....uz dobar provod, izuzetno malo novca, u skoro slobodno vreme i uz izuzento mali rizik?!
Zašto ovo pišem:
• Pojava je interesantna i doživljava bum u svetu poslednjih godina.
• Pošto je trend relativno nov oni koji se prvi uključe imaju veće šanse na uspeh.
• Potrebne investicije su unutar granica koje mogu da pokriju i učesnici iz Srbije.
• Potrebne investicije su dovoljno male da ako ideja i propadne učešće u pokušaju će ostati u prijatnoj uspomeni, a potrošeni novac može brzo da se zaboravi.
• Sve što je potrebno je dobra volja, veliko uzbuđenje idejom, tvrdoglavost, odsustvo nekih formi srama (nema ništa nemoralno u pokušaju) i vredan rad u slobodno vreme.
• Rizik vrednog rada u slobodno vreme se lako pokriva tako što se u priču uvede neko ko je nezaposlen, s punim radnim vremenom, ali mu se oprosti finansijsko učešće.
Multi-nacionalna kompanija je kompanija koja je prisutna na više mesta u svetu. Recimo u Srbiji i u UK. Tradicionalno su ovakve kompanije velike. Što su veće utoliko su, po pravilu i uz izuzetke, manje efikasne.
Mikro-multinacionalne kompanije umeju da budu jako male. Primer: jedna osoba u Srbiji, jedna u UK, jedna u Francuskoj je već više od minimalne mikro-multinacionalne firme.
Velikim delom ove mogućnosti su zasluga Interneta koji omogućava udruživanje, u ljudstvu i tehnologiji, na idealnoj troškovnoj bazi. Market lider u svetu, u apsolutnom smislu je US, drugi u svetu su u apsolutnom smislu UK, u relativnom smislu je UK broj jedan u svetu.
Objašnjavam concept i šansu kroz case-study, primer, a usput ću nabaciti nekoliko kontroverznih teža (posrednik je dobar i, dobro je "maltretirati" neke ljude ako ste ubeđeni da je ideja dobra, tako što ih ohrabrujemo na odricanje, dobro je biti tvrdoglav tako što ne gubimo veru pred problemima i slično) iako je vrednost većine teza ionako velikim delom određena kontekstom.
Scenario: zamišljam da se sutra vratim u Srbiju i imam samo 1,000 evra u džepu za biznis ideju, 50 evra da trošim mesečno na ideju sledeće dve godine i laptop. Šta bih radio:
1. Dao bih sebi 2 godine da se konsolidujem i počnem od preduzetništva lepo da živim.
2. Otišao bih kod majke u stan, u selo, da ne trošim previše na „operativne" toškove.
a. Da sam bio pametniji pa uštedeo 10,000 evra otišao bih u rodno selo, Prigrevicu, kupio neku napuštenu kuću, imao i neke kokoške, baštu sa povrćem i slično. Ali ovo je nebitno, samo vam odvlačim pažnju.
3. Uveo bih broadband.
4. Visio bih na Internetu i istraživao nekoliko meseci, jurio ideje ili kombinovao idejne fragmente.
5. Rezultat bi bio da sa jednim nezaposlenim iz Srbije, talentovanim za crtanje koliko je talentovan prosečan najbolji srednjoškolac u razredu, i sa jednim prijateljem ili poznanikom u Londonu mogu, sa dosta osnova, da očekujem firmu i prihod u trećoj godini od preko 200,000 Evra godišnje. Recimo da to ovako delimo:
a. Partner iz Londona ima trećinu firme, ne radi za firmu puno radno vreme, mnogi bi mogli ovo da rade i uz stalan posao, lepo ume da se obuče i priča. I ima 1,000 Evra bruto mesečni retainer (naknadu za rad).
b. Crtač-slikar iz Srbije ima trećinu firme (može i manje, zavisi koliko je kreativan), 1,500 evra mesečno net platu.
c. Ja imam trećinu firme i 2,000 evra net platu.
d. Ostatak ulažemo u rezerve i širenje, kako je profit sve značajniji delimo i dividende i konvergiramo u prihodima.
6. To je cilj, realan, i strategiju razvijamo prema tome. Ona uključuje „mršavu" prvu godinu, ne plaćamo plate čak i ako bude posla, ja ću da živim vrlo skromno od majčine penzije.
I evo šta bi ta firma bila (prvo sam zaradio pa podelio novac pošto to ume da bude efikasnije kad se drugima „prodaje" ideja).
Osnove bizni plana bi bile:
7. Šansa: odjednom su u UK popularne ručno farbane-crtane tapete sa instočnjačkim motivima.
a. Za sobu 5x5 metara se u maloprodaji plaća oko 10,000 evra (toliko u funtama ali ja ću zbog jednostavnosti pričati u evrima). I biznis sad u UK ovako radi:
i. 2,000 ide posredniku. i oni su suvo zlato, šanse za uspeh padaju kao kamen oko sami moramo da jurimo potencijalne kupce.
ii. 7,000 ide firmi u UK koja ima ovaj biznis.
iii. 1,000 evra ide u Kinu gde se tapeti prave (materijal i crtanje)
b. Osnova šanse je biti konkurencija „osobi" ii. Ovde gore firmi. Zameniti i kineze je u redu, po čenu većih troškova, pošto je lakše udružiti se tu u lokalu nego juriti kineske podizvođače (obaranje rizika i proste operacije su od vanrednog značaja za uspeh).
