Analiza je bazirana na hipotetičkoj elektoralnoj snazi srpskih partija. Pođimo od poslednjih referentnih istraživanja javnog mnjenja, kao i od nekih uvek važećih izbornih premisa.
Stranke manjina koje tradiconalno ulaze u parlament (Mađari, Bošnjaci i Albanci) zbirno bi mogle da uzmu od 3% do 3,3%, najverovatnije 7 mandata. Eventualni osmi mandat mogao bi da bude drugi mandat Zukorlićeve stranke ili pak romskih partija. Ipak, neko, kao Albanci Preševske doline mogao bi da padne ispod npr. 0,37% ili bi se to pak moglo desiti i Ugljaninu, suočenom sa snažnom novonastalom konkurencijom u Sandžaku, gde je potencijalna ’’nacionalna izborna baza’’ blizu 2%, a stvarna oko 1,3% (blizu trećine glasova Bošnjaka uzeće Ljajić, s kim god da ide, i Čeda). Najracionalnije je da računamo da će putem ’’prirodnog praga’’ u Skupštinu ući 7 ’’manjinaca’’, te nam ostaje još 243 za raspodelu.
Nevažećih listića će biti oko 2%, dok će minorne stranke, za koje mnogi nisu ni čuli, poput Reformističke stranke ili Građanske incijative Goranaca, skupa ’’rasuti’’ nešto preko 2%.
Pođimo sada od premise da će sve ostale stranke, koje ne možemo zvati kombi partijama, preći cenzus, kao što se to desilo na prethodnim izborima 2008. Ako se budu racionalno ponašali možemo očekivati da će SPS ići sa PUPS, URS i Palma (kojem se nudi 5 ili 6 mandata, za razliku od 3 trenutna), LDP sa LSV. DS će okupiti SPO, Ljajića, Lečića, vojvođanske Hrvate i još ponekog. Oko SNS će se okupiti Karić, Vulin, Nova Srbija i možda Rističević.
Trenutni rejtinzi ukazuju da bi svih pet ’’manjih’’ stranaka odnosno koalicija moglo preći cenzus, dok je razlika između koalicija okupljenih oko SNS i DS od 9% do 11%.
Pretpostavimo da u proseku svaka od pet ’’malih stranaka’’ uzme po 6,5% (verovatno neće biti od krucijalnog značaja da li je to + - 1%). To bi verovatno DSS-u, SRS-u, URS+Palma, SPS+PUPS i LDP+LSV donelo po 17 mandata (ukupno 85 mandata).
Ako koalicija oko SNS pobedi DS sa 9,5 procentnih poena oni bi uzeli verovatno 91 mandat te bi sa 34 mandata DSS i SRS doneli pat poziciju u parlament Srbije. Ako SNS pobedi DS sa 9 procentnih poena razlike to bi ekipi oko Tadića omogućilo da očajnički skupi većinu i opet formira Vladu (imali bi tačno 126). Ako SNS pobedi sa 10 i više procentnih poena ta koalicija ima 126, ali i jedan problem: kako ubediti Šešelja da uđe sa njima u vlast ili da Vladu podržava manjinski. Ipak, ovo ne bi bila nemoguća misija. SRS je ipak racionalna stranka; oni će radije gledati na vlasti Tomu i Koštunicu nego prozapadnu koaliciju. Ako se bude nazirao takav rasplet moguće su razne varijante, slične onima iz razdoblja posle decembarskih izbora 2003. ili januarskih 2007. Neko od ’’manjih igrača’’ iz malih koalicija (npr. PUPS, JS, manjinske stranke, koje će to pravdati legitimnošću samog čina) će ući u koaliciju sa SNS i DSS da bi ih ’’spasili’’ od brukanja sa SRS.
Moguće su i druge varijante, a to je da neke od pet malih stranaka-koalicija ne pređu cenzus. Ako se to desi prozapadnoj partiji onda je koalicija oko SNS grubo u plusu za 5 mandata i obrnuto. Ako padnu dve liste sa ’’suprotnih strana’’ neto efekat je neutralan.
Čini se da je ključ izbora kolika će biti razlika u korist SNS koalicije na izborima. Stranke oko DS čini se da nemaju drugi adut već da personalizuju kampanju i ličnošću podignu stranku, jer Tadić je po rejtingu praktično identičan Tomi. Naravno, ni SNS nije stranka naivaca. Oni će pokušati da izbegnu tu zamku. Za vlast im je potrebna pobeda od 10 procentnih poena, razlika slična onoj s kojom su izgubili od DS koalicije 2008.