to nikada neću zaboraviti - izgubio maramicu, pa je ona bila toliko besna da je naterala sluškinju da mi novu maramicu zašije jednim krajem za rukav kaputića i dugo me primoravala da tako hodam, čak i da se tako pojavljujem pred gostima. Činilo mi se da je svaka njena kazna imala za cilj da me ponizi. Stoga je nikada nisam pomenuo u svojim pesmama.
S druge strane, pravu ljubav i nežnost pružala mi je dadilja Arina Radionovna, koja je trajno brinula o meni. Nežno me je volela, bdila i negovala me kao da sam dete i kada sam odrastao, korila me biranim rečima, tešila u tuzi. Mnogo sam je voleo, i bio joj naklonjen do poslednjeg časa njenog. Ujedno, dadilji sam bio veoma zahvalan što je uticala na mene da shvatim koliko je moćan - ruski jezik. Ta nepismena žena, krajnje jednostavna, umela je da mi beskrajno priča skaske, a često je govorila u narodnim poslovicama i pošalicama. (Posvetio sam joj više pesama, a njen lik ovekovečio i u liku Tatjanine dadilje u mom Evgeniju Onjeginu).
U liceju za plemićku decu, moram priznati, nisam bio posebno dobar đak; valjda je prilično tačno mišljenje da su veliki ljudi često bili loši đaci. Smatrali su da sam lenj, površan i lakomislen, sposoban jedino za predmete koji nisu tražili da se mnogo zapinje. Takav utisak ostavljao sam i kasnije na ljude koji su me malo poznavali. A u stvari, još u liceju sam, na svoj način, mnogo radio čitajući i razmišljajući o pročitanom. To su znali moji drugovi, jer su osećali da sam po svojim sposobnostima bio daleko iznad mnogih, a naročito sam dobro pamtio sve što sam čitao. Prvi sam, među vršnjacima u liceju, počeo objavljivati pesme, u 14. godini.
Posle liceja ušao sam u Ministarstvo spoljnih poslova, kao sitan činovnik, ali „sa dobrim izgledima za budućnost". Međutim, od početka me to zaposlenje nije zanimalo, jer sam osećao da mi književnost mora biti pravo zanimanje. Ponašajući se kao većina nadobudnih mladića visokog roda (prestonička zlatna mladež), dane sam provodio u strasnom uživanju u nasladama života. Plesao sam na balovima, zaljubljivao se, jahao konje sa gotovošću da slomim vrat, lumpovao po oficirskim pijankama, kartao se, bio revnostan posetilac pozorišta. Međutim, ništa nije bilo izgubljeno. Tada sam sreo jednog zanimljivog čoveka, P. J. Čadajeva (Чаада́ев), bivšeg oficira, sjajnog mislioca i izvanredno obrazovanog čoveka, koji je izvršio veliki uticaj na mene. Razgovarajući s njim o najozbiljnijim problemima, divio sam se njegovom umu, a on mojoj velikoj načitanosti i duhovnoj radoznalosti. Tako je on mnogo uticao na moje obrazovanje i intelektualno sazrevanje, ali i na moje političke stavove, pa bi se moglo reći da mi je više pružio nego škole koje sam završio.
U dvadesetoj godini već sam bio gotov pesnik; mnogi su isticali da sam nadmašio svoje ruske učitelje, Žukovskog i Batjuškova. Neki su i preterivali, javno govoreći da sam, kao i moj virtuelni mentor Volter, odviše - pametan. Moje pesme su objavljivane, a i ručno prepisivane i distribuirane, pa ih je znala - cela Rusija. Bilo je u njima i revolucionarnih stihova, pa me je, shodno tadašnjim apsolutističkim načelima cara, strefio maler - bio sam proteran iz prestonice. Srećom, nisu me proterali u Sibir, već u Južnu Rusiju (što je zvanično bilo obrazloženo kao moj „premeštaj po dužnosti", jer sam sve vreme primao platu), boraveći u Kišinjevu i Odesi. A kada je trebalo, posle tri godine, da se vratim u prestonicu, cenzura je u jednom mom pismu prijatelju pronašla nešto što je izgledalo kao propagiranje ateizma, pa je moje progonstvo produženo, ali tako da boravim na porodičnom seoskom imanju - Mihajlovskom, u Severnoj Rusiji. Tako sam šest godina svoje najbolje mladosti proveo u izgnanstvu. Dobro, bila je to blaga forma progonstva, ali sam držan daleko od - prestonice.U tom periodu mnogo sam pisao i radio na svom književnom usavršavanju. Pored ostalog, počeo sam čitati i prevoditi na ruski dela Lorda Bajrona (Byron), za koga je u to vreme znala cela Evropa, pa i Rusija.
