Onaj ko hoće da usvoji sistem vrednosti čiji je amblem bio turbo folk, neće to učiniti zbog turbo folka. Muzika je devedestih bila samo mazivo, a bez mašine mazivo nije ništa više od gomile sluzi koja neprijatno miriše.
Šta čovek da misli o tim devedesetim? Zavisi koji čovek i zavisi kojim devedesetim. Devedesete su imale mnogo slojeva. Osim toga su, kao srednjoškolska pisana vežba, imale početak, razradu i kraj. Razrada je naravno bila najveća gnjavaža. Imaš utisak da se prokleta razrada nikada neće dovoljno razraditi ma koliko da se razrađuje. Jeste, SVE ima kraj, samo što nemaš pojma kad. Ponekad pomisliš da možda neće ni doći, znate ono kad ste pisali razradu na pisanoj vežbi „Jedan jesenji dan“, a nije vam jasno šta još više da kažete, hoćete da napišete kraj i predate vežbanku, ali opet znate da ne može, mora još nešto da se dopiše. Takve su bile devedeste, s razlikom da nismo znali kad će da zvoni. Kalendar tu nije pomagao. Ali je zato taj isti od pomoći danas. Ukoliko neko još čuva neki, videće da na njemu piše npr 1993. Ko 2011. želi da sluša muziku devedestih, široko mu polje. Može i da pozajmi neoriginalnu svilenkastu Fila trenerku od teče i podigne je do pupka. Onaj ko hoće da usvoji sistem vrednosti čiji je amblem bio turbo folk, neće to uraditi zbog turbo folka nego jer mu to dozvoljavaju društvene i političke okolnosti u kojima se nalazi. I mada je rasprava na temu kokoš ili jaje u slučaju turbo folka, i sistema dizajniranog da od ljudi pravi ništavila primamljiva, ipak je lažna. Uostalom, taj isti turbo folk dan-dans slušaju u Sloveniji pa nisu ni veća ni manja ništavila nego što bi bili bez njega. Muzika, ma koliko bila odvratna, tu nije presudna: ona je samo mazivo, ali bez mašine, mazivo je gomila sluzi koja neprijatno miriše.
Da li je muzičko oživljavanje devedestih, upareno sa skorašnjim porazima i senkom ekonomske krize predznak gorih vremena, plašimo se mi. Ko smo to mi? Pojma nemam, ali sam se (pravih) devedestih odjednom počeo osećati u manjini. Kao da „nas“ nije bilo dovoljno. A do juče su svi bili tu. To mi je bila velika misterija: u to vreme se još niko nije bio odselio, a odjednom sam se počeo osećati kao u getu. Tačnije, kao u Olimpijskom selu: svi su na sve strane hodali u trenerkama i pričali jezikom koji nisam mogao da razumem.
Danas ne pišem iz Beograda, već Maribora i neću da solim pamet, ali evo utiska: kad dođem, a to je često, nemam taj manjševički osećaj. Nemam ga od oktobra 2000, ma koliko svi znamo da je tadašnja pobeda išla uz potkupljivanje većine protivničkih igrača. Osećaj da nisam u manjini nije bio poljuljan ni posle Đinđićeve pogibije, ni kada je televizijom zavladao rijaliti, ni kada je u vladu ušao SPS (a tada sam još živeo u Beogradu). Tačnije bi bilo reći da nisam osećao da sam u ugroženoj manjini (a u brojčanoj, to je druga stvar). Da nisam u ilegali. Ta vremena su prošla.
Kažu, povampirio se duh devedesetih. Kosovo posle kratkog zatišja opet pritiska kao nezatvorena zagrada koja nedostaje u veoma dugačkoj rečenici; laže se, krade se; i kao da to nije dovoljno, ljudi pune Arenu da slušaju „300 na sat“. Ili „200 na sat“, nikad se nisam udubljivao. Klinci se oblače u svilenkaste trenerke i kače kajle. So what? Devedeste se neće vratiti, što ne znači da ne dolaze neke loše – ali to neće biti kao devedestih. Neće biti ni slično. Kao plus, u njima nećemo da idemo u rat, nećemo morati da donosimo u bolnicu svoje na crno kupljene lekove da nas leče, i nećemo morati na ulicu jer je neko pokrao glasove. Kalendar će da ima svoju svrhu. Mandat je, znamo, 4 godine. Postoji i minus: dvedestih smo živeli u iluziji da će, jednom kad prođe neprirodno, doći vreme koga smo se nostalgično sećali kao slatke osamdesete ili sedamdesete ili kako je već ko kada bio mlad. Kao, sve će opet biti u redu. Ali 21. vek je, baćo, baš onakav kakvo mu i ime zvuči, nov. Ništa više neće biti u redu, ne na način na koji pamtimo od pre devedestih. Nemoj da nas poplaše ili zabrinu koncerti. Kao što Tereza Kesovija ne može da vrati tzv „zlatno doba“, tako ni Leontina ne može da oživi devedeste. Gledajmo napred. Rečima Žan-Luk Pikara: toliko je toga ispred.