Literatura| Život

Ona to sve iz najnežnije ljubavi

Dejan Tiago Stanković RSS / 10.10.2011. u 01:42

- Ništa, dušo, ljubim te. Neću da te zadržavam. Valjda ćeš ovih dana imati malo više vremena pa da se lepo ispričamo - kaže Vanjina mama posle sat i tri četvrti razgovora sa sinom preko kompjutera. 

 

Ima ljudi, i nije ih malo, što su u stanju da drve satima o nečemu što znaju ili što ih zanima. Specijalnost Vanjine mame je sasvim druga, ona, naprosto, ume da razgovara.

Igru otvara nekom sasvim laganom temom, da bi polako, što promišljenim pitanjima to ličnim pričama i primerima, kao nekom mađijom, sagovornika uvukla u razgovor i navela ga da se otvori, da se raspriča, da iznese svoje mišljenje, požali ili pohvali. Sposobna je da ti u najkraćem roku nepogrešivo otkrije omiljene teme te da te o njima zapitkuje, da s najvećim zanimanjem sluša odgovore i podstiče te da nastaviš kadgod ti zapne. Kada se usred razgovora opasuljiš i shvatiš koliko to već dugo traje (a ume da potraje baš, baš, dosta) zapitaš se je li te izmanipulisala ili te omađijala. I nije to lagani čit-čat već sasvim ozbiljan, savršeno režiran i krajnje zanimljiv razgovor, prilagođen sagovorniku, njegovoj prirodi, stanju duha, interesovanjima. Jedini problem je što nema šanse da mama, kad započne divan, bude ta koja će da ga prekine. Nema šanse. To mora da učini njen sagovornik ili neko ko mu priskoči u pomoć. U suprotnom bi razgovor najverovatnije trajao zauvek.

Da li je to nasleđeno ili naučeno, nikada nećemo saznati, ali i Vanja ima mamin dar. Ume sve što i majka mu, jedino što, valjda zato što je muško i nije penzioner, njegov slučaj unekoliko ublaženiji. On to ne radi s majčinim elanom, makar ne uvek. Može da mu se desi, na primer, ako uveče krenete kući iz kafane gde ste se o-ho-ho napričali i tebi se užasno spava a njemu ne, da te hipnotiše svojim pričama i pitanjima i da te zadrži, ako se nameračio, do pred zoru na uglu gde se rastajete. Kadgod se vidimo, a to bude često, u potpuno nepredvidljivim terminima, pre podne na kafi na vidikovcu navrh moje ulice, uveče u čaršiji na piću ili kad mi posle večere odnekud bane na vrata i ostane do sitnih sata, nikad nam nije dosadno i super se narazgovaramo. Vanja je takođe neosporan talenat.

Vanja davnih dana napustio roditeljsku kuću i rodnu grudu i godinama se selio po svetu, međutim, blagodareći novim tehnologijama on i majka kao da se nisu ni rastajali. Više puta nedeljno provedu po sat-dva ćaskajući preko neta. Nikada nisam bio svedokom tih razgovora, ali poznajući oba sagovornika, mislim da bi to moglo biti nešto nalik lepom egzibicionom meču gde sportisti, šampioni konverzacije, igraju za svoju dušu.

Sve se te sesije, tako makar tvrdi Vanja, završavaju tako što on, kada posustane, izmisli neko opravdanje, a mama, puna razumevanja, bez izuzetka okonča razgovor rečenicom s početka priče:

- Ništa, dušo, ljubim te. Neću da te zadržavam. Valjda ćeš ovih dana imati malo više vremena pa da se lepo ispričamo.

Ukoliko Vanje nema on-line a mami se komunicira, ona počne da mu šalje SMS poruke. Ali nisu to bilo kakve poruke. Uopšte. Na njih je nemoguće olako odgovoriti jednim Važi ili OK. Sam tekst, opširan i lepo sročen, zahteva da ga par puta pročitaš, da razmisliš, pa da lepo odgovoriš punim ekranom slova. Tome onda, po pravilu usledi čitava prepiska, takoreći epistolarni SMS roman. Ako Vanja ne odgovori na poruku u razumnom roku mama se zabrine, počne da zivka i zapitkuje, pa njemu nema druge no da se prihvati dopisivanja. Znači, okreni-obrni, čim je mami do dopisivanja, on je tu da joj sparinguje. Radnim danom još može i da pokuša da se vadi da je na sastanku ali subotom i nedeljom mu se već nekoliko puta dogodilo da provede dan razmenjujući poruke.