8. Kako krenuti sa poslom:
a. Za početak je dovoljno samo napraviti firmu u UK, d.o.o. tipa (Ltd ovde). To je oko 100 evra troškova i brzo i lako se radi, online je sve, zato su UK, između ostalog, na prvom mestu u svetu.
b. Sredi se VoIP telefonska solucija tako da za 9 evra mesečno (ili slično, bilo je ovoliko pre nekoliko godina) dobijemo UK telefonski broj (London) koji zvoni u Srbiji, bez dodatne naknade, a zvanje zapadne Evrope iz Srbije ne košta dodatni novac.
c. Sredi se web sajt hosting za sličnu cifru
d. Nacrtaju se primeri: ne crta se na celim tapetima odjednom, nego na panelima, otprilike, 40x60 cm tako da greške nisu preskupe. Ovi paneli se posle lepe u tapete i polirarju preklopi i ivice (osnova se najčešće slika čajem (ovo je više molovanje, farbanje, nego slikanje i vrlo je popularno)). Motivi preko osnove su relativno prosti, tu je potreban umetnik, i zauzimaju ne više od 15% ukupne površine. Primeri su:
i. Paneli veličine 2x3 metra, npr, koje treba dobaciti do Londona u rolnama (ljudi neće platiti ove naše cene ako ne vide kako to izgleda - demo rooms imaju, otprilike, ovolike panele
ii. U fazi dva (prve prodaje će doći pre ovoga) se negde organizuje demo room.
e. Krene se sa vrlo niskom, agresivnom cenom od, recimo, 5,000 evra po sobi.
f. Od prvih prodaja se profit ulaže u materijal i trčanje i pravljenje ugovora sa demo rooms po Londonu. Posle se cena podigne malo, za visinu provizije tih novih posrednika, još jednih u lancu, ali je i dalje vrlo konkurentna.
g. Pa se traži prijatelj ili poznanik u Parizu (uz neke rezerve iz prve godine to je sad lakše), Minhenu, Berlinu, Cirihu i sličnima.
Prosto! Ako bi se ispostavilo da sam se mnogo prevario, a donekle jesam sigurno, ja bih prodavao prve sobe za 3,500 evra, ali od kupaca tražio dozvolu da pravim fotografije završenih soba i tako pomagao marketing (mnogi bi voleli ove tapete, ali nemaju 10,000 evra za sobu, p aim je 3,500 evra i 15 minuta fotografa u sobi odličan dil).
I ovo je sad hot-topic u US dok istočnjaci žestoko hrle i u UK (UK iz raznih razloga ima odličnu reputaciju).
Srpski politički „majstori" strategijskog planiranja nemaju načina da spreče ovakve akcije čak i da im je ovo jedini trn u oku. A nemaju ni razloga, ne kosi im se sa tamošnjim lokalnim interesima. Oni uglavnom ne znaju za ove stvari.
Ja znam milionere iz tih krajeva koji ovako rade, ali tamo za njih niko ne zna osim njihovih prijatelja i još nekoliko ljudi. Jako je teško napraviti milion na pošten način, iako moguće, i ta jurnjava ima samo smisla ako vanredno volimo ono što radimo pa bi ga radili danonoćno i bez nekog prihoda.
Ali 2,000 net Evra mesečno nije rocket science i često je najveći posao, i 50% posla samo u odluci da se to radi, iskrenoj i nepokolebljivoj odluci i u prvom koraku.
Većina ljudi ne ume ovo da radi, i to je normalno, zašto bi neko u životu morao da bude spretan na ovaj način uz svo znanje i spremnost na pošten i vredan rad.
Ali, i u ovo sam ubeđen, desetine hiljada ljudi bi umelo ovo da radi i dovoljno su spretni. Samo tamo ne postoji kritična masa inicijative i znanja o ovim mogućnostima.
Ovo jeste jeftina priča sa moje strane, ali je iskrena utoliko da ja, u ovoj početnoj situaciji koju sam opisao, ne bih ni trepnuo pre nego što bih se u priču upustio - i to je laka priča, da sam mlađi ovo bi bila sitnica od pričice u poređenju sa ostalim u šta bih sve bio spreman da se upustim.
Ovo je podbadanje onih malobrojnih, a jesu u desetinama hiljada, koji su sposobni za ovakve akcije i ja ne vidim ništa nemoralno, niti agresivno i neprijatno u ovoj provokaciji. Da sam ja neverni čitalac ja ne bih išao dalje od viđenja vesele, naivne fikcije u celoj priči.
Najveći problem na putu uspeha je:
- U US kažu ideja. Tamo je sentiment takav da je upuštanje u dobru ideju najnormalnija stvar na svetu, bez obzira na cenu. Odricati se u ime ideje je zadovoljstvo. Rizik je uživanje.
- U Evropi kažu implementacija, sprovođenje ideje u delo pošto se treba odricati da bi se ideja sprovela u delo, a neki rizik je uvek prisutan. Rizik je patnja.
- Oni „najlukaviji", na obe strane, brzo nauče da se pošteno „igraju" i uz vrlo mali rizik.
Cifre gore su manje bitne, kao i koherencija u mom razmišljanju. Ideja bloga je u skiciranju obrasca. Kad se skupe svi podaci analiza i pisanje biznis plana je oko šest čovek-nedelja posla, i ko ne želi naglašene šanse pucanja u prazno bi trebao to da uradi.