Sve je išlo nekako sivo, tog oktobra `45. Život je polako ulazio u nekakav kolosek ali je dotadašnji bio temeljno razvaljen ratnim zbivanjima a novi je postavljan po sasvim drugačijim principima. Novi planeri su trasirali staze po tudjim, verovali su, jedinim ispravnim nacrtima ali su, u prevelikoj želji da se pokažu, iz nacrta koristili samo velike, primamljive rečenice; tako su parole postale putokazi. Krivine I skretnice su bile opisane samo sitnim slovima a o havarijama I masovnim gaženjima na jednoj pruzi koja je već bila izgradjena po tom nacrtu nigde ni reči.
Nekako je bilo sasvim u duhu novih običaja da se zaobidje patrijarhalno-buržoaski ceremonijal povodom zasnivanje nove zajednice pa se, umesto veridbe, namera da se odredjena drugarica učini svojom drugaricom objavljivala na partijskom sastanku. Namerni bi, ukratko, istakao pošteno radničko-seljačko poreklo dotične, u vrlo retkom slučajevima i ono iz redova poštene inteligencije, a mudro bi prećutao oca predratnog trgovca i majku, pripadnicu neke verske sekte, kao što je to bilo u Olginom slučaju. Tu bi se podvuklo herojsko držanje pod torturom Specijalne policije. Posle toga, budući par se pojavljivao u javnosti u novostečenom časnom svojstvu a Olga, još uvek M., je ponovo izbijala u centar pažnje, kao na početku ove priče, i opet se blago osmehivala. Ljudi oko nje su bili malo vitkiji nego oni raniji a žene nisu nosile nakit; zato su muškarci blistali, okićeni ordenjem i zlatnim epoletama a njihove drugarice su nosile sive haljine vojničkog kroja. Sve drugo je bilo, manje-više, isto. Ono što nije bilo isto je to što je Predrag, za razliku od onog krznara, budno pratio svaki Olgin pogled i svaki osmeh jer je oko nje stalno bio krug muškaraca koji su od njega viši, po stasu ili činu. Zato je rešio da maksimalno ubrza proces.
Za venčanja su, u krugu novih pravovernika, vladala ista pravila kao za veridbu; par bi se pojavio pred Radnim predsedništvom na partijskom sastanku, izjavio svoju odluku i primio čestitanja. Posle bi se otišlo na zakusku u menzu ili u neku kafanu koja je primala njihove bonove za ishranu. Odlazak kod matičara nije bio obavezan za te pobornike slobodne ljubavi, tako da bi i Olga, da je pristala na opisanu proceduru, umesto venčanog lista imala zapisnik sa sastanka partijske organizacije. Medjutim, umela je da posluša savet svoje najstarije sestre, one koja se udala još pre nego što je počela da se odvija Olgina ratna priča: “Sve mu daj, i da pipne i da štipne, ali nju, nju ne daj. Dok nemaš pečat. Nemoj dvaput da pogrešiš”.
Drugi savet dala joj je Predragova sestra, ratna udovica koja se nedavno ponovo udala, I ovog puta za jednog od Vitezova gospa-Natinog stola: “Da se venčaš, obavezno, po svim propisima. U Opštini. Nateraj ga da povede dva svedoka, i da se potpišete. Ne mora niko da zna ali će da znaju vaša deca, da nisu vanbračna. Ovi zanesenjaci misle da dekretom, preko noći, mogu da promene vekovne navike. Ako ga ne pritisneš sad, kad još imaš čime da ga pritisneš, posle nikad nećeš moći. I zapamti, koliko god da je žena lepa, uvek ima lepša. I mladja“.
I, Olga je pritisla, ali mora da se prizna, ni Predrag se nije mnogo batrgao, čak je saradjivao i pokazivao odredjenu inicijativu. Kad je već venčanje, nek` bude i venčana slika i civilno odelo, kumovi mogu i u uniformi. To, za civilno odelo, predstavljalo je mali problem, nije ga imao, ali je za to postojalo rešenje. Ustanova koja je kasnije dobila ime Diplomatski magacin služila je odredjenom krugu iz redova avangarde radničke klase za prevazilaženje problema sa snabdevanjem deficitarnim proizvodima, a u to vreme skoro svi proizvodi su bili deficitarni. Predrag je imao pristup tom rogu obilja u koji se slivala roba oduzeta narodnim neprijateljima ili dobijena iz inostrane pomoći i bilo je prirodno da povede svoju verenicu da izaberu svilu za njenu belu bluzu, i štof za njen kostim koji neće biti vojničkog kroja i štof za njegovo odelo sa širokim reverima, i sve ostalo što im bude trebalo. Sastali su se jednog kasnog jutra na početnoj stanici Devetke, odvezli se ulicom Kneza Pavla do Ginovića mesarnice i odšetali do Venizelosove, do jedne lepe zgrade sa gvozdenom ogradom i prostranim podrumom koji je bio njihov cilj. Predrag je pokazao neki papir, stražar je otvorio vrata a Predrag je, kao da je K.u.K. oficir, vragolasto kucnuo štiklama i propustio damu da udje prva...
...i da, u svetlosti jedine sijalice koja je razbijala polumrak polusuterena, ugleda krznara.
Blagi osmeh na licu joj je bio i dalje blag, samo sledjen. Samo sekundu. Samo koliko joj je bilo potrebno da vidi da je krznar trepnuo jednom, pa posle jedne ledene sekunde još jednom a da, ni na tren, nije promenio službeni izraz lica. Predrag, iza nje, nije video ništa od ovog Pas de deux odigranog očima pred njegovim očima.
Službeni izraz lica im je, posle, pomogao da nadju i svilu, i štof, i drugi štof, znalački davao savete, dodavao sedefastu dugmad za bluzu, i odgovarajući konac...i Olga se blago smešila a Predrag je potpisivao papire za robu koja je, iz ruku neprijatelja radničke klase, preko ruku službenog lica, prelazila u ruke istaknutih predstavnika radničke avangarde, ali je potpisivao bez osmeha, nekako...službeno, kao što bi potpisao i naredbu za privodjenje nekih od onih, bivših, vlasnika sedefaste dugmadi za venčanu bluzu njegove buduće drugarice.
I tako je proteklo to oktobarsko prepodne u kome se samo Olga smešila, sve vreme blago, osim one jedne ledene sekunde. Mada, možda se i krznar jednom osmehnuo, kad su se zatvorila vrata i on ostao sam. Samo, niko ne zna da li je to bio osmeh, ili podsmeh.