Posebno želim istaći da sam za vreme progonstva, naročito tokom boravka u Odesi, često bio u kontaktima sa emigrantima i drugim ličnostima sa Balkana, a naročito iz - Srbije. Oni su učinili da se zainteresujem za „srpske teme", a tome je doprinelo i tadašnje interesovanje nekih velikih ljudi na Zapadu za srpske narodne pesme, uključujući i Prospera Merimea (Mérimée), koji mi je bio blizak. Tako sam obradio i priredio izvestan broj srpskih pesama i pripovedaka, neke sam i sam prevodio, uz rečnik. S tim u vezi, u mojoj biblioteci imao sam nekoliko knjiga Vuka Karadžića, uključiv i njegov Rječnik. Lično sam upoznao Karađorševog sina Aleksu Petrovića, koji je već bio ruski carski oficir, zatim njegove sestre i majku, a Stamenki, najmlađoj Karađorđevoj kćerci, posvetio sam i jednu pesmu. Te moje „srpske" pesme, ali i pesme o još nekim balkanskim narodima, objavljene su u mojoj zbirci „Pesme Zapadnih Slovena". Usputno podsećam da sam pesmu posvećenu Knjazu Milošu (Воевода Милош Обренович) počeo ovim stihom: „Nad Srbijom smiluj se ti, Bože"! (Над Сербией смилуйся ты, Боже!). Takođe, neke srpske bajke sam prevodio na ruski i adaptirao (Uz moju Skasku o ribaru i ribici stavio sam naznaku da je srpskog porekla).
U Mihajlovskom, pre definitivnog povratka u prestonicu, mnogo sam radio. Tokom leta ustajao sam rano i trčao da se okupam u reci. A zimi, pred doručak, kupao sam se u kadi punoj leda, kao što će to raditi moj Onjegin. Onda sam se posvećivao književnom radu. Po podne, sam sam igrao bilijar, ili odlazio na vašare i družio se sa polusvetom, pevao pesme sa njima, slušao ih i ponešto beležio. Nisam se brijao danima, ni šišao, a vrlo često sam vežbao pucanje, kako kod kuće, tako i u šumi, jer sam se pripremao za - dvoboje. Kasno uveče, dadilja Arina, moja najveća prijateljica, koju sam zvao majkom, pričala mi je pesme, bajke ili priče o narodnim običajima, što me je teralo da se neprestano divim toj nepotrošenoj lepoti ruskog jezika. Usput, imao sam više ljubavnih avantura sa devojkama i ženama, tako da sam rano stekao ugled ženskaroša. A bio sam promenljive naravi: za mene se govorilo da sam čas tužan, čas veseo, čas pitom, čas drzak, čas ljubazan ili do umora dosadan, odnosno da sam bio čovek sa nepredvidljivim raspoloženjem. Na profesionalnom planu, bitno je to da sam se u tom periodu počeo polako oslobađati bajronizma, što je bio moj put ka - realizmu.
