Za 5. godišnjicu izlaženja "Naše KRMAČE" napisao sam tekst pod naslovom "TAČNO VREME", u kome, evo ni 10 godina kasnije, nemam ništa ni da dodam ni da oduzmem. A iluzija da se satiričnim angažmanom nešto može promeniti u društvu na bolje, i dalje me drži, kao daleke 1979. godine, kada sam u "STUDENTU" objavio svoje premijerne "Filipike" u rubrici "MISLIM".
5 GODINA "Naše KRMAČE" T A Č N O V R E M E
Praviti satiričan list u zemlji, u kojoj se jedino na toalet papiru može odštampati puna istina, čini se kao Sizifov posao. Uostalom, zar množina od Sizifovog posla ne glasi "srpska posla"? Iako je većina Srba tokom devedesetih radila za WC šolju, dakle zaradjivala samo toliko da se prehrani i da kupi papir