Da. Postoje te neke vetropiraste i razbarušene godine u kojima je zaljubljivanje prosto jedini oblik življenja. Nema načina da se udahne, a da se pri tom u krvotok ne uvuče makar i trunčica tog posvemašno opisivanog, a nikad sasvim precizno objašnjenog alhemijskog procesa koji izmešta iz ravnoteže potpunije od ma kog razarajućeg zemljotresa i čini da paperjasta krila izniknu i najpostojanijim hodačima po zemlji.
I još kad je leto.
I još kada srce treperi, svo satkano od tananih antenica koje hvataju i najmanji znak uzajamnosti i razumevanja.
I još kada se strahovito žuri ispred svoje kalendarske dobi, ne bi li se što pre dosegao svet odraslih.
Te godine se onako, sasvim otrcano, preko ušiju zaljubila u jednog Duška iz Dalmatinske ulice u Nišu. I u Boku, u kojoj su se sreli, svako od njih u svojoj ličnoj maloj potrazi za najtoplijim oblutkom leta.
Ali, nekakvo je nepisano pravilo da takve zaljubljenosti traju koliko i pena na vrhovima talasa kada svoju ogromnu snagu premeravanja mora izgube pri susretu sa obalom. Retko taj zanos potraje duže. Možda tek toliko da na čas ublaži oštricu prve jesenje košave koja sa sobom donosi isprane, bledunjave i rasparane oblake kišonosce. Pa kada se obraz pribije uz hladno i vlažno prozorsko okno, prosine neka blagost tiho i lako, koliko da izmami usamljenu suzu koja nema nameru da sklizne iz ugla njome zatečene trepavice.
Zaljubljenost u Duška je, sa svim njegovim pismima punim besmislenih i tako uzbudljivih trapavo nedorečenih dečačkih trabunjanja o ljubavi i trajanju i nezaboravu, ipak nakon izvesnih vremena sasvim obazrivo, ali i odlučno, smestila u gornju desnu ladlicu svojih sećanja, po kojoj je prebirala toliko retko, da su se usled njenog nemara mnoge uspomene nepovratno zagubile.
Sa Bokom se dogodilo nešto posve drugo. Početna zanesenost se savim neprimetno pretvorila u ljubav koja i dalje traje. Ta krpica mora koje ne liči na sebe, stešnjeno među brdima i utamničeno uskim obalama, te prastare kamene kuće prilepljene uz zaleđe, sa blago memljivim mirisom davnih vremena koji izbija iz njih kada ih dosegne sunce propeto na prste iznad surih vrhova, ta neobična, poetična imena naselja koja bude nadu da iza njih stoje mnoge neispričane priče, te legende koje izviruju iza svake zelene žaluzine, kriju se ispod svakog kamenog zida i pomaljaju iz praznih ljuštura morskih puževa, ta burna istorija puna hrabrih moreplovaca i velikih pomorskih okršaja, sve je to tako ličilo na gusarski kovčeg sa blagom iz koga je svaki pokret ruke zahvatao nepojmljiva čudesa i nebrojeno povoda da se mašta razbukti do neslućenih razmera.
I sve bi to bilo u redu, i ta klinačka zaljubljenost od koje se raslo brže i lepše, i ta potpuna opčinjenost predelom, da svako sećanje na sve to u sebi ne nosi i jednu tešku, sveprisutnu senku, koju ne može ni da izbriše, ni da ignoriše, ni da zaboravi, ni da prenebregne...
Bio je to jedan izviđački letnji kamp pun dečurlije rešene da izvuku najbolje iz leta i mora i odsustva roditelja i prilično nonšalantnog odnosa vaspitača i činjenice da je sve to bilo najbliže onome što bi se u tim godinama moglo nazvati slobodom.
Dežurstva u kuhinji sa podrazumevajućim ljuštenjem tona krompira i luka, podizanje i spuštanje zastave uz predavanje dnevnih raporta, ulazak i izlazak iz vode na zov pištaljke, izvrdavanje povečerja, ne bi li se zbrisalo na plažu na još malo pesme i tihog ćućorenja o najnevažnijim sitnicama na svetu...
I jedna Dušanka, istih godina kao i ostala klinčurija, u šorcu sašivenom od belih krpa za posuđe sa plavim slovima Faks helizim na sebi.
Svi su imali gomile tih krpa u svojim kućama. Proizvođač deterdženta za veš se dosetio da ga pakuje u vrećice od pamuka sa imenom svog proizvoda na njima i zbog neke čudne ideje da se ona dobija besplatno svaka domaćica koja je iole držala do sebe nije propuštala da ga kupi. Onda su se vrećice parale i pretvarale u prihvatljivo kvalitetne brisače tanjira, escajga i čaša.
Ali, ŠORC!?
Deca su joj se podsmevala, izrugivala, komentarisala surovo i bezobzirno kako to samo klinci umeju, sasvim neosetljivi na bilo šta i bilo koga, još sasvim bezbrižno ušuškani u ideju da su baš i jedino oni centar svih poznatih i nepoznatih svetova...
Danas se pita koliko je to tada moglo da je boli, svesna da je siromaštvo bolelo mnogo, a nerazumevanje i neprihvatanje još i više.
I sve bi dala da može nekako da vrati neumitni hod vremena i postupi onako kako je davno nekad trebala, a nije.