Iako je koncept prebrzo ušao u upotrebu, pa tako postao marketinški kliše, malo ljudi spori da je koncept korisnika u centru zbivanja jedna od osnovnih karakteristika što definišu umrežavanje, pa kroz to umrežavanje mnogobrojne druge vertikalne tehnologije, koncepte, delatnosti i na kraju informacije uopšte. Tako, neminovno, i identitet pojedinca u svoj svojoj varljivoj i neodređenoj strukturi. Maglovitosti, čas vidljivoj, čas nevidljivoj, a uvek prisutnoj. Tačnije, jedan, ili nekoliko, od više identiteta.
Kao neki vir oko koga se svašta vrti dok u tom viru ne nestane.
Ako u razlikama između popularne i visoke kulture izoštrimo onu o količini vremena i truda potrebnim da se ugradimo u neki novi identitet, a u razlikama između popularne kulture i folklora onu gde mi, ili „naši“, možemo brže i efikasnije da „poguramo“ neku polugu, ili njenu interpretaciju, šta reći za svet gde je korisnik u centru zbivanja – mi smo identitet, i mi smo poluga. Mi smo pop.
Pošto je „korisnik“ inteligentan i autonoman entitet, znači fluidan, i to fluidan ne samo u detaljima nego, i evo je opet, i u strukturi uopšte, neminovno je fluidna i tehnološko-informativna okolina koja se sve brže uvrće oko tog korisnika, uliva se u prostor koji definiše korisnik.
Meni je uvek interesantno to što ma kako drmusali to sito od nekog našeg super identiteta, tj ono koje najčešće vide i po kome nas prepoznaju samo oni što nas dobro poznaju, dok dani i godine u to sito nanose svega i svačega, i oni koji nas slabije poznaju često jedino vide ili talog ili prašinu iza, isto tako često to sito ne vidi niko, pa ni mi sami, a opet znamo da je prisutno i osećamo kako se trese.
Ovo, naravno, nikako ne znači da će supply-centric instinkti da se ugase. Kamo sreće da i mi dovoljno često, a kamo li u svakom trenutku, znamo šta hoćemo. I uvek ćemo nestrpljivo i sa zadovoljstvom čekati da nas neko „udari“ svojom lateralnom ili literalnom, a u svakom slučaju originalnom i kreativnom idejom, ponekad čak i očekivanom. Ali supply-centric tiranija je, pretpostavljam, na izdisaju. Ako ne izdahne za naših života a ono siguno će za života naše dece.
Sumnjam i da će mnogo monopola preživeti suviše dugo – kako običnom korisniku postane sve lakše da „cimne“ mrežu na jednoj strani, i kako impuls iza tog cimanja bude sve šire i sve dalje dobacivao, tako će biti i sve veća verovatnoća da će neko, tamo negde, cimnuti mrežu nazad tako što će naći novi modalitet da nam uruči ono što hoćemo na bolji i efikasniji način.
Šta će biti sa popularnim? To da smo mi pop je bila ili šala ili smo to uvek bili, tj ne znam ni sam šta sam hteo da kažem! Da li će naše super sito postati super usisivač, samo zato što to može da postane, kao neka crna rupa od koje više skoro ništa neće moći da se otrgne. Šta je to što će u consumer-centric svetu definisati popularno gde trčimo da definišemo još jedan od naših identiteta i stavimo naš pečat u knjižicu nekog lokalizovanog i tranzijentnog kolektivnog.
Ili će se pop okamentiti u folklorno tako što će uglavnom sam novi proces zadovoljavanja potreba postati pop, ili će naša potreba za imanjem nešto utihnuti kad budemo mogli imati.
Ako gledamo iz perspektive strukture svakog našeg novog identiteta, koji, i ako, mora imati genezu, šta je ta geneza? A ako gledamo iz perspektive geneze gde se i da li se ona završava ili, u najboljem slučaju, u kom trenutku možemo da napravimo fotku nekog novog „ja“.
Kako će super-provodljivost weba, brišući kontradikciju iz individualizma kao izvora popularnog, uticati na dinamiku popularnog? Šta je nova pećina u kojoj smo se našli, i koje nove senke moramo da interpretiramo?
Kako to ova strela tehnološkog vremena teče protiv Kierkegaardovog (verovali mu ili samo cenili njegovo mišljenje) od estetskog preko etičkog do religioznog?
Sa našim identity demonom na slobodi, pa tako sve manje vremena da spoznamo naš novi identitet, šta je sa našom slobodom? Da li ćemo kolektivno graditi nove utopije lakše ili teže?
“Trives on the ashes of our life“ What does? Who does? Koliko je ovo vesela, a koliko tužna rečenica?
Ps: Trebao da bude blog samo o tehnološkom doprinosu pomeraju ka user-centric svetu, al onda obojeno poslednjim izdanjem časopisa „Philosophy Now“ o popularnoj kulturi i filozofiji (populrno štivo, naravno, za ne-profesinalce).