Ušli su I rekli joj da podje sa njima; nisu je pitali ni kako se zove. Uzela je, bez reči, crni kaput koji je doživeo I bolje dane I krenula. Imala je u ormanu bundu, čak dve, ali nije bilo vreme za bunde; bio je april I bilo je vreme crnih kožnih kaputa. Rat je otišao na zapad, daleko od Beograda ali je nova vlast još raščišćavala račune sa bandom; došao je red I na sitnije sumnjivce, za kolebljivce će vreme tek doći.
Grubo su je izvukli iz prljavog ruskog dzipa iako se nije opirala, tek da joj pokažu koliko su moćni. Sa istom grubošću, držeći je za laktove, gurnuli su je u veliku prostoriju na drugom spratu neke zgrade kod Mažestika. U sobi su, na golom, prljavom parketu bili samo veliki pisaći sto, drvena fotelja iza stola I jedna prosta stolica, ispred; sušta suprotnost stepeništima I zidovima od crvenkastog mermera koje je videla dok su je uvodili.
Mladi, visoki I vitki oficir, sa tankim brčićima, rekao joj je strogim, odsečnim glasom: “Sedi, drugarice”, sa naglaskom na pretposlednjem slogu, držeci u rukama neki spis I ne pomerajući se sa one drvene fotelje. Mora biti da je to čuo major koji je ušao, mali, crnomanjast, kudrav, sa brkovima a la Staljin, I da mu je tu nešto bilo smešno. Rekao je, lako povišenim glasom: “ Polako, tek ćemo da vidimo da li je drugarica ili drugaRIca, kad vidimo šta je radila dok je narod ginuo. Možda nema pravo da bude drugarica”. Dok je major govorio, mladi oficir je djipio sa fotelje I sačekao kraj rečenice u stavu Mirno. “To ću ja da rešim, Ti uzmi onog profesora, ja ga neću, predavao je u mojoj školi, posle će da se priča da je dobio deset godina zato što mi je dao dvojku iz Francuskog a ne zato sto je proveo rat kao Nedićeva prišipetlja”. Onda je major pružio ruku da uzme onaj spisi I, sa gotovo neprimetnom ironijom u glasu, upitao: “A, šta si Ti imao iz Francuskog”?
“Ništa, ja sam posle četiri razreda otišao na zanat” reče mladi oficir I ispravi se tako da je bio za glavu viši od majora ali majoru to nije zasmetalo; ona zvezdica na epoleti je pretezala u njegovu korist. Olga M. je celu scenu posmatrala stojeći, svesna tihog nadmetanja visokog I niskog muškarca I svesna da je za pola glave viša od majora Predraga N. S. Otežavajuca okolnost, izgledalo je. To pola glave viška moglo je da znači I celu manjka; revolucionarna pravda je bila opijena pobedom a plot koga je trebalo da se pridržava bio je, u ratnom vihoru, prilično raskovan.
Ne zna se kako je protekao taj sat ispitivanja; nije se začulo zvonce kojim se poziva stražar da odvede ispitanika na neko dobro čuvano mesto ili, nešto redje, na ulicu; samo se čulo kako su škripnule šarke I kako je major, doprativši Olgu do vrata, što je bio nečuven postupak, rekao službenim glasom: “ Dodjite ovde sutra u 8 uveče, da nastavimo”. Pratio ju je pogledom dok je silazila niz mermerno stepenište. Nijednom se nije okrenula pa nije mogao da vidi laki osmeh na njenom licu; stražar ispred zgrade je video I kako se osmehuje I kako nežno dodiruje levu podlakticu, gotovo kao da je miluje, na mestu malog , skrivenog ožiljka, ali ništa nije razumeo.
To sutra je izgledalo malo drugačije nego prethodnog dana; Predrag je izgledao isto kao I ranije, u dobro ispeglanoj uniformi I uglancanim čizmama; pažljiv posmatrač bi primetio da su brkovi sveže štucovani, a Olga je bila pažljiv posmatrač. I Predrag je bio pažljiv posmatrač ali nije morao da napreže pažnju da bi video Olgu u crnoj haljini sa belim, čipkanim okovratnikom, sveže uredjenom plavom kosom I ravnim cipelama.
Ovog puta, ispitivanje se pretvorilo u razgovor ali se ni o tom razgovoru ništa ne bi znalo da Olga nije sve ispričala jednoj od svojih sestara, jedinoj koja je znala da čuva tajne; on se malo raspitivao o ljudima koje je sretala na prijemima na kojima je bila sa onim krznarom, ona ih se nije dobro sećala; nije znala ništa ni o krznaru, izgubio se još pre onih oktobarskih dana I više nista o njemu nije čula. Nehajno je pokazivala tanki ožiljak na levoj podlaktici, trag mučenja u Specijalnoj policiji pri kom se čvrsto držala. Prava skojevka. Sve u svemu, tanka priča, ali sasvim dovoljna za nekog ko je, kao Predrag, više gledao nego što je slušao. I više nije mogao da prestane.
Ovog puta nije je ispratio do vrata. Podigao je telefonsku slušalicu, okrenuo samo jedan broj, rekao “auto” I krenuo sa njom do izlazne kapije. “Kasno je da se vraćate sami, otpratiću Vas”, rekao je. Šofer je vozio pažljivo ali nije mogao da izbegne neka nagla skretanja, onda kad su kola sa pravih, glavnih ulica skrenula u male voždovacke sokake; na svakoj krivini Predrag je skliznuo malo bliže a Olga se nije odmicala; kola su stala pred malom kućom a Predrag je obišao kola, otvorio vrata I pomogao Olgi da izadje. Graciozno mu je pružila svoju tanku, belu ruku I oslonila se na njegovu koja je lako treperila. Šofer, zadovoljan što nije ukoren zbog vijugave vožnje, gledao je ispred sebe, u kaldrmu koja je blistala pod mesečinom dok je vetar šuštao kroz tek olistale grane.