1. SEPTEMBAR
Priredba.
Ma kakva crna priredba!
Poluorganizovano trčanje i skakanje dece uokolo odrasle balerine uz zaglušujuću buku nekakve unapred snimljene, kao, muzike (a klavir stoji pored, za ukras, nema ko da ga svira), dok se roditelji guraju u zagušljivoj sali bez dovoljno stolica, sve na škrge dišući i sve usput nagađajući ko je balerina? Učiteljica li je, učenica osmog razreda li je?
E, deco moja, da vam baba kaže... u moje vreme se, bre, znao red!
Tu hor, tu dirigent, tu klavir, tu pijanista/pijanistkinja, tu recitatorski par koji vodi priredbu, tu pionirska marama, tu Titova slika... Mir i tišina. Red, rad i disciplina. Unapred naučene recitacije od kilometar i po. Drug Tito jaše na čelu kolone uz usku stazu planinsku... i taj rad.
Ovo danas...
Pa, ne znam.
Mislim se: ne vidim neku naročitu razliku između škole i vrtića.
Ali ćutim, šta znam, možda tako treba, demokratija je ovo, verovatno je mene vreme pregazilo.
Posle učiteljice odvedoše decu u učionice, a nas siroma roditelje još 15 minuta držaše u toj sauni, da jopet totalno neorganizovano dobacujemo pitanja i nadvikujemo se međusobno. Nit' čuješ pitanje, nit' čuješ odgovor. Mislim se: organizacije i logistike, joooooooj, božemesačuvajisakloni.
Ali ćutim, šta ću, možda tako treba, ko zna, demokratija je ovo, red je da svi kažu šta misle, makar istovremeno i uglas.
Još posle i nas poslaše u učionice.
S domaćim zadatkom: da ih sami nađemo.
Lele Boške, kako smo se pogubili... A kako i ne bi, kad su u hodniku, jednu za drugom, učionice poređali sledećim redom: I-2, I-4, I-1, I-3. Pa još otvorili širom vrata, da mi ne vidimo šta na vratima piše. A nema natpisa sa unutrašnje strane vrata. Logikeeeee i logistikeeee... dasubiješ. Sve se mislim u sebi, kuku majci, čemu će oni dete da mi uče kad ni učionice ne umeju da poređaju od 1 do 4, ili bar obeleže... Ali ćutim, šta ću, možda tako treba, možda je demokratski da svako odeljenje vodi svoju politiku, ko zna, možda je mene vreme pregazilo. A možda i nije, možda sam jednostavno gadna nadžak baba izrasla.
U učionici nas dočekaše: slika Svetog Save, e a tačno tamo gde je nekad bila Titova slika; a tamo gde je bila slika Ivana Gorana Kovačića, e, a tamo je sad slika patrijarha Pavla; a tamo gde je bila slika Radoja Domanovića, e, a tamo je sad Teslina slika.
Dobro, de, mislim se, svako vreme nosi svoju ideologiju i svoje slike, šta da se radi, tako mu to dođe. Ja recitovala Titu, dete će da mi recituje Svetom Savi (ako uopšte ikad budu nešto recitovali po tim priredbama, ko zna, možda je poenta da se na njima samo trči i skače uokolo?). Ne mari.
I onda doživim šok.
Doživim da učiteljica na najbolji mogući način dočeka roditelje prvaka.
Ko je pratio moju predškolsku storiju, zna da su nas u OŠ "Mladost" dočekali rečima "Dobar dan. Dobrodošli. Što se para tiče..."
A ovde je govor dobrodošlice izgledao ovako (transkript):
"Želim da vam se zahvalim, roditelji, što ste mi poslali ovako dobru, lepu, pametnu decu. Ponašaju se kao đaci. Dovoljno mi je ovaj prvi trenutak i utisak. Znaju i da se jave, ne pričaju bez pitanja, to je već... u stvari mi i očekujemo da nam deca tako dođu. A sve ostalo - naučićemo mi u školi. Moje ime je to i to, učiću vašu decu, družićemo se, biće nam lepo, poštovaćemo jedni druge, volećemo se, bićemo jedna celina."
Prava pokazna vežba za OŠ "Mladost".
Posle smo još potpisali revers za besplatne udžbenike, pa se raziđosmo kud koji mili moji.
2. SEPTEMBAR
Uzmem da bistrim te besplatne udžbenike, da vidim kako to izgleda, i šta će da rade.
Zaključim da mi je od svega što videh najomiljenija lekcija "Svako u školi svoj posao voli", iz predmeta "Svet oko nas".
Ovako ide.
Prvo ima slika učitelja kako je zagrlio tri đaka, i kaže: "Đake učim da čitaju, pišu, računaju, i svemu drugom što žele da znaju."
Onda ima slika pedagoga i psihologa, koji kažu: "Mi brinemo o đacima, i družimo se sa njima. Njihove probleme shvatamo i polako ih otklanjamo."
Onda ima slika spremačice koja kaže: "Čistim školske klupe i stolice, vrata, prozore i police."
Onda ima slika bibliotekarke koja kaže: "Ja sam bibliotekarka. Đacima sam pravi drugar. Preporučujem im dobre knjige."
Onda ima slika domara koji kaže: "Pazim na školu i na sve stvari. Postavljam svaku potrebnu žicu, bravu, dasku, prekidač, sijalicu..."
I na kraju ima slika direktora, koji ništa ne kaže.
Sedi čovek na slici za stolom, ko neki tutumrak.
Naočare. Kravata. Odelo. Dnevnik. Penkalo.
I ni da bekne o tome šta je njegov posao.
Samo sedi i ćuti.
