Čitala delove mjuzikla o Savi Savanoviću, Danice Nikolić - Nikolić i smejala se (naglas) desetercu, te mi na čas promaklo ozbiljno. A onda sam se setila - smejala sam se ja i "Rodoslovu loze vampira", premda je stvar mrtva ozbiljna, ne samo zato što se zna da postoji vampir, nego što vampir (kod Nastasijevića jedan Toma, otac njegovog druga, takođe vampira) ume da bude i stalno prisutan. Može čovek i da se veže za njega, da se druže... da voli svog vampira i lažno svedoči da ovaj nije vampir. Posle se upetlja i ne zna više šta da kaže, i kako da se opravda pred ljudima. Ili žena, na primer. Kako da kaže: "Ja volim vampira". Ne ide. A biva.
Lako bi bilo, hoću da kažem, da je vampir osoba koja se ukaže s vremena na vreme, zoveš stručno lice da ga upokoji. Ili ne stigneš, zbuniš se i vampir uzme pa i tebe uvampiri. Da je samo to, ne bi bilo toliko strašno. Vampir, naprotiv, najčešće uopšte ne dolazi - jer nema odakle da dođe. Vampir je oduvek tu.
I ne samo vampir nego svaka božja, to jest ko zna čija, prikaza koju vidiš, pa misliš da si umislio. Nisi, kaže jedan pisac u jedno knjigizi i, razbijajući utešnu iluziju, obznanjuje da nema tu mnogo cenjkanja - šta si video, video si i sad živi s tim kako znaš i umeš. Nema "učinilo mi se". Nije ti se učinilo.
Ili, što bi rekao neki vojnik: Kad sumnjaš, ne sumnjaj. Ako je taj uopšte bio vojnik.
I isto ti se hvata, da l je neka nadnaravna pojava uznemirila tvoju krhku svest, ili je to bila neka naizgled banalna, svakodnevna. Nema banalnih pojava, ima samo naivnih ljudi, koji ne znaju da svašta vidiš na ovom svetu i da ništa ne prođe a da te ne okrzne, a posle ti pričaj šta hoćeš.
I bez trunke šale, što sam starija to više shvatam ozbiljnost rečenice gde kaže da nema priviđenja, nego šta si video - video si, ništa ti se nikada nije učinilo i možeš ti da se vadiš do mile volje.
Istina, bolje za tebe da objasniš nadnarvnu pojavu kao vampirska posla - nego da se, daleko im lepa kuća, baviš ljudima oko sebe.
Dođe ti neki od njih u kuću, na primer, napuni prostor, promeni prostor, tvoj ti nameštaj počne drugačije da izgleda, a ako kojim slučajem provedeš tako više sati nego što bi smeo, i sam sebi dođeš nekako drugačiji u ogledalu. Hvataš sebe gde provetravaš svoje odaje kad odu, al uzalud. Ili, sediš i dugo slušaš vampira (najgore je kad je logoreičan) i osetiš, ko da telo koje sedi više nije tvoje telo, nekako ti pokret, pogled, sve na tebi - postalo drukčije, ko tuđe, daleko bilo. Kosa čak hoće da dobije drugu boju (pozeleni recimo, al kad bi ti to nekom reko ne bi ti verovo) a o tome da tvoje, kao naslikano skladno telo postane debela vreća i to za samo par sati, da ne govorim. Ako si tamnoput, pobeliš ko smrt. Ako si bele puti, pocrniš ko smrt. I da ne nabrajam šta sve bude, dok jednog dana ne ustaneš i vidiš ogledalo na zidu, ali u ogledalu više nema tvog lika.
Da je to znak da si mrtav - dobro bi bilo. Nisi mrtav, nego si se uvampirio. I onda uzalud, na sebe glogovim kocem ne možeš - ne ide. Beli luk ne deluje. Ni krst ne pomaže. I što sam starija ozbiljnije shvatam tu stvar oko vampira. Stvari, ozbiljne i prave, uvek se dešavaju sa i u vezi sa duhom. Tu i najjače telo gubi bitku… Travka si na vetru i toliko slab da čak ni loš ne možeš da budeš. Zato, kada gde vidiš čoveka i učini ti se da je vampir - ne razgovaraj s njim i odmah napusti mesto, ma koliko takvo ponašanje bilo tretirano kao, najblaže rečeno, neuljudno.
Ako ti se, to je isto važno znati, neko predstavi kao recimo "Marko" a tebi jasno da to nije nikakav Marko nego je , Stanoje - znaj, to je Stanoje i tačka. I nikada sa takvima, čija su ti imena sumnjiva (ako su sumnjiva - sumnjiva su i tačka) ne deli svoje uspomene. Ukrašće ih. Nemoj ni u sebi da razmišljaš u njihovom prisustvu, pokrašće ti misli. Ni u ludilu ne odaj svoje planove (naravno da nemaš planove ali nemoj ni da se praviš da ih imaš) jer oće da ti ukradu i planove.
Hoću da kažem, što sam starija to sam sigurnija da me nijedan utisak nije prevario. Kao i da nema sumnje u to da se sve bitno dešava tamo gde ne zalazimo jer je onostrano. I samo budala veruje da postoji banalnost koja je bezopasna. Ničeg opasnijeg, narpotiv, od banalnosti nema.
Eto, na to me je podsetio mjuzikl o Savi Savanoviću, prevejanom srpskom vampiru čiji me je deseterac zasmejao ali me nije zavarao, a koji me je opet podsetio na preozbiljnog Nastasijevića koji je, čovek, odlično znao te stvari oko onostranog.