Kome treba pacov u klopci?
Da li je moguće da niko ne čuje vapaj hora srpskih političara na čelu sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem u molitvi da im (nam) se dopusti nekakva, bilo kakva, časna odstupnica, kroz neki jezički kalambur kojim bi Srbija prihvatila Ahtisarijev plan praveći se da je zadržala i nešto obraza, ako već ne i svoju teritoriju, imovinu i građane?
I da li je moguće da im (nam) "naši prijatelji i partneri" iz "međunarodne zajednice" tu odstupnicu ne dozvoljavaju, usput ih (nas) još šamarajući, šutirajući u tur i valjajući se od smeha nad našom brukom i nemoći?
Zaista, nije bilo neizvodivo, čak ni uz malu pamet i mudrost, ovakav ishod predvideti bar godinu unazad. No, koliko god se upinjao - ne vidim kakav je to potez mogao biti povučen da bi se sadašnja situacija predupredila i izbegla.
Ne znam, naime, čoveka u Srbiji, a bogami i šire, koji bi bez pregovora na kojima bi za svoju stranu izvukao maksimum mogućeg - pristao da pogazivši Ustav svoje zemlje, jednostavno sedne u auto ili avion i ode protivničkoj strani na noge sa željenim poklonom. Ne znam ni parlament koji takvu odluku ne bi proglasio ništavnom a takvog političkog inovatora - veleizdajnikom.
Šta je, onda, cilj i interes onih koji diktiraju događaje i njihovu dinamiku? Od nemoćnog protivnika sateranog u ćošak ne može se stvarati partner. Samo moralna krpa, koju će decenijama razjedati gubitnički bes, ili u nemoći podivljali stvor čiji se očajnilki potez čeka da bi se dovršilo ono što, očigledno greškom, nije učinjeno pre dvanaest godina.
Sled događaja pokazuje da im je svejedno ali da bi ovaj drugi ishod omogućio efektniji tuš.
Čisto kao ilustracija - mahanje kandidaturom i češkanje iza uva dok u isto vreme, u toku kobajagi pregovora primenjuju silu pucajući na civile izgleda kao najbestidnije ruganje u lice svom "partneru".
A šta bih voleo na ovom blogu?
Voleo bih da iz pera uvaženih kolega koji sve ovo još od mnogo ranije a i mnogo bolje znaju pročitam koje konkretne korake bi srpska politika trebalo da preduzme koliko sutra, ne bi li se pokazala kao mudra, kooperativna i dostojna da postane punopravna i dostojanstvena članica Međunarodne zajednice.
Zaista bih cenio takav napor, budući da ni uz najbolju volju ne vidim kako je moguće ispetljati se iz ovog đavoljeg kolopleta.