Može biti da mu je to posao?
Ne znam. Nije mi baš jasna ta lekcija. Ali mi je definitivno omiljena.
5. SEPTEMBAR
"Sine Marko, kako je bilo u školi, šta ste radili?"
"Dobio sam trojku."
(???? Ma, kakva trojka mom detetu, pa još odmah čim je krenuo u školu, ma kad im ja odem tamo, ima da im se mile majke #$&%/%$/%$!!!!!!)
"Kako si dobio trojku, sine?"
"Pa, upisala učiteljica u svesku, za ono što smo crtali."
"Daj da vidim."
(gledam)
"Pa gde ovde trojka?"
"Evo, ovo (pokazuje prstom na učiteljicin paraf pored cvetića)."
"Nije to, sine, trojka, to je učiteljicin potpis!"
"Ma, nije, trojka je!"
"Pa, ti ako mi ne veruješ, pitaj sutra učiteljicu!"
'Bem ti i roditeljstvo i polazak u školu! Mnogo stresan posao!
6. SEPTEMBAR
Roditeljski.
Obradismo šta je nastavni plan i program, šta treba od sveski, školski kalendar, otvorena vrata, raspored časova, izborne predmete i pravdanje izostanaka.
Onda ulete neki mlađahni bogoslov, podeli nam nekakve čestitke SPC, predstavi se kao veroučitelj, i čak zaboravi da kaže koji udžbenik treba dok ga nisu priupitali. Sav je bio u nekom anđeoskom letu.
Nakon tog intermeca, došlo vreme da se bira predstavnik za roditeljski savet.
Ko će?
Javi se jedna mama da pita a šta je posao roditeljskog saveta, i čemu to služi?
Učiteljica nešto pokuša da, kao, objasni, kako se tu priča o kućnom redu i ekskurzijama, izletima... ama vidi se da nije čitala Zakon.:-)
I jopet - muk.
Ko će, ko će?
Svi junaci nikom ponikoše...
Nije bilo druge nego da dignem dva prsta i kažem: "Evo ja sam zaludna baba, ja ću."
Nije bilo glasanja. Nije bilo protivkandidata. Nije poštovana procedura. Sutra mogu me smene samo tako na osnovu Poslovnika. Ama, za sad, šta je tu je. Ako im ne budem valjala, pa nek me menjaju. Evo sam ih ovde lepo uputila kako. Nije poštovana procedura.
Posle toga krenemo na OZBILJNE TEME.
"Što se tiče dažbina..." učiteljica će, a u meni odzvanja 1. septembar 2010. godine i ono "Što se para tiče..." Mada, ono, jeste... 'dažbine' pesničkije zvuče od 'para'.
"50 dinara za Crveni krst".
???????
"Jel' to obavezno?" pitam.
Učiteljica sleže ramenima i kaže: "Pa, ono, kao kad vam dođu na vrata..."
Dalje.
"Osiguranje... ali, to još ne znamo koliko će biti."
Dalje.
"Higijena... treba da se donose sapuni, ubrusi, toalet papir..."
Iju, čim to reče, kad jedan tata levo od mene skoči ko da ga neko ubo'...
"Kako? Molim? Škola nema sapun i toalet papir? Pa ko je za to nadležan? Molim vas, recite mi ko je za to nadležan?"
Sirota učiteljica nit' zbori nit' romori... samo sleže ramenima... Uzmem ja da mu objašnjavam da to nije do učiteljice, da je to do Gradskog sekretarijata za obrazovanje. Ali on se ne smiruje, on se čovek nasekirao, baš ono... fest! I do kraja sastanka se smiriti uspeo nije.
Dalje.
"Imamo planiran jesenji izlet na seosko domaćinstvo, ali još uvek ne znamo koji je, pošto smo shvatili da je bolje da pokupimo nekoliko ponuda pre nego što odlučimo koja je najpovoljnija."
Mislim se, dobro da ste shvatili.
Dalje.
"Školska literatura. Imamo časopis 'Školarac' i časopis 'Vitez'. Pretplata je 850,00 dinara za Vitez, za prvo polugodište. Nije obavezno."
E, to sam čekala!
Učiteljice, učiteljice, ja bih da pitam!
"Da li vi te časopise koristite u nastavi?"
"Da."
"Pa, kako onda nije obavezno? A ako je obavezno, zašto je obavezno kad to nije predviđeno nastavnim planom i programom?"
"Ako se ne bude javilo dovoljno zainteresovanih, ako se javi tek petoro, šestoro - nećemo ni uzimati pretplatu, pa nećemo ni raditi. Samo ako se javi više vas, onda ćemo raditi po tome."
"A šta ako se, od nas 28 komada, prijavi 25 da hoće, a 3 komada da neće? Hoćete li onda raditi? Mislim, pitam zato što mi je sestra imala problem prošle godine, pošto samo ona i još dva-tri deteta nisu uzeli pretplatu, a radilo se iz 'Školarca', i onda su to troje bili najgori od sve dece zato što to nemaju. I bili su, praktično, primorani da drugo polugodište uzmu pretplatu."
"Pa, ako bude zafalilo za troje, valjda će da nam daju za to troje besplatno..."
Suptilno, suptilno, nema šta.
Još nije pošteno ni krenuo u školu, a već vidim da će da bude najgori od sve dece.
I još da prima donaciju, siroma, kad ima naopaku nadžak babu za majku.
***
Eto, tako pođosmo u školu.
A sad idem da pišem sekretaru škole da mi pošalje Statut i Poslovnik o radu roditeljskog saveta, pošto toga na sajtu nema.
Da proučim, da se pripremim.
Štreberka sam, tim se dičim.