- l` hommage jednom od najvećih ikada, čiji se glas na današnji dan, 16.08.1977. preselio u muziku prostih brojeva, a za sobom ostavio zvuk koji će trajati dok bude ušiju da ga čuju i slušaju -
Pre neki dan sam naišla na Julian Treasure priče i knjige o - "zvuku i svemu" što inače uopšte ne primećujemo kad je zvuk u pitanju, bez obzira da li je u pitanju šum, buka, nečujno slušanje, razgovetan govor, harmonija prostih brojeva ili bilo šta što, imajući dodatu i datu energiju, stvara mehaničke talase koji se prostiru svugde i svakako, neprestano praveći nove "poremećaje" i nove talase, slično kružnim talasima koje proizvodi kamen bačenu vodu ili pljosnati belutak koji bacamo da "glisira" po vodi.
Julian Treasure u jednom od sovjih odličnih nastupa govori o četiri načina kojima zvuk utiče na nas: prvi je fiziološki (jak zvuk je jedan od dva urođena straha, drugi je izmicanje podloge, svi ostali naši strahovi su - naučeni, kulturološka stvar), koji nam menja srčani ritam, podiže adrenalin, zaustavlja disanje, drugi je psihološki, jer zvuk ima sposobnost da u nama prouzvodi emocije dok slušamo (prijatne ili neprijatne, svejedno), treći je kognitivni (ili spoznajni, saznajni) jer nam zvuk omogućava sticanje znanja i iskustva i četvrti je - promena ponašanja pod uticajem zvuka (od izbegavanja buke do uslovljavanja stvorenog samo jednom vrstom zvuka). Od ta četiri načina, Elvis Presley je maestro ovog drugog - psihološkog, kao što je to muzika uopšte, ali kao i svugde i tu postoji razlika u tome kolikom lakoćom i koliko univerzalno neka muzika proizvodi jednu od najdragocenijih "roba"koje ljudi uopšte imaju - emocije, razne.
Elvis Presley danas broji 34 godine od smrti, nakon 42 godine života, a sve vreme je ikona s kojom se retko ko drugi može porediti po snazi utiska i otiska koje je ostavio u ljudima, bili njegovi poštovaoci ili ne, koje je ostavio na jednom dobu, jednoj civilizacijskoj epohi koju ćemo pamtiti kao - XX vek.
Još uvek se sluša, još uvek niko drugi nije dobio nadimak "king" (mada nije da nema "kraljevskih glasova" i drugih i sada i još), ali se (verovatno) ipak još uvek nije pojavio niko ko bi, u poređenju s njim, izgledao da više zaslužuje "kraljevsku titulu R`n`R" od - Elvisa.
Milioni stranica o njemu na internetu, hiljade ljudi koji još uvek obeležavaju njegove rođendane i godišnjice smrti, neprekinuti rituali na ivici (i s one strane ivice, često) kiča i patetike u "Graceland"-u, neprekidna prodaja i albuma i pesama i mp3 i čega sve ne, onako "suvenirski" što nosi obeležje s njegovim imenom, porukom, slikom, bilo čime - sve to zajedno je očiti dokaz nepokidive veze između Elvisa i svih onih koji u onome što je otpevao i u onome što je odživeo osete "svašta i koješta" što i ne mogu da uobliče u reči, ali znaju da je - očaravajuće, pa to često zovu "misterijom Elvis".
I čini mi se da ta "misterija Elvis" ima svoj odgovor u prisnosti koju stvara - zvuk, u tom jednom od četiri načina kojima zvuk deluje na nas - ne znamo tačno zašto, ali zvuk "složen" u brojanje prostih brojeva, zvuk "složen" u harmonike kojima se stvara muzika, taj zvuk čini da i mi sami, a da to i ne znamo, "brojimo" svojim neuronskim impulsima niz koji stvori - emociju. I - po toj emociji "pamtimo" zvuk i to brojanje ostane nekako "zapisano" u nama, pa je posle jednog ili nekoliko slušanja dovoljno samo dva takta neke muzike - i istu emociju osetimo ponovno stvorenom. Muzika, kao i zvuk uopšte, jeste jedno pravo - čudo komunikacije među živim bićima.
I verovatno većina nas ima par Elvisovih pesama koje može slušati uvek (ili koje zna da zvižduće ili pevuši), par pesama koje "ne mogu da promaše" kad nam naiđu trenuci "only for king`s voice".
Here`s listening to you, kid!