Gost autor: jamari
I, ako mislite da je za vas kasno, obratite pažnju na svoju decu. Oni sigurno nešto vole da rade više nego nešto drugo. Radite to zajedno sa njima, pomozite im da budu ono što žele i što mogu da postanu. Pomozite im da jednog dana znaju zašto su postali to što jesu.
Pre osnovne škole se uopšte nisam zamarala pitanjem šta ću biti kad porastem. Onda je došlo "ne znam, možda učiteljica, baš ne znam, pa možda političke nauke ili neki jezik, neko poslovanje, uffff, psihologija, pedagogija, ne ipak psihologija". Epilog je da sam jednog lepog martovskog dana postala diplomirani psiholog i da danas radim u centru koji se bavi profesionalnom orijentacijom.
Da li sam ja išla na profesionalnu orijentaciju? Ne, nisam znala da mi je to potrebno, niti čemu služi.
Da li mislim da je trebalo da idem? Da, a neki od mojih razloga su:
1. Ozbiljnije bih spremala prijemni - ne znam da li Bog postoji, ali ako postoji tada smo se upoznali. Umesto da učim do poslednjeg trenutka, ja sam izlazila više nego ikada i na testu znanja mislila da se oni šale sa mnom. Sreća je bila u opštoj informisanosti, to mi nije manjkalo, valjda negde mora da se isplati i ta neorganizovana jurnjava za informacijama iz čiste radoznalosti.
2. Ne bih se pitala čemu - statistika, fiziologija, filozofija...u detalje.
Na prve dve godine studija teško da može da se opipa smisao. Više je to kao kada slepi ljudi pipaju slona. Šta si uhvatio - to je za tebe slon. A ne možeš da uhvatiš vazduh i zapneš, jer ne znaš gde, ni zbog čega. Psiholozi su posebno kao neki nevidljivi ljudi, nemaš koga ni da pitaš čemu to sve služi i zaaaaaštoooo jaaaaa....
3. Ne bih mislila da sam intelektualno inferiorna u nekim trenucima - dobro, bre, šta jedu ovi ljudi?
Bilo je dana kada sam se pitala da li ja uopšte imam dovoljno kapaciteta za tako opsežne studije. Kako ja da znam da ću zaista naučiti oko hiljadu strana i isto to znanje isporučiti ovde usmeno, tamo pismeno...i tako više puta.
4. Nasmejala bih se kada naiđu prepreke - jer ću ih preskočiti.
Koliko briga, sumnji i pitanja da li sam pogrešila i da li ću ikada znati stvarno da budem psiholog. Koliko strepnje da vreme uzalud prolazi i da ću na kraju ostati bez zanimanja, bez jasnog puta.
Moji razlozi nisu isti kao i razlozi drugih ljudi. Neki moji prijatelji su menjali fakultete, uspešno ili još neuspešnije. Neki su ostajali godinama na nekom čudnom mestu. Neki su odustali. A svi smo mi dovoljno pametni da nešto radimo i da budemo srećni dok to radimo. Tako je jednostavno, a tako nedostižno za mnoge. Zašto? Pa, ne samo zbog toga što živimo u Srbiji u kojoj nema posla. Sve sam sigurnija da je zbog toga što niko nije gledao u nas dok nešto radimo. Što nas niko nije podsticao da radimo još više ono što nam pričinjava zadovoljsto, jer se tako vežba i usavršava. Bili bismo sve bolji i sve srećniji. I vrlo je verovatno da bismo jednog dana mogli da živimo od toga...
Eto, sticajem raznih okolnosti ja radim ono što želim i uživam u svom poslu. Profesionalna orijentacija neće dobijati ocene i učiti umesto nas. Neće ni snositi odgovornost što smo umislili da smo bogom dani da nešto budemo, pa ne moramo na tome da radimo. Ali, će osvetleti put. Rupe, duhovi i karakondžule iz mraka će izgledati mnogo nemoćnije na tom putu, ako imate svetlo u ruci. Mnogo manje straha i nesigurnosti. I mnogo više rada, zato što to volite.
I, ako mislite da je za vas kasno, obratite pažnju na svoju decu. Oni sigurno nešto vole da rade više nego nešto drugo. Radite to zajedno sa njima, pomozite im da budu ono što žele i što mogu da postanu. Pomozite im da jednog dana znaju zašto su postali to što jesu