Mora se znati da su, u vreme kada sam ja živeo (prva trećina 19. veka), dva velika istorijska događaja potresla Rusiju: Napoleonov pohod na Moskvu (1812) i neuspeli Ustanak dekabrista (Восстание декабристов, 1825). Ja nisam učestvovao u akciji Dekabrista (bio sam u progonstvu), ali sam u nekoj meri bio nosilac nekih dekabrističkih oslobodilačkih ideja, te su me oni cenili i poštovali; kod većine njih nađeni su moji stihovi. Duboko sam preživljavao tragediju tog ustanka. Kada je car Nikolaj I okončao moje progonstvo i dozvolio da se vratim u prestonicu, primio me je u audijenciju; tom prilikom, nakon dužeg razgovora on me je, gledajući me pravo u oči, konkretno pitao: „Puškine, da li bi učestvovao u '14. Decembru' da si bio u Petrogradu?" Na to sam ja, bez imalo kolebanja, odgovorio: „Naravno, gospodaru, svi moji prijatelji bili su u zaveri i ja ne bih mogao da ne učestvujem. Spasla me samo odsutnost, na čemu zahvaljujem Bogu". Car na to ništa nije rekao, a ja nisam smeo da širim temu i dodam koliko sam propatio, da sam uoči noći kada su petorica mojih drugova obešeni sanjao kako mi je pet zuba ispalo, te sam se probudio urlajući. Bilo je tu nečeg. Nakon kratkog ćutanja car je zaključio: „Dosta si se naludirao, Puškine, nadam se da ćeš sad biti pametniji i da se više nećemo svađati. Slaćeš mi sve što napišeš, od sada ću ja biti tvoj lični cenzor. Dakle, sad nisi više nekadašnji nego moj Puškin". Naknadno sam saznao da je, nakon tog susreta sa mnom, car rekao maršalu Marmonu: „Danas sam razgovarao sa najpametnijim čovekom Rusije". Da se razumemo, ja nisam imao razloga da volim careve (najpre Aleksandra I, pa Nikolaja I), jer je carizam okrutno progonio napredne pisce i pesnike, cenzura je brisala iz knjiga ili članaka čak i svaki nagoveštaj kritike postojećeg poretka; ujedno, ja sam lično bio grubo kažnjen šestogodišnjim progonstvom iz prestonice zbog nekoliko slobodoljubivih pesama i ateističkog stava; ali sam morao prihvatiti pomirenje sa Nikolajem I.
Po oslobođenju, živeo sam vrlo intenzivno, bilo da sam u St. Petersburgu ili u Moskvi. Kartao sam se (ta strast me nije napustila do kraja života), orgijao i bančio noćima. O meni je pričala cela Rusija - kako o mojim pesmama i drugim književnim delima, tako i o mojoj ličnosti, o mojim ispadima i duhovitostima. Ostavljao sam snažan utisak na ljude pošto sam bio oštar na jeziku, ćudljiv, nepokoran, za svaku sitnicu spreman za dvoboj.
U Rusiji XIX veka dvoboji su se smatrali za - otmenost, pa su često praktikovani, mada su formalno bili zabranjeni. To je bio društveno prihvatljiv način rešavanja nesporazuma, ali i "branjenja časti među ruskom aristokratijom", ma koliko su razlozi za to umeli biti i prilično beznačajni. Zbog svoje prgave i izazivačke naravi, ja sam uvek bio spreman da se tučem u dvoboju, pa mi se događalo više puta da izlazim na dvoboj, a ponekad sam i odustajao u poslednjem trenutku, uglavnom na nagovor prijatelja. Bio sam dobar mačevalac i odličan strelac, jer sam uporno usavršavao svoju veštinu vladanja oružjem. I mada sam u drugim prilikama bio nagao, prilikom dvoboja ispoljavao sam začuđujuću hladnokrvnost obično ne pucajući prvi, čekajući da mi se protivnik što više približi. Navešću jedan od više primera: Za vreme kartanja sa oficirom Zubovim, posumnjao sam da on nepošteno igra. On me je zbog toga pozvao na dvoboj. Kada sam se pojavio na ugovoreno mesto, u rukama sam imao trešnje i pred uperenom cevi pištolja mirno sam pljuckao koštice iz usta. Zubov je okinuo prvi i promašio. „Jesi li zadovoljan", pitao sam ga. A on, umesto da traži da ja pucam u njega, poleteo mi je u zagrljaj, našta sam ja reagovao rečima: „To nije potrebno". I ja nisam pucao, pa smo otišli kući.
