Teza: Politika je od svog nastanka bila muški posao. To je koreni razlog što u njoj dominiraju muškarci i što tradicionalno važe muška pravila i muški modeli ponašanja, često u svom najgorem izdanju. Ovo ograničava učešće žena u politici. Usled toga vredni ljudski resursi ostaju neiskazani i neiskorišteni, što je šteta za svako društvo i za svaku oblast ljudskog delovanja u kojoj se nešto takvo dešava.
U pokušajima da prevaziđu navedenu situaciju, većina žena koja je ušla u politiku nije bila uspešna. Uglavnom prihvatajući muške manire, načine ponašanja i borbe, češće su ojačavale stav da učešće žena u politici ne donosi ništa kvalitativno novo nego što su u nju unosile novi kvalitet. Nisu tome ništa više pomagale ni one predstavnice lepšeg pola koje su u politiku, valjda videći kakva je tu ekipa okupljena, unosile one elemente ženskog ponašanja koje se smatraju najgorim oznakama tog pola: sklonost ka manipulisanju, tračevima i podmetanju, igranje na fizičku i/ili emotivnu slabost, na formu/izgled a ne na suštinu...
Da bi žene u politici bile uspešne, a od njihovog učešća korist imale i žene i muškarci, žene moraju razviti, kvalitativno potvrditi i kvantitativno nametnuti neku vrstu političkog Ženskog pisma. U izvesnom smislu slično kao i u književnosti iz koje je termin pozajmljen, političko Žensko pismo treba istaći kvalitete koje žene sobom nose, njihove sposobnosti, one vrste logike, osećajnosti, ponašanja i upotrebe libida koje ih na najbolji (psihološki) način čine ženama. Tek to ih može učiniti značajnim i uspešnim političarkama, istovremeno i razumljivim drugim ženama i prihvatljivim većini muškaraca. Tek tada one mogu reći da su svojim kvalitetima - a ne recimo zakonskim kvotama - zaslužile svoje pozicije, a na osnovu toga sa punim legitimitetom, uspešnije nego na bilo koji drugi način, zastupati svoje političke stavove.
Žene koje se na ovaj način ostvaruju moraju biti i talentovane i uporne. Ostvarenje ovakvih zahteva nije lako, ali jeste ostvarivo i isplati se. A svaka ona koja tako nešto ostvari, zaslužuje duboko poštovanje - i to bez obzira na ideju koju u politici neposredno zastupa.
Pitanje 1: Ono je, naravno: Da li se slažete sa ovakvim pogledom na stvari ?
Pitanje 2: Da li postoje primeri osoba (političarki) ili situacija - po mogućstvu u Srbiji / Ex-Yu, ili šire ukoliko su našoj javnosti dovoljno poznati - koje biste rado naveli kao uspešnu primenu/demonstraciju/upotrebu Ženskog pisma u politici, u smislu u kojem je ono gore opisano ?