Bilo je podne, i bio je četvrtak, i bilo je sivo ali je kiša prestala još pre nego što je svanulo pa su na pločniku, skoro sasvim suvom, bile samo retke barice. Predrag je šljapnuo u jednu od njih i nekoliko kapi prljave vode poprskalo je manžetnu njegovih pantalona od engleskog štofa. Besno je zatresao nogu da otrese kapljice ali je izgubio ravnotežu pa je šljisnuo i u drugu baricu; sad su obe manžetne bile uprskane. Bilo je očigledno da razbijanje treme rakijom nije bilo uspešno.
Olga nije imala tremu pa je lako izbegla barice i strpljivo je sačekala da Predrag još nekoliko puta tresne nogama pa da joj otvori vrata na kojima je bila kartonska tabla na kojoj je, debelim, crvenim slovima pisalo: Народно Ослободилачки Одбор I Реона. Predrag je odlučno uhvatio kvaku ali je kvaka naglo poletela za vratima koja su se otvorila iznutra i malo je nedostajalo da i sam poleti za kvakom; spasao ga je nalet gomile koja je pokuljala iz zgrade, buljuk mladih ljudi koji su hteli da svi istovremeno izadju kroz ono krilo dvokrilnih vrata koje je moglo da se otvori. Niko od njih nije imao zelenu grančicu zadenutu u rever ali se videlo da je je to još jedna registracija klasno svesnih ljudi po tome što je jedna od drugarica u kosi imala beli rajf.
Čovek koji je trebalo da rukovodi ceremonijom stajao je iza pisaćeg stola, u sivom odelu koje, očigledno, nije bilo krojeno za njega. Znao je koga registruje pa je svakom svom postupku davao ton zajedništva sa Partijom, Narodom, Armijom, kao da je neki lik iz amaterskog vojničkog pozorišta, jedan od mnogih simpatizera pokreta koji je svoje simpatije obelodanio, uz dva svedoka, još pre pola godine. Pored njega je sedela suvonjava žena sa kratkom, ravnom kosom i tankim usnama, tipična predstavnica AFŽ-a koja sa lica nije skidala izraz heroine zagledane u budućnost dok je prevrtala dokumenta I uvlačila papir u mašinu. Medjutim, bila je brza, za osobu koja pri kucanju koristi samo dva prsta, tako da je uverenje bilo gotovo istovremeno kad su Olga I Predrag, pošto su potvrdno odgovorili na pitanja koja su im bila postavljena, prišli stolu da stave potpise u knjigu venčanih. Predrag je potpisao sigurnom rukom, rutinski, kao da potpisuje nalog za hapšenje; Olgi je pero malo zadrhtalo, kao da se premišlja, a onda se zarilo u papir i malo ga zaparalo pa je Olga zaorala po papiru malo dublje a jogunasto pero se osvetilo sitnim kapljicama mastila i malo uprskalo Olgin prvi potpis novim prezimenom. Onda je svedok iznenadio prisutne dajući ženiku dve sveže ispolirane burme koje uopšte nisu bile predvidjene. Predrag je svoju navukao skoro glatko, očiju širom otvorenim od iznenadjenja a Olginom tankom prstu je burma bila prevelika pa više nije smela da spusti ruku a da burmu ne pridržava palcem. Bilo je puno burmi, tamo odakle ih je kum nabavio, i on je imao pristup odredjenom magacinu, ali nije mogao da uzme meru za burme pa da pokvari iznenadjenje.
Posle su se mladenci poljubili, uzdržano, kako i dolikuje zaokretu od predratne promocije slobodne ljubavi ka partizanskom puritanizmu, o čijim se dometima još nije govorilo.
Na ulici ih je čekalo još jedno iznenadjenje, mladi fotoreporter Politike sa svojim alatom u rukama, Leicom zaplenjenom od Nemaca. Malo je potrajalo dok ih je sve smestio u kadar; za mladence je bilo lako, za njih i kumove je uvek rezervisan centar, ostale je rasporedjivao u dva reda, po visini, da se svi vide i da niko ne mora da viri iza nečijih ledja. Čudno je to sa fotografijama, svako želi da bude ovekovečen u što lepšem svetlu pa svom licu da neki izraz za koji misli da ga najbolje predstavlja; to, ponekad, može da dovede I do zanimljivog rezultata, slike na kojoj su lica granitno čvrste volje, lica zadovoljnog osmeha, lica sa očima koja zure u objektiv I nekih koja su blago okrenuta susedu, da se pokaže lepši poluprofil. Ipak, svi su lepo slušali fotografa iako je tu bilo ljudi sa različitim mentalitetima I iskustvima I ispala je sasvim fina slika, mladoženja ponosnog lika, I mlada, pola glave viša od svog muža, što sad nije bilo tako opasno kao pola godine ranije, I svatovi sa raznim izrazima lica; jedan je bio iznenadjen kad je fotograf uzviknuo “ptičica !” pa je ovekovečen kako očima šara po nebu, tražeći je. Da, sasvim fina slika. Posle su, polako, odšetali u Mažestik.
Tamo, posle, više nije bilo iznenadjenja. Hotel je, i u novim uslovima, pokušavao da sačuva nivo pa se, iako pretvoren u menzu za povlašćene članove radničko-seljačke-poštenointeligentne avangarde, na stolu našlo i prase i perad i sarma; i pihtije, od kojih je mlada gubila uobičajeni osmeh i koju mladoženja nije ni okusio, očekujući da će njegova žrtva biti povoljno ocenjena kad se dan završi i kad dodje trenutak da se uživanje za stolom zameni uživanjem u jednom drugom delu nameštaja.
Na to je moralo da se sačeka jer se društvo, iz Mažestika, preselilo kod gospa-Nate i čika-Novice, na Dorćol, i tu su se priključili i neki koji nisu bili na ručku i dan se razvlačio duboko u noć, a što su gosti glasnije pevali pesme čiji je početak bio na obalama Volge to je Predrag sve nestrpljivije razvlačio usta u zev, kao da pristaje da tu moćnu reku popije odjednom, samo da se gosti razidju. Na kraju su shvatili, i otišli. Čika-Novica se povukao u sobu, očekujući da mu se žena pridruži ali je gospa-Nata stalno imala još neka posla i zveckala je sudovima i kad su mladenci, snebivajući se i pokušavajući da se ponašaju opušteno, tiho zatvorili vrata iza kojih je trebalo da počne medeni mesec.