Beogradska autobuska stanica. Pola sata pre ponoći, polu pijan, ulazim u narandžasti autobus ka jugu, sa idejom da ne zakasnim baš puno sutradan, u Nišu, na posao. Ispred mene cigančica sa četvoro sasvim male dece. Najmanje je godinu ipo a najstarije ne više od pet. Pažnju su mi privukli jer su deca bila neobično tiha... Onako mali jedan drugom do uveta. Ciganka je imala samo jednu kartu. Ne treba joj više. Dok deca usporeno forsiraju, za njih, ogromne stepenice primećujem da je ciganka vrlo uznemirena. Trese se. Par koraka od autobusa uočavam ciganina, malo mlađeg od mene, sa već sedom bradom kako namršten, fiksiranim pogledom prati ulazak u bus. Sa njim je prelepa cigančica, u besprekorno belim trenerkama, ukusno našminkana, u novim roze patikama. Cenim da nema više od 14 godina. Izuzetno liči na majku četvoro malih putnika. Čudno mi je što se ne pozdravljaju na rastanku. Ciga ima autoritativan stav, mlada cigančica je sa monalizinim osmehom, kao da likuje, a odlazeća majka je u vidljivom grču. Deca ćute sve vreme i prate instrukcije majke.
Ušao sam, seo u drugi red, zamolio vozača da pojača klimu jer je pun autobus. odgovor koji sam dobio me je iznervirao ali sam se suzdržao da ne reagujem. Trudio sam se da se što manje pomeram da ne bih počeo da se znojim. Počeo sam odjavnu sekvencu u nadi da ću brzo da se uspavam.
Nismo ni došli do naplatne rampe ciganka, iz dubine autobusa, priđe do šofera. Do mene su se dobacile dve rečenice koje je ponavljala:
"Molim vas!"
"Naterao me je!"
Autobus staje, manje više u sred ničega. Ciganka sa četvoro malih anđela izlazi na zadnja vrata. Vozač osetio potrebu da objasni zašto je stao pa mi kaže:
"Na silu je ugurana u autobus... Za Bujanovac. Strašno."
Kroz prozor gledam četri mirna deteta kako stoje i gledaju majku dok im iz boksa autobusa suvozač dodaje kolica, čini mi se za blizance, i jednu malu torbu. To je sve što su na put poneli njih petoro. Noć, podvožnjak, okolo tutnje automobili i kamioni.
"I gde će sad ona?" Pita na glas vozač.
Izlazim iznenada iz busa. Pitam je l je dobro. Jasno mi je da nije. Prepadnuta je. Trese se kao prut i vidiim da srce hoće da iskoči iz grudi. U očima vidim očaj. Pitam da pozovem policiju. Nikako molim vas, kaže ona. Dugo nisam video takav stah na licu. U novčaniku imam 1300 dinara. Dajem joj, ona odbija. Molim te uzmi... Da imate makar za doručak. Ne, ne treba. Dajem klincu.
Kroz prozor autobusa koji kreće gledam najtužniju scenu. Majka sa četvoro dece na sred auto puta. Bez igde ikoga. Moj jedini problem je što nemam za taksi od stanice do kuće.