A onda sam počeo misliti na ženidbu. Kao veliki zaljubljenik u lepotu, priželjkivao sam izuzetno lepu suprugu. Tako sam primetio Nataliju Nikolajevnu Gončarovu, moskovsku lepoticu, koja je tada imala samo šesnaest godina. Bio sam oduševljen njenom lepotom i odmah sam je zaprosio, ali su me odbili, navodno zbog njene mladosti. Od muke, otišao sam na Kakvaz, gde su se vodile borbe s Turcima, sa nadom da ću tamo umreti ili naći spasenje. Sve mi je tamo bilo uzbudljivo tokom polugodišnjeg boravka: pokušavao sam da direktno učestvujem u borbama, ali kako nisam znao za meru u hrabrosti ili lakomislenosti, to su mi ubrzo zabranili, pa me držali u pozadini. Tada sam napisao neke svoje odlične stvari, jer Kavkaz je večna pesnička inspiracija.
Iduće godine, ponovo sam zaprosio Nataliju Nikolajevnu, i moj zahtev je - prihvaćen. Bio sam veoma srećan zbog toga; svaki put kad bih je video posmatrao sam je zaljubljeno, „klanjajući se s pobožnošću pred svetinjom lepote", mada je već tada, duboko u mojoj duši, postojalo nešto što me je plašilo. Hoći li me njena prevelika lepota upropastiti? - pitao sam se, sluteći u nekim trenucima da će mi ona doneti tragediju. A što je najvažnije, znao sam da je ravnodušna prema meni, pa sam sebe uveravao da će me vremenom zavoleti. „Nadam se da ću docnije zadobiti njenu naklonost, ali u meni ničega nema što bi joj se moglo dopasti; u njenom pristanku da pođe za mene vidim samo dokaz hladne ravnodušnosti", pisao sam jednom prijatelju.
U očekivanju svadbe, napisao sam dve poslednje glave Onjegina, okončavši tako to moje najveće delo nakon sedam-osam godina rada. Venčanje sa Natalijom bilo je u jednoj prelepoj, staroj crkvi, sa mnogo prisutnih. Ne znam da li sam već rekao da sam ja mnogo sujeveran; a tada, pred oltarom, pao mi je prsten sa ruke i otkotrljao se daleko, da su ga jedva našli; a i ugasila mi se sveća koju sam držao, pa sam u svemu tome video loše predznake.
Pomenuo sam Evgenija Onjegina, pa ću sada malo govoriti jedino o tom svom književnom delu. U pismu jednom prijatelju pisao sam: „Ja sada ne pišem roman, nego roman u stihovima - đavolska razlika. Nešto kao Bajronov ‘Don Žuan'". Međutim, ovo poređenje Onjegina sa Bajronovim delima nimalo nije išlo na štetu mom romanu, to su uvideli i mnogi kritičari, jer to poređenje pomaže da se Onjegin sagleda i oceni sa jedne šire platforme u njegovoj povezanosti sa strujanjima u evropskoj književnosti onog vremena. Dakle, mada postoji zajednička forma i način (mešavina proze i poezije u prikazivanju stvarnosti, pesnikovo obraćanje samome sebi, odnosno moje osetno prisustvo u delu koje sam stvorio), Onjegin jeste originalno i nacionalno rusko delo. U pravu je veliki kritičar V. G. Bjelinski (Бели́нский) kada kaže da je Onjegin moje najprisnije delo, najomiljenije čedo moje fantazije, i da se može navesti vrlo mali broj tvorevina u kojima se pesnikova ličnost ogleda tako potpuno i tako izrazito i jasno kao što se moja ličnost ogleda u Onjeginu; tu je sav moj život, sva moja duša, sva moja ljubav, tu su moja osećanja, shvatanja, ideali. On je, s pravom, Onjegina video kao enciklopediju ruskog života, te u velikoj meri narodnu tvorevinu. A pokazujući da je moja poema za Ruse od velikog istorijskog i društvenog značaja, isticao je stih „Здесь русский дух, здесь Русью пахнет" (Ovde je ruski duh, ovde miriše na Rusiju), ukazujući time da je Onjegin moguć samo - u Rusiji.