A onda je iz nekog sasvim banalnog razloga sin promenio telefonsku kompaniju. Tek kada je transfer napravljen i svi papiri potpisani na minimalno dve godine uspostavilo se da Vanja ima problema sa prometom pisanih poruka sa inostranstvom. SMS komunikacija između majke i sina naglo je prekinuta. Ostalo im je telefoniranje, neprihvatljivo skupo za maratonske razgovore, i skype, besplatan no Vanja ne samo što ne sedi čitav dan pred kompjuterom već ima i mogućnost da se pravi blesav dok mama pokušava da ga dobije.

Ova se promena mami zaista nije dopala. Doduše nije ni Vanji, osetio se prevarenim. Išao je do telekoma, njima nije bilo jasno u čemu je problem, no obećali su da će da učine sve što je u njihovoj moći da normalizuju situaciju. Nudili su mu drugi broj, no to njemu, iz razumljivih razloga, nije bilo prihvatljivo. Prolazili su dani a poruke nisu putovale. Vanja bi s vremena na vreme zvao tehničku pomoć i, kao, kukumavčio, kao, pretio da će raskinuti ugovor, da će angažovati advokata, dakle bavio se tim pitanjem, nije da nije, ali, ruku na srce, bez mnogo truda. Bio je prezauzet. Proces se razvukao; nekoliko nedelja je prošlo a poruke i dalje nisu išle, a mama je pritiskala: " Kako je to moguće? Meni deluje neverovatno da tu ne može bas ništa da se učini, pa to su svetske korporacije!... Objasni im lepo!..."


Elem, epizoda oko promene telefona pretvorila se u malu porodičnu dramu koju je mama, baš kao i svaku drugu, u nastavcima podelila sa svojim terapeutom. U jednom trenutku, na trećoj ili četvrtoj sesiji posvećenoj ovom fenomenu, psiholog se odvažio da pacijentkinji zada sledeću temu za razmišljanje:

- Možda vas sin, svesno ili još verovatnije podsvesno, jednostavno i ne želi da reši taj problem? Možda mu ovako više prija? Možda mu treba prostora da diše?

Iz kola, na putu kući, majka je s mobilnog zvala Vanju i zamolila ga da se čim pre poveže na net, da ima nešto veoma bitno da mu kaže.

I sve mu je rekla... Sve!... I šta je mislila i šta je osećala. I kako ga moli da je razume... I da sama shvata da je problem u njoj. I da je svesna da ispada kao da ga proganja, ali ona to iz najnežnije ljubavi. Da je postala svesna da ona njemu krade dragoceno vreme. Da je to sebično s njene strane. Da joj oprosti što misli da svi imaju život kao što je njen, prazan i dosadan... Šta mu sve nije napričala. Rasplakala se mama, rastužio se Vanja, zasuzila je oko čak i snaji dok je, htela-nehtela prisluškivala razgovor. Pričali su brat-bratu jedno dva sata dok Vanja na kraju nije rekao: " Mama, moram da idem da spavam, sutra je radni dan..."


A mama je rekla: "Ništa, dušo, idi odmori se. Pa kad ovih dana budeš imao malo više vremena javi se lepo da se ispričamo... Ljubim te, lepo spavaj."

 Photo (C) Dušan Todorović, London

Atačmenti



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blogovatelj blogovatelj 01:54 10.10.2011

Preporuka

Pa kad ovih dana budeš imao malo više vremena napisi jos jedan blog da se lepo ispričamo...
zoja444 zoja444 02:52 10.10.2011

...

janeznam janeznam 05:51 10.10.2011

Pre, bogamu,

zaista mnogo godina, svi smo čitali neke Dečije novine, Modru lastu, Neven, Poletarac... E u jednom broju Poletarca bila jedna rečenica koju i dan danas pamtim: "Čuvaj mamu da ti duže traje . "
Olga Medenica Olga Medenica 07:01 10.10.2011

Hmmm....

Jao!
Olga Medenica Olga Medenica 07:02 10.10.2011

mama

sesili sesili 07:07 10.10.2011

Iz banalnih razloga...

