Budući da je od brojnih opcija u praksi vrlo teško izabrati optimalnu određeno društvo može biti zadovoljno ako se umanji mogućnost da brojne relevantne odluke (koje utiču na budućnost date zajednice), koje su političkog i samim tim diskrecionog karaktera, budu neoptimalne. Pravilno određivanje šta su prioriteti jednog društva, biće operacija koja će imati manje šansi za neuspeh pod uslovom da odluke donosi sveznajuća i dobronamerna osoba. Međutim, jedna osoba teško da može imati takav intelektualni i obrazovni kapacitet da nepogrešivo procenjuje koji će od mnoštva mogućih ishoda biti najmanje štetan za društvo, odnosno najoptimalniji. Čak i vrhunske moralne osobine date osobe mogu problem samo ublažiti jer je npr. nečija percepcija šta je dobro za društvo može biti plod njegovih uverenja, koja su npr. moderna i pragmatična, ali ne i nužno optimalna za zajednicu. U suštini i najbolje namere kreatora vlasti često nisu dovoljne da bi se problem optimalnog razvoja društva rešio.
Ovaj se problem rešava tako što se u proces donošenja odluka uvedi što je moguće veći broj ljudi, koji će, pored sopstvenih, zastupati i interese pojedinih društvenih grupacija (iz prostog motiva, da bi bili reizabrani).
Ovo se najjednostavnije postiže tako što se u okviru stranaka koje se smenjuju na vlasti odvija stalna borba, odnosno odmeravanje, ideja. Tako širok krug ljudi učestvuje u kreiranju politike stranaka pa time i društvene zajednice.
Ovo, nažalost, u Srbiji (a i regionu) nije slučaj. Praktično sve relevatne stranke su liderske, te bazične odluke donose šefovi stranaka. Često te odluke nisu optimalne za društvo, već povećavaju mogućnost reizbora datog funkcionera, bilo u stranci, bilo na državnoj funkciji.
Čini se da je vrlo sporo ići sa demokratizacijom partija u Srbiji. Onda se nameće druga solucija, a to je da barem odluke na nivou (centralne) državne vlasti ne donosi osoba koja je lider stranke već da se putem širokih koalicija na vlasti povećava difuzija moći i samim tim smanjuje mogućnost neoptimalnih odluka. Naime, sa nekoliko osoba koje donose ključne odluke povećava se šansa da te oduke budu na dobrobit društva. U slučaju sporova, javnost često interveniše stavljajući se na stranu onoga ko nudi bolje rešenje za društvo u celini.
Pradoksalno je da je, i pored toga, što široke koalicije na vlasti teže da prigrabe deo društvenih resursa za sebe, to ipak manje loša solucija nego da to radi samo jedna partija (gde bi se njena vladajuća struktura borila takođe za prisvajanje resursa zajednice). Naime, zbog povećane homogenosti jedna partija je teža za kontrolu od strane javnosti, i donešene odluke bi češće bile prioriteti interesne grupe koja glasa za tu partiju (iako ona može biti dosta široka). Pored toga, mogućnost blokiranja neoptimalnih odluka bila bi smanjena jer npr. savetnici šefa izvršne vlasti nemaju moć da spreče donošenje odluka kao što to mogu koalicioni partneri.
Srbija se dve velike partije, koje se eventualno smenjuju na vlasti, donela bi više problema nego koristi. Dakle, nek traje višestranačje, posebno u vlasti!