Sadržina Onjegina je mnogima poznata. Zasićen prestoničkim životom, Onjegin odlazi u unutrašnjost zemlje, da se odmori. Ima osrednje obrazovanje, od svega zna po malo, ali je dopadljiv. Sreće neizveštačenu devojku Tatjanu, koja se zaljubljuje u njega, mladog prestoničkog frajera, te se odlučuje da mu napiše pismo koje odiše naivnom strašću. On joj usmeno odgovara da je ne može voleti, da smatra da nije stvoren "za sreću porodičnog života". Druženje sa Tatjanom, njenom sestrom Olgom i prijateljstvo sa Olginim verenikom, pesnikom Vladimirom Lenskim, tera Onjegina u dosadu. Kada se na Tatjaninom imendanu nesmotreno udvara Olgi, iz dosade, biva pozvan na dvoboj od Lenskog, koga - ubija. Olga žali smrt pesnika, ali ga brzo prežali i udaje se za prvog koji joj se ponudi. Međutim, smrt pesnika Lenskog neko vreme odbija Tatjanu od Onjegina. Razočarana u svojim mladalačkim snovima, i pod pritiscima majke, udaje se za generala, mada joj je svejedno za koga će poći. Vrativši se u prestonicu posle više godina Onjegin ponovo sreće Tatjanu, koja je, od nekada skromne seoske devojke, postala otmena petrogradska dama. Njega obuzima strast prema njoj, on joj piše pismo, ali ovom prilikom Tatjana njemu usmeno odgovara da ga voli, ali da ipak ne može biti njegova, jer poštuje svog muža. Onjegin ostaje utučen, izgubljen.
Roman nosi ime glavnog junaka Onjegina, ali bi se moglo reći da ima dva glavna junaka: Onjegina i Tatjanu. Tatjana Larina je jedan od najlepših ženskih likova u istoriji ruske književnosti. Ona jedina u romanu prihvata svoju, ne baš srećnu sudbinu, ne gubeći ni ravnotežu ni dostojanstvo. Posle Tatjaninih finalnih reči Onjegin shvata svoje licemerje, a donekle i ulogu svoje klase u društvenom životu Rusije: takvi nemaju nikakvu budućnost. On je tip tzv. ''suvišnog čoveka'', neprilagodljivog individualiste koji nije u stanju da realizuje svoje relativno velike potencijale u svetu na koji gleda sa dozom kriticizma; takav lik će se kasnije javljati i u delima Ljermontova, Turgenjeva i drugih. A antipod njegovom liku je Lenski, koji je, takođe, tragični junak. Za razliku od Onjegina, on je veoma obrazovan; poznavalac je dela Kanta i Getea, ali na žalost ne poznaje pravi život. On je romantičar, čista i plemenita duša, sklon onome što je lepo i uzvišeno, te pati od idealizovanja stvarnosti. U njemu je bilo mnogo dobrog. Onjegin, ubivši bez ikakvog razloga jadnog Lenskog, mladog pesnika s najlepšim nadama i sjajnim snovima, nijednom nije zaplakao za njim, niti ga se setio sa tugom.
Da dodam još i ovo: Onjegin nije genije, ni veliki čovek, već prosto čovek. Pre bi se reklo dobar čovek nego prosečan čovek. Mada ne izgleda tako, on nije ni hladan, ni bezdušan, on je egoist koji pati i ne ume sebi dati odgovore na mnoga životna pitanja, od kojih je ono - zašto nije mogao zavoleti Tatjanu-devojku, već Tatjanu-ženu? Gušili su ga nerad i ništavilo života. On je stvaran karakter u tom smislu što u njemu nema ničeg sanjalačkog, fantastičnog. Ujedno, kao suvišan čovek, on nije mogao naći svoje mesto i cilj u društvu.
