Ljudi teško podnose slobodu, jer tu moraš biti individualac, ne možeš biti dio čopora, i to je naravno problem - šta onda raditi uopće sa sobom, kako živjeti, u takvoj situaciji gdje se sam moraš izboriti za nešto... Ono što je nekad bio skandal, i danas je skandal, to je stvarno smiješno. Ta evolucija nekak strašno sporo ide. Meni je danas smiješno uopće pričati o tome - "zakaj se skidate?". Isti odnos kakav je bio prije 25 godina je i danas, znači, ništa se nije promijenilo u glavama ljudi. Zato ja stvarno svuda kažem da smo takva ruralna sredina kojoj treba sljedećih tisuću godina da se ljudi malo osvijeste. Vlasta Delimar
Prst u oko lažnom moralu
Vlasta Delimar je Žena. Zrela Žena. Pri tom Žena koja je apsolutno svesna: sebe, svog pola i roda - baš kao i okolnosti odnosno mehanizama po kojima funkcioniše svet koji ju okružuje, i koji, pri tom, nažalost baš i nije naklonjen Ženama kao što je ona. Zbog toga Delimarova vlastiti pol i telo ─ golo, žensko telo u stalnoj akciji - najčešće koristi kao sredstvo pobune i bunta protiv svih ograničavajućih građanskih i malograđanskih normi (i formi) društva u kom ona kao Žena i kao umetnica deluje i živi.
Još skraja sedamdesetih, kada započinje bavljenje umetnošću kao društvenom, intelektualnom i etičkom aktivnošću ─ najpre sa tadašnjim životnim saputnikom i umetnikom Željkom Jermanom, od 1984. samostalno, da bi poslednjih godina ponovo nastupala u paru sa svojim novim životnim saputnikom, umetnikom i performerom Milanom Božićem ─ Vlastu Delimar zaokuplja iskustveno istraživanje onog (među)prostora u kom se prepliću intimno i javno, politika i poetika, čovek i društvo, provincijalizmom i kosmopolitizam, umetnost i ono što je izvan nje... Pri tom Vlasta uvek nastupa sa svesno i precizno izgrađene pozicije Žene ─ odnosno njenih mnogostrukih (bilo svesno izabranih ili od strane društva nametnutih) uloga, ograničenja, stereotipa, frustracija, ... Tematizovanjem/problematizovanjem mnogostrukih identiteta i uloga žene XX i XXI veka ─ radnice, domaćice, majke, ljubavnice, intelektualke, fetiša, umetnice, ratnice, subjekta, objekta, ..., ─ Vlasta Delimar progovara prevashodno polazeći iz vlastitog iskustva, odnosno iz pozicije performerke i vizuelne umetnice koja lične intelektualne i telesne spoznaje čini opšte vidljivim, trasparentnim konceptualnim izjavama o mestu, ulozi i statusu žene današnjice.
Dok je u svojim ranim performansima uglavnom bila zaokupljena problematikom tela kao pola ─ tačnije odnosom između (tela) muškarca i žene ─ vremenom, Vlastin fokus se izoštravao a umetnički jezik čistio od svih viškova, postajući sveden, ogoljen i direktan, tako je i njena umetnost postajala sredstvo radikalnog preispitivanja same moći umetnosti (umetnika) da utiče na promenu društvenog ambijenta i konteksta sredine u kojoj nastaje. U fokusu njene pažnje oduvek su se nalazili provincijalizam i konzervativnosti ─ odnosno oni manifestni oblici ispoljavanja patrijarhalnosti koji guše i onemogućavaju slobodnu misao. Takođe, vlasta Delimar jeste i proklamovana borkinja protiv lažnog morala kao oprobanog sredstva kojim kulturne i političke birokrate svih vrsta reaguju na one umetničke pojave koje po defaultu ne razumeju, i koje ih svojim rušenjem i razmicanjem konvencija uznemiravaju ili šokiraju. Otuda Delimarova u svojim umetničkim radovima nema nikakvih dilema vezanih za to da muški polni organ treba da naziva kurcem a ženski pičkom ─ te, kao takva, spada među najznačajnije afirmatore umetničkih i seksualnih sloboda današnje Hrvatske, ali i širem prostoru (prostorima) bivše Jugoslavije. Takođe, i njeno korišćenje vlastitog umetničkog tela - odnosno načini njegovog (samo)izlaganja pred publikom - najčešće je podjednako direktno, poneko bi mogao reći čak i brutalno, a sve u funkciji što eksplicitnijeg ukazivanja na problem obespravljenosti i podređenog statusa koji je društvo odredilo ženi današnjice. Uz one koje je radila sa Jermanom i Božićem, u tom kontekstu posebnu dragocenost svakako predstavljaju njeni radovi (performansi) sa telom koje je realizovala sa nedavno preminulim Tomislavom Gotovcem.
Počev od 2005. Vlasta rukovodi umetničkim projektom "Moja zemlja - Štaglinec" u okviru kojeg svakog leta organizuje međunarodni festival performans i multimedijalnih umjetnika u Štaglincu pokraj Koprivnice. Smisao festivala, između ostalog, jeste u podizanju značaja ekološke svesti i odgovornosti čoveka (pojedinca) za planetu, umetničkoj komunikaciji kao i ukazivanju na sveprisutan problem nasilja u društvu današnjice (uključujući i nasilje koje činimo samima sebi) - baš kao i na sve zapostavljenije mesto i ulogu dodira u savremenoj kulturi.
Umetnički, društveni i medijski aktivizam Vlaste Delimar ─ ali i sama Vlasta kao umetnička pojava ─ jesu prst u oko lažnom moralu, lažnom patriotizmu, lažnoj religioznosti, lažnom kospopolitizmu, i svim ostalim lažima i tabuima koji se, jednako krivotvoreno, (samo)predstavljaju kao vrline društva današnjice. Odijum kontroverzne, provokativne, problematične i skandalozne art dive današnjice, kojim je najčešće praćeni njeni performansi, body art akcije, (video) instalacije, teatarski nastupi, plakati ili umetnički stejtmenti ─ baš kao i česte zabrane i administrativne poteškoće na koje nailazi idu u prilog tezi kako umetnost (umetnik) danas još uvek ima mogućnosti da bude beskompromisni društveni korektiv koji strukture moći konstantno tera da razotkrivaju vlastiti karakter i(li) totalitarnost.
Tekst objavljen u današnjem Kulturnom dodatku dnevnog lista Pobjeda