TO mi je odmah bilo sumnjivo! Razumem ih oboje. Mama sam, usamljena, ne bih da zadržavam decu. Ali, nekako spontano, meni je "problem" rešen! Ja se sa snajkama ispričam "za sve pare".
mariopan mariopan 10:25 10.10.2011

:-)

MI smo mnogo tračovali u početku, kada smo imali šta da pričamo "na veliko", kada nam je to internet veza omogućila za male pare, a sada, da priznam, ja se vadim na neke "neodložne poslove" jerbo nemam toliko vremena, stvarno. Deca rade takve poslove da mogu i sa posla da tračuju a to bi bio meni pojelo ceo dan? Pa šta da pričamo toliko?
Izuzetak je evo baš ovih dana kada se dogovaramo gde u Srbiji da se sretnemo, oni dolaze a ja im idem u susret da provedemo nekoliko dana južno u Srbij, u nekoj banji, pa onda dolazimo kući svi zajedno. Dakle kada imamo šta da pričamo u detalje onda i dalje tračujemo, u međuvremenu ne čujemo se po desetak dana, dok se ne nakupe neke novosti, sve je to iz ljubavi, normalno.
fantomatsicna fantomatsicna 10:29 10.10.2011

Moja mama

A volim je najvise na svetu..uvek je govorila:Ja ti ne mogu biti najbolja drugarica jer bih onda bila los roditelj..dugo to nisam shvatila i cesto mi je bilo krivo(narocito kad su se neke moje drugarice hvalile kako im je mama najbolja drugarica), dok jednog dana u kuci jedne takve ne cuh strasne reci koje cerka upucuje mami(jezicke jel'te).Ja to ne bih ni u snu mogla reci mojoj mami, a najboljoj drugarici svakako bih:)
tyson tyson 12:50 10.10.2011

smor


Posesivni ljudi mogu da budu jako naporni, pasivno agresivni čak, a od svih podvrsta rekao bih da su posesivne majke najgore.



sesili sesili 15:50 10.10.2011

Re: smor

Podvrsta!? Majke su iznad svih kategorija!
tyson tyson 16:40 10.10.2011

Re: smor

Podvrsta!? Majke su iznad svih kategorija!

Jedino raspilavljeni, zarozani očevi mogu tu i tamo da im pariraju, naročito se u tim trenucima ističući pasivnom agresijom.



kick68 kick68 18:23 10.10.2011

Da joj oprosti što misli da svi imaju život kao što je njen, prazan i dosadan...

Kucni ljubimac je fino resenje ako mama still got a lotta love to give.

jasnaz jasnaz 19:02 10.10.2011

hug

jesen92 jesen92 22:14 10.10.2011

bravo

.prica je vise nego dobra....a za mene je dobra ona prica u kojoj svako moze da se prepozna bar na trenutak..

a najvaznije..
...ovo nije prica o majci davez ...ovo je prica o usamljenosti..
Dejan Tiago Stanković Dejan Tiago Stanković 22:35 10.10.2011

Re: bravo

ovo je prica o usamljenosti..
Olga Medenica Olga Medenica 08:12 11.10.2011

Re: bravo

Usamljenost je gnusna zverka.
janeznam janeznam 08:44 11.10.2011

Re: bravo

Usamljenost je gnusna zverka.


Pre bih rekla da nas samoca pretvara u zveri ako ne umemo da se izborimo sa njom.
jesen92 jesen92 09:39 11.10.2011

Re: bravo

Olga Medenica
Usamljenost je gnusna zverka.

..zato su metode borbe sa njom razlicite, od suptilnih do vrlo grubih..
mariopan mariopan 12:02 11.10.2011

ne verujem

Ne verujem da je uzrok usamljenost, pre bih rekla da je to tip "majke kvočke" koja je neprimetno evoluirala do smarača.

Ima majki koje su ekstra zauzete ali i dalje svoju odraslu decu smatraju članovima svog domaćinstva, iako su ta deca odavno zasnovala sopstveno domaćinstvo. One sve moraju da "drže pod kontrolom" ili bar da misle da to rade, jer iskreno veruju da će se sve raspasti ako nje nema da ponudi podršku ako već ne može nešto više.