A sada da kažem nekoliko reči o mom braku sa Natalijom Nikolajevnom. Voleo sam je. Za mene, ona je bila "moja Madona". Ali mi smo bili dve potpuno različite prirode. Kao pojava, ona je bila sušta suprotnost meni - omalenom i ružnjikavom čoveku. Svi su se slagali da je bila izuzetno lepa, da je blistala u društvu (obožavala je balove, odnosno igranke bez prestanka), ali nije imala razvijenu nijednu drugu osobinu, jer se njeno celokupno obrazovanje sastojalo samo u tome što je dobro znala da govori francuski i što je lepo igrala, a ujedno bila izuzetno lepa. Ona nije čitala pesme i celog života bila je ravnodušna prema mojoj poeziji. Između nas, prema tome, nije moglo biti nikakvih duhovnih veza. Rano su se počele ispoljavati razlike: dok ona voli zabave i društvo, ja volim rad i samoću. Brak sa njom doveo me je u najviše aristokratsko društvo, koje nisam voleo. Ona svojom pojavom pravi sjajne utiske, o njoj govore i pišu da je divno stvorenje, ona je pozivana na svaki bal u carskoj palati. Ja kao običan plemić, nisam bio nimalo bogat, te sam upadao iz duga u dug, jer je, pored ostalog, bilo potrebno kupovati novi haljine i nakit za Natalijine redovne nastupe. Često, ona je sama išla na balove, ja sam sedeo kući i brinuo o deci, odnosno bavio se pisanjem. Jer, ona nije volela domaće poslove, niti se brinula o deci. Balovi, ručkovi, krojačice i modni saloni zauzimali su sve njeno vreme, pa smo deca i ja živeli prilično zapušteno.Natalija je imala mnogo udvarača, uključujući i samog cara Nikolaja I. Na balovima je igrao sa njom, za vreme večere tražio je da sedi pored njega. Sa svoje strane, ja sam je stalno molio „da ne koketira" sa carem i da se što dalje drži od njega, ali nije vredelo.
A onda se pojavio Francuz Žorž Dantes (Georges D'Anthès). Imao je titulu barona, bio je visok, sportski građen, plave kose i očiju, sve ono što fizički ja nisam bio. On je zapravo imao urođenu osobinu da se odmah dopadne, govorili su o njemu kao o „zanosnom Francuzu". I moja Natalija nije mogla prikriti da joj pogoduju njegova udvaranja. A on joj se neskriveno udvarao, na večerama svečano je pio u njeno zdravlje, a i dobacivao joj namerno komplimente da svi čuju. Ponašao se sasvim izazivački, što me je strašno mučilo. Počeo sam dobijati anonimna pisma u kojima me nazivaju - rogonjom (takva pisma su upućivana i mojim prijateljima sa ukazivanjem na „Natalijino nedolično ponašanje" i mene kao rogonju). Ja sam verovao svojoj ženi i nisam sumnjao u njenu vernost. Ali mi je smetala uloga rogonje koju su mu zlurado podmetali. Stoga sam bio primoran da Dantesa pozovem na dvoboj.
