Ima ljudi, i nije ih malo, što su u stanju da drve satima o nečemu što znaju ili što ih zanima. Specijalnost Vanjine mame je sasvim druga, ona, naprosto, ume da razgovara.
Igru otvara nekom sasvim laganom temom, da bi polako, što promišljenim pitanjima to ličnim pričama i primerima, kao nekom mađijom, sagovornika uvukla u razgovor i navela ga da se otvori, da se raspriča, da iznese svoje mišljenje, požali ili pohvali. Sposobna je da ti u najkraćem roku nepogrešivo otkrije omiljene teme te da te o njima zapitkuje, da s najvećim zanimanjem sluša odgovore i podstiče te da nastaviš kadgod ti zapne. Kada se usred razgovora opasuljiš i shvatiš koliko to već dugo traje (a ume da potraje baš, baš, dosta) zapitaš se je li te izmanipulisala ili te omađijala. I nije to lagani čit-čat već sasvim ozbiljan, savršeno režiran i krajnje zanimljiv razgovor, prilagođen sagovorniku, njegovoj prirodi, stanju duha, interesovanjima. Jedini problem je što nema šanse da mama, kad započne divan, bude ta koja će da ga prekine. Nema šanse. To mora da učini njen sagovornik ili neko ko mu priskoči u pomoć. U suprotnom bi razgovor najverovatnije trajao zauvek.
Da li je to nasleđeno ili naučeno, nikada nećemo saznati, ali i Vanja ima mamin dar. Ume sve što i majka mu, jedino što, valjda zato što je muško i nije penzioner, njegov slučaj unekoliko ublaženiji. On to ne radi s majčinim elanom, makar ne uvek. Može da mu se desi, na primer, ako uveče krenete kući iz kafane gde ste se o-ho-ho napričali i tebi se užasno spava a njemu ne, da te hipnotiše svojim pričama i pitanjima i da te zadrži, ako se nameračio, do pred zoru na uglu gde se rastajete. Kadgod se vidimo, a to bude često, u potpuno nepredvidljivim terminima, pre podne na kafi na vidikovcu navrh moje ulice, uveče u čaršiji na piću ili kad mi posle večere odnekud bane na vrata i ostane do sitnih sata, nikad nam nije dosadno i super se narazgovaramo. Vanja je takođe neosporan talenat.
Vanja davnih dana napustio roditeljsku kuću i rodnu grudu i godinama se selio po svetu, međutim, blagodareći novim tehnologijama on i majka kao da se nisu ni rastajali. Više puta nedeljno provedu po sat-dva ćaskajući preko neta. Nikada nisam bio svedokom tih razgovora, ali poznajući oba sagovornika, mislim da bi to moglo biti nešto nalik lepom egzibicionom meču gde sportisti, šampioni konverzacije, igraju za svoju dušu.
Sve se te sesije, tako makar tvrdi Vanja, završavaju tako što on, kada posustane, izmisli neko opravdanje, a mama, puna razumevanja, bez izuzetka okonča razgovor rečenicom s početka priče:
- Ništa, dušo, ljubim te. Neću da te zadržavam. Valjda ćeš ovih dana imati malo više vremena pa da se lepo ispričamo.
Ukoliko Vanje nema on-line a mami se komunicira, ona počne da mu šalje SMS poruke. Ali nisu to bilo kakve poruke. Uopšte. Na njih je nemoguće olako odgovoriti jednim Važi ili OK. Sam tekst, opširan i lepo sročen, zahteva da ga par puta pročitaš, da razmisliš, pa da lepo odgovoriš punim ekranom slova. Tome onda, po pravilu usledi čitava prepiska, takoreći epistolarni SMS roman. Ako Vanja ne odgovori na poruku u razumnom roku mama se zabrine, počne da zivka i zapitkuje, pa njemu nema druge no da se prihvati dopisivanja. Znači, okreni-obrni, čim je mami do dopisivanja, on je tu da joj sparinguje. Radnim danom još može i da pokuša da se vadi da je na sastanku ali subotom i nedeljom mu se već nekoliko puta dogodilo da provede dan razmenjujući poruke.
A onda je iz nekog sasvim banalnog razloga sin promenio telefonsku kompaniju. Tek kada je transfer napravljen i svi papiri potpisani na minimalno dve godine uspostavilo se da Vanja ima problema sa prometom pisanih poruka sa inostranstvom. SMS komunikacija između majke i sina naglo je prekinuta. Ostalo im je telefoniranje, neprihvatljivo skupo za maratonske razgovore, i skype, besplatan no Vanja ne samo što ne sedi čitav dan pred kompjuterom već ima i mogućnost da se pravi blesav dok mama pokušava da ga dobije.
Ova se promena mami zaista nije dopala. Doduše nije ni Vanji, osetio se prevarenim. Išao je do telekoma, njima nije bilo jasno u čemu je problem, no obećali su da će da učine sve što je u njihovoj moći da normalizuju situaciju. Nudili su mu drugi broj, no to njemu, iz razumljivih razloga, nije bilo prihvatljivo. Prolazili su dani a poruke nisu putovale. Vanja bi s vremena na vreme zvao tehničku pomoć i, kao, kukumavčio, kao, pretio da će raskinuti ugovor, da će angažovati advokata, dakle bavio se tim pitanjem, nije da nije, ali, ruku na srce, bez mnogo truda. Bio je prezauzet. Proces se razvukao; nekoliko nedelja je prošlo a poruke i dalje nisu išle, a mama je pritiskala: " Kako je to moguće? Meni deluje neverovatno da tu ne može bas ništa da se učini, pa to su svetske korporacije!... Objasni im lepo!..."
Elem, epizoda oko promene telefona pretvorila se u malu porodičnu dramu koju je mama, baš kao i svaku drugu, u nastavcima podelila sa svojim terapeutom. U jednom trenutku, na trećoj ili četvrtoj sesiji posvećenoj ovom fenomenu, psiholog se odvažio da pacijentkinji zada sledeću temu za razmišljanje:
- Možda vas sin, svesno ili još verovatnije podsvesno, jednostavno i ne želi da reši taj problem? Možda mu ovako više prija? Možda mu treba prostora da diše?
Iz kola, na putu kući, majka je s mobilnog zvala Vanju i zamolila ga da se čim pre poveže na net, da ima nešto veoma bitno da mu kaže.
I sve mu je rekla... Sve!... I šta je mislila i šta je osećala. I kako ga moli da je razume... I da sama shvata da je problem u njoj. I da je svesna da ispada kao da ga proganja, ali ona to iz najnežnije ljubavi. Da je postala svesna da ona njemu krade dragoceno vreme. Da je to sebično s njene strane. Da joj oprosti što misli da svi imaju život kao što je njen, prazan i dosadan... Šta mu sve nije napričala. Rasplakala se mama, rastužio se Vanja, zasuzila je oko čak i snaji dok je, htela-nehtela prisluškivala razgovor. Pričali su brat-bratu jedno dva sata dok Vanja na kraju nije rekao: " Mama, moram da idem da spavam, sutra je radni dan..."
A mama je rekla: "Ništa, dušo, idi odmori se. Pa kad ovih dana budeš imao malo više vremena javi se lepo da se ispričamo... Ljubim te, lepo spavaj."
Photo (C) Dušan Todorović, London