Princeza je obukla letnje aljinče. Iz garderobnog opusa kom je Darko pesmu posvetio. Raščešljala plave kose, bacila laki akvarel na lice i dovatila se telefona. Sledilo je urlanje u slušalicu, zbog kog je komšija narodni poslanik odlučio da se odseli i pre no što mu kadrovski stan uskrate prevremeni izbori o kojima svi pričaju. Nakon što je potrošila sve raspoložive decibele na saopštavanje svoje namere objektima posete, Princeza je krenula Crvenkapinim putem kod babe i dede. Doduše, bez korpice ali sa zvanično iskazanom namerom da svojim gestom iskaže ljubav i brigu. Mada, s obzirom na njene težnje da dopuni opus iz druge rečenice, sve mi se čini da bi se njen nenadani odlazak kod predaka pre mogao svesti na turcizam – harač. Za njom je, cvileći i suznih očiju, ostao Ikar Varvarin. Boginja je odskitala. Nije ga povela sa sobom. Njegov život je izgubio smisao. U dva tužna ogledalca očiju su ostali samo tragovi cvetova sa njene haljine...
Ukratko život. I svakodnevica. Ništa posebno. Nije na ceni dok se ne obrne naglavačke, boženedaj. Obična stvar. Devojka. Oko vrata lančić sa lažnim dijamantima. Pravim staklićima. Izašla napolje.
17 godina. Isto kao Antonia Bilić. Samo kad se u iste godine stave, a kamoli kad se pomisli na mogućnost, niz kičmu jurne strah ledenih stopala i poput kamena jeze legne u želudac. Sama pomisao na ikakvu sličnost pritisne grudi stravom, dok pokušaj stavljanja u makar tren sadašnjice Antoniinih roditelja tera misli u bekstvo.
Antoniu traže već danima. Njeni kažu da ne veruju da je ubijena, sve dok ne budu našli njeno telo. A, telo Antoniino traže vojnici, policajci, ronioci. Po Krki koja se zeleni kao život lično. Po vascele dane, sve do noći. Jedna od glavnih vesti u svim dnevnicima. Smaragdna Krka, helikopteri, crni gnjurci...i Antoniina majka koja krši ruke i pokazuje njenu sliku. U crvenoj haljini. Na slici se smeje Antonia kao sve devojke u lepo obučene što se smeju. Za slikanje.
Bes. Očajnički bes. Onaj za koji je Niče rekao da je odraz nemoći. Bes zbog toga što na ovom svetu žive zveri u ljudskom obličju. Bes zbog toga što u sistemu postoje rupe kroz koje se provlače, ostavljajući za sobom bestidno, strahotno zlo. Sinoć gledam jedan od slovenačkih dnevnika i u njemu Krku, Antoniine slike, zver Paravinju koji silom savijene glave protrčava kroz kadar među policajcima...i čujem da su na Krku stigli i slovenački ronioci sa posebnim sonarom koji jedino oni imaju, a koji registruje ljudska tela na dnu mora, reke...i tu me spopadne bes...jer niko ne pominje slovenačke sudije. One koji su, zapravo, one koje su, jer se oba puta radilo o ženama sudijama, dakle, one koje su dva puta puštale zver na slobodu. Jedino što sam čula je da sud u Kranju, gde se to puštanje na slobodu odigravalo, ne daje komentare. A, stvari su ukratko izgledale ovako:
Dragan Paravinja je 2003. godine izvršio silovanje u Srbiji, gde je pravosnažno osuđen na 4,5 godine zatvora. Paravinja je pobegao od izdržavanja kazne, u Hrvatsku koja svoje državljane nije izručivala drugim državama.
Srbija je za Paravinjom raspisala međunarodnu poternicu.
2007. godine, slovenački policajci pronalaze i hapse Paravinju, u Šenčuru pored Kranja. Paravinja je, dakle, živeo i radio u Sloveniji. Konkretno u firmi »Logistika Sluga« u pomenutom mestašcu pored Kranja. Slovenački policajci hapse Paravinju, na osnovu pomenute međunarodne poternice i 9. marta 2007. godine ga privode istražnom sudiji u Kranju. Istražni sudija mu određuje pritvor, ali ga kroz mesec dana, 4. aprila, pušta na slobodu, uz plaćenu kauciju i obavezu da se redovno javlja policiji, sve do donošenja odluke o izručivanju Srbiji.
Naravno da je Paravinja iskoristio priliku da ponovo pobegne. Ovaj put u Nemačku. Nemačka policija ga, na osnovu međunarodne poternice, hapsi 23. januara 2008. i predaje slovenačkoj policiji, jer Paravinja ima stalno boravište u Sloveniji. Slovenačka policija Paravinju, dakle, u ruke dobija još jednom 15. maja 2008. godine. I ponovo ga izvodi pred istražnog sudiju u Kranju.
Istražni sudija u Kranju ponovo pušta Dragana Paravinju na slobodu, uz obavezu da se redovno javlja u policijskoj stanici...2009. godine slovenački policajci bi hteli da uhapse Paravinju, ali njega u Sloveniji više nema. Slovenačka policija konstatuje da je Paravinja 5. februara 2009. napustio Sloveniju i vratio se, bolje rečeno ponovo pobegao u Hrvatsku. Koja svoje državljane još uvek nije izručivala drugim državama.
Veliko »DA«, vredno života bi glasilo: DA slovenački istražni sudija u Kranju nije ponovo pustio Paravinju na slobodu, on bi bio izručen Srbiji i ove 2011. godine bi još uvek bio u zatvoru. DA je prebrojao njegova bekstva od zakona. Jer se poternica obično ne raspisuje za onima koji nisu bekstvu skloni. DA je ocenio težinu zločina zbog kog je poternica raspisana i opasnost da takva, za taj zločin pravosnažno osuđena osoba, slobodno hoda naokolo...
DA...je bilo tako i one 2007. godine kada je istražni sudija istog suda takođe pustio Paravinju na slobodu, možda...možda se sada ne bi javili rođaci nestale Doroteje Pasar iz Ljubljane.
Doroteja Pasar je nestala 2007. godine, upravo tada kada je Paravinja živeo u Sloveniji. Bila je, kao Antonia Bilić, stara 17 godina, mlada i lepa. Stopirala je i nestala. Sve što je za njom pronađeno je njena torbica sa novčanikom i beležnicom, koja je nađena pored savskog mosta, na ivici Ljubljane, u delu grada koji se zove Črnuče.
Doroteja nikada nije pronađena. Njeni rođaci veruju da je za njen nestanak kriv Dragan Paravinja.
Dragan Paravinja kog su slovenačke istražne sudije dva puta puštale na slobodu, uprkos međunarodnoj poternici i pravosnažnoj presudi o kazni zatvora zbog silovanja. Sud ne komentariše, sudije se ne pominju u vestima o roniocima, helikopterima, vojci.
Bes. Nemoćni bes.
Nemezida ili Nemesis je starogrčka boginja koja ljudima, prema zasluzi deli sreću ili nesreću. Kasnije postaje boginja osvete, koja kažnjava zločince. Nemesis se pojavljuje tamo gde su prekršena pravila Pravde. Temide. Može da menja sudbinu.
Nemesis je personifikacija pravednog besa protiv onih koji nameću haos.