Dok sam ja nišanio, Dantes je pucao prvi i pogodio me u desnu stranu stomaka. Pao sam, ali sam našao načina da ležeći nanišanim i pucam, pogodivši Dantesa u ruku. Kada su mi rekli da ga nisam ubio, rekao sam: Znači, ponovićemo. Odneli su me kući pošto sam mnogo krvario. Poživeo sam još dva dana, u velikim bolovima. Ponekad sam pogledao u svoju ženu, shvatajući da ja njoj nemam šta prigovoriti. Nije ona jadnica kriva što je takva kakva jeste, nije ona mene odabrala pa me onda razočarala, već sam ja nju odabrao; ona se najpre opirala, nikako nije htela da pođe za mene, jasno mi je stavljala do znanja da ne daje ni „pišljivog boba" za moje pesme i zaluđenost knjigama (kada bih ponekad, sav uzbuđen od stvaranja, potrčao da joj pročitam svoje nove pesme, ona je umela da mi kaže: „Bože moj, Puškine, baš si mi dojadio sa tim svojim pesmama!"). Problem je bio u meni što sam ja hteo da sebe nagradim tim prelepim bićem zavaravajući se pritom da mi ne smeta njena krotkost duha, koja se krila ispod lepe fasade. Ona nije ni pokušavala da me folira, da se prodaje za pametniju i bolju, ali ja sam se svesno priklonio njenoj uzvišenoj fizičkoj lepoti, ja koji sam - ružan čovek. Ali, sada više nema smisla da se preispitujem da li sam i zašto bio pogrešio u izboru, pa sam joj, znajući da će je javno mnjenje osuditi, rekao, među poslednjim rečima koje sam na samrti izgovorio: „Ne prebacuj sebi za moju smrt. Ovo je stvar koja se ticala samo mene".
Car i visoko plemstvo koje ga je okruživalo znali su o mom predstojećem dvoboju, ali nisu ništa preduzeli da ga spreče. Moje mrtvo telo, po carevom naređenju, žandarmi su potajno noću odvezli i sahranili ga u Svetogorskom manastriu, kraj sela Mihailovskog, poseda porodice Puškina.
Kada se moja pogibija dogodila, dobri Gogolj, moj učenik i prijatelj, lamentirao je:„Moj život, moja najveća radost umrla je sa njim. Kada sam stvarao, pred očima mi je bio samo Puškin. Ništa nisam započinjao, ništa nisam pisao bez njegovg saveta. Sve što je kod mene dobro, za sve dugujem njemu... O, Puškine, Puškine"! A novine su pisale: „Sva napredna, sva bolja Rusija osetila je tugu i bol povodom smrti velikog pesnika! Sunce naše poezije je zašlo".
Tom prilikom, M. J. Ljermontov (Ле́рмонтов), mladi pesnik u usponu, napisao je zapaženu pesmu Smrt pesnika (Смерть поэта), pozivajući Rusiju da se osveti mom ubici, pitajući se da li je Dantes svestan koga je - ubio. I Ljermontov je bio izdanak jedne stare plemićke porodice. A tri godine kasnije, Bjelinski je sa oduševljenjem pisao da se "u Rusiji pojavio novi moćni talenat - Ljermontov", naglašavajući pritom da - "Puškin nije umro bez naslednika". Naime, kada je izašla prva zbirka njegovih pesama ime Ljermontova postalo je slavno - ljudi su govorili da se u ruskoj poeziji rađalo "novo sunce". Njegov roman Junak našeg doba (Герой нашего времени) još je više doprineo njegovoj slavi. A onda se dogodilo da je mladi poručnik Ljermontov ubijen - u dvoboju, na Kavkazu, u 27. godini života. Rusija je ponovo bila u žalosti za pesnikom, a utučeni Bjelinski je lamentirao: "Novi veliki gubitak osiromašio je jadnu rusku književnost".
Eto tako! Mi, pesnici, koji sebe vidimo kao tumače onoga što se može nazvati „aristokratijom duha", imamo posebnu čuvstvenost, karakteritičnu osetljivost nervnog sistema, za razliku od, recimo, matematičara ili fizičara. Ja sam nastradao u dvoboju u 38. godini, a Ljermontov u 27. godini! Što bi rekli Francuzi: Etranges destinées! (Čudne sudbine). Rano smo otišli, svakako, ali nismo živeli uzalud.
(N. B. Korišćeni podaci iz biografija Puškina od V. Veresajeva i M. M. Pešića, kao i iz knjige V. G. Bjelinskog "Dela A. S. Puškina").