I sve je to iz ljubavi, dakako...ali decu čovek mora da pusti od sebe, mora da nađe trenutak kada je za to pravo vreme, kada su decu opremili svim alatima za preživljavanje u džungli zvanoj život. Da imaju poverenja u tu svoju decu da su sposobni da samostalno prežive. A većinom jesu sposobni, pa i ako im se dešavaju ružne stvari u tom životu i to treba da je već naučio i poneo od kuće, da mu niko ne garantuje zaštitu, nije više dete. Ako se ono tako ne ponaša, nema razloga ni da se majka ponaša drugačije.


A za usamljene majke postoji sto načina da ne budu više usamljene, da sebi izgrade život "posle dece" i da budu tu za svaki slučaj, ali ne pre nego što to dete zatraži da opet bude ona majka puna ljubavi koja treba svakom detetu, ma koliko godina da ima. A zatražiće

Ja sam se od tog sindroma lečila, to jest sprečila, tako što sam upisivala razne kurseve, prvo engleski, pa "dekupaž" tehnika, pa slikam jednom nedeljno u ateljeu sa dvadesetak drugarica po četkici, (da sigurno moram da izađem iz kuće), a dva puta nedeljno sa dve slikarke kod neke od nas, idemo ukrug i svaki put kod neke druge, tu priredimo malu zakusku i razbijemo se od sitnih đakonija koje sa zadovoljstvom spremimo, pa otvaranja raznih izložbi na koje redovno idemo, pa naše ili međunarodne izložbe na kojima konkurišemo sa različitom srećom, pa izlažemo , pa pozorište i odlazak u Bg ili Ns redovno, i sve je lepo i ispunjeno da se nema vremena ni za predah a kamoli za smaranje bilo koga.

Poznajem mnogo više onih normalnih majki koje tu svoju ljubav kanališu tako što pomažu deci iz daleka, i osećaj je dobar, kao da su deca još uvek tu. To je ono kada mama spremi deci zimnicu, nakuva ajvara i pekmeza, sve sa ljubavlju filovano, jer sve vreme misli na njih, praveći im ono što njena deca vole, ali nema vremena da visi na telefonu ili kompu. Blogovanje se ne računa! Povremeno odu kod dece da se uvere da su zaista zdravi, da vode računa o sebi i da pristojno žive, da ih malo pomazi. To je nekada dovoljno da se umiri sindrom "majke kvočke koja je pogubila piliće".

Ja toliko, iz iskustva dugogodišnje "mame na daljinu"
jesen92 jesen92 23:12 11.10.2011

Re: ne verujem

...draga Mariopan, nije nikakvo cudo da ljudi razlicito dozivljavaju procitano i da razlicito razumeju i tumace sta je pisac hteo da kaze...pored toga, ja pravim razliku izmedju usamljenosti i samoce...a i ajvar nije neka zabava koja bi gospodji iz price mogla da zameni caskanje sa bliskom osobom(u ovom slucaju , njenim sinom)..
mariopan mariopan 17:43 12.10.2011

Re: ne verujem

jesen92
...draga Mariopan, nije nikakvo cudo da ljudi razlicito dozivljavaju procitano i da razlicito razumeju i tumace sta je pisac hteo da kaze...pored toga, ja pravim razliku izmedju usamljenosti i samoce...a i ajvar nije neka zabava koja bi gospodji iz price mogla da zameni caskanje sa bliskom osobom(u ovom slucaju , njenim sinom)..

Na prvom čitanju mora biti da nisam bila u pravom elementu, promaklo mi je štotšta. Ja u frci, dolaze mi deca pa se radujem ( baš sebično ) , pa nisam ni mogla da osetim njenu muku.

Pročitala sam ponovo, u pravu si
jesen92 jesen92 22:57 12.10.2011

Re: ne verujem

Pročitala sam ponovo, u pravu si
...kako ono kaze naš narod "mož da bidne al ne mora da znači"
..čitaoci su uvek u pravu tj svako uma pravo da gleda iz nekog svog ugla..a pisac jedini zna šta je hteo da kaže
mariopan mariopan 10:07 13.10.2011

Re: ne verujem

jesen92
Pročitala sam ponovo, u pravu si
...kako ono kaze naš narod "mož da bidne al ne mora da znači"
..čitaoci su uvek u pravu tj svako uma pravo da gleda iz nekog svog ugla..a pisac jedini zna šta je hteo da kaže

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana