"PROLAZEĆI BICIKLOM PORED KUĆA I ZGRADA NA HAJLEND PARKU"
... bio sam impresioniran hiper utilitarnom, a opet, dobro stilizovanom arhitekturom, fasadama, osvetljenjem. Sve te kuće-pored-puta izgledale su mi pompezno ali krhko, trezveno projektovane i građene a opet nekako nestabilne. Delovale su odlučno držeći čvrsto svoju poziciju za naredno stoleće a opet, nekako da se oseća da bi sledećeg jutra mogle naprosto ispariti...
Organizacija urbanog prostora u ovoj maloj zemlji (misli se u stvari na L.A. County), koja se praktično sastoji od stotina varošica (neighborhoods) prevazilazi sve što bi jedan bivši Jugosloven mogao da očekuje. Ogromna teritorija, čudna špicasta brda, široke pustoline pored mora, pa mega auto putevi, ukrštajuće, krivudave, dođi-beži ulice koje teku pored ili ispod njih, olakšavajući ih od iritantnog, metal-točkastog, večno pokretnog tereta... gigantski parking placevi, industrijske zone, ulični vodiči veličine enciklopedije, eruptivna vegetacija, molovi pored puta i fleširajući svet znakova i reklama...
(Iz biciklističke perspektive) grad mi je izgledao kao neki retro-moderni i tehničkim progresom iskvareni skup Okruga, idiličnih hobitskih seoskih opština iz Tolkinovog "Gospodara prstenova". Sa sve poslovnim centrom (Down Town) kao prerano iždžikljalim vršnjakom, zastrašujućim Drugim i omamljujućim drugačijim ka kojima se mogu uperiti strahovi i očekivanja - baš kao ka kulama Mordora. Totalna industrijalizacija svakodnevnog života, zavisnost stanovnika o putnoj i pored-putnoj infrastrukturi (restorani, dajneri, šoping molovi, prodavnice, prodavnice, prodavnice, servisi, palme, palme i drive-thru-ovi) čini da koncept života u "svojoj kući" ustvari postaje vrlo sličan konceptu života u velikoj zgradi...
Stanovnici su i nadalje vrlo međusobno zavisni, oni dele sve tokove snabdevanja kao i retke i sve ređe zajedničke prostore. Umesto modernističkog urbanog koncepta ujedinjenja više staništa u jedan objekat - zgradu ovde je svako stanište, iako izgleda kao samostalni entitet, ustvari od drugih staništa zavisna jedinica u istoj korporativnoj strukturi. Pretpostavljamo da neki ljudi žive u tim kućama - vrlo retko se mogu videti ispred ili oko njih, za razliku od Tolkinovskih - ovi okruzi kao da su nenastanjeni. Travnjaci su perfektni ali niko ih izgleda ne koristi - tokom dana, njihovi vlasnici su prezaposleni, predveče su umorni, uveče usamljeni i kao takvi ne vole da se pojavljuju u javnosti. Još kasnije uveče, moraju da se odmore za sledeće naporno jutro. Ko se ovde neće setiti izvikanog "otuđenja i nehumanosti" u modernim zgradama i naseljima. Ko se neće setiti praznine koja vlada njihovim hodnicima, stepeništima i liftovima. U L.A., gde su liftovi zamenjeni autoputevima, ljudi voze kroz (drive-thru) svoje živote, vakumirani u svojim automobilima i ulančani u beskrajnim kolonama, ne komunicirajući. Život na auto putu je takmičarski, dinamika i putanja kretanja svakog automobila odaju koliko je ko neurotičan ili relaksiran tog dana, a to je ono što se u liftu zna po cupkanju ili kolutanju očima. Privilegija nekoga ko boravi u Los Anđelesu šest nedelja je da ne mora da drive-thru svoj život tj. da ne mora da upotrebljava kola.