Dve interesantne vesti poslednjih nekoliko nedelja:
1. Nemačka je nedavno pretekla US i postala drugi najveći izvoznik u svetu, posle Kine koja je na prvom mestu.
2. S&P su danas oborili US kredit rejting, prvi put u istoriji, što znači da će, bar neko vreme, US ostatku sveta početi plaćati veće kamate na novo-pozajmljen novac (obveznice koje izdaje američka vlada).
„Normalizovane" na amaterski način ove dve vesti dobijaju još više na značenju - Kina je ogromna u ljudstvu, US ekonomija je nekoliko puta veća od nemačke, svet mimo US i Nemačke je vrlo bogat (samo Kina ima preko 3,000 milijardi US dolara deviznih rezervi. Svrstani po rezervama ni US ni Nemačka nisu u prvih 10 zemalja u svetu i tih prvih 10 imaju preko 7,000 milijardi rezervi.
Ono što je mnogima manje poznato je da, u proseku, na ovoliki novac ne mogu da se dobijaju kamate ako bi se novac samo „negde" u „nekoj" banci deponovao koje su veće od inflacije.
Dakle, novac mora da se investira da ne bi gubio kupovnu moć i u tom ciklusu su obveznice US vlade nezaobilazne.
Recimo da su i pored mog amaterizma ove gore rečenice neki zaokruženi, interesantan skup.
Da taj skup podrijem još većim amaterizmom: ja ne verujem da S&P, Moody i Fitch mogu u nezavisnom maniru da obore US kredit rejting bez nepisane dozvole US vlade pa tako „neke" nad-nacionalne oligarhije što bi bila na vrhu svetske, ekonomske „prehrambene" piramide.
Ako bi ovo bilo tačno to bi značilo sve ozbiljnije angažovanje US po pitanju ne samo njihovih dugova nego i pretnji uperenih ka hegemoniji dolara koje sve češće dolaze sa raznih strana (od Rusije koja skreće pažnju da US žive preko svojih mogućnosti (sama činjenica nije toliko važna, pošto je poprilično poznata, nego vreme, manir i nivo sa kog nas podsećaju), do Kine koja sve glasnije traži alternativnu svetsku valutu, non-US kreditne agencije, i zaštitu svojih investicija u US obveznice.
A S&P „udarac" je udarac i po hegemoniji dolara (manji US kreditni rejting implicira veće šanse da US bankrotira, pa tako veće šanse da će oni što imaju novac ulagati više truda da nađu investicije u drugim valutama).
Tako, taktički rejting potez (koji će US koštati možda i stotine milijardi) ako nije bio nekontrolisan onda ima strateški smisao - npr od pripremanja javnog mnjenja za veće poreze, i/ili još surovije socijalno, ili rekonstruisano socijalno, ukidanje nekih projekata, podizanje ugleda (rejting je uvek lako povratiti kad zatreba i kad se to može uraditi uverljivo na svetskom nivou).
Ovo (S&P potez kao taktički US potez neke šire strategije) bi bilo vrlo značajno, US ekonomija je ogromna (BDP nešto veći od Kine, Japana i Nemačke zajedno), neće bankrotirati, naravno, nego sve ovo ukazuje na razmišljanja o sve ozbiljnijoj promeni kursa u US pa tako i u celom svetu.
Zašto sve ovo pišem ako sam amater?
Nemačka je vanredno interesantna i interesantno mi je šta bi u ovom trenutku Srbija mogla da nauči od njih u trenutku kad je radna snaga u Srbiji jeftina i ima mnogo nezaposlenih.
Svima su puna usta podrške SMEs (Small-to-medium size enterprises - male do srednje velike firme). I pored velikih firmi što imaju tajna nemačkog kpmarativnog uspeha je u SMEs.
Zatim, sve-prisutna „pamet" deceniju do 2007-me je ukazivala na rizik kom je Nemačka bila izložena kao prozivodna ekonomija bazirana u razvijenom svetu, a u bujici novih ekonomija, npr Kine, iz kojih na Zapad dolaze kišobrani, odštampani književni klasici i slično po maloprodajno ceni od jednog evra.
Tako, „laka" je tajna Kine - ta jeftina radna snaga i mnogo nezaposlenih (kad je malo nezaposlenih onda oni zaposleni, zbog povećane potrežnje za radnicima, traže pa polako dobijaju sve veće plate i u jednom trenutku više nisu jeftini).
A šta je tajna Nemačke gde je malo nezaposlenih (recimo 7%) i gde je radna snaga skupa?
Ja neću ići u detalje, ima boljih od mene, možda se i vratim na temu.
Ali je najinteresantnije da verovatno neke velike tajne ni nema: gde god zagrebemo vidimo da su ljudi više-manje pametni, kreativni, vredni i puni entuzijazma.
Nemci se ponekad našale kad im se kaže da nije dobra proizvodna orijentacija za razvijenu zamlju tako što kažu da ako ne mogu da naprave neki ceo proizvod (da zaboravimo na trenutak na automobile i mašinogradnju pošto im je i mimo toga uspeh fascinantan) oni umeju da naprave proizvod koji ide u proizvod koji ide u konačni proizvod - svet proizvodnje je ogroman.
Pa je tako tajna izveštačena, u glavama i letargiji ljudi, ne u prizemnoj realnosti.
SMEs su najkraći put do kvaliteta pojednica, kako preduzetnika tako i zaposlenog na čiji će izbor preduzetnik upotrebiti kvalitetnije i obimnije resurse dok ga ne izabere (kao šef u velikoj firmi koja nije moja i za koju me i nije nešto briga ja ću olako potegnuti čak i za lenjim rođakom, kao novim zaposlenim, dok kao šef u svojoj firmi neću, nego ću birati po kvalitetu).
Isto tako, u tuđoj firmi ću najčešće juriti što veću platu dok ću u svojoj sebi uglavnom plaćati minimalac, dovoljan da preživim, da bih firmi dao šansu - strategijski ću da se postavim (porodične firme kao deo nemačkog uspeha gde po pravilu radi više članova porodice i strategijski horizont je vrlo dalek).
Podrška SMEs nije rocket-science, radi se o sitnom novcu i na putu su sledeće „proste" prepreke (od manjih ka većim, po mom mišljenju):
• Kultura
• Etika
• Lošija umreženost i niža svest o ostatku sveta i mogućnostima
• Birokratija
• Zakonodavstvo
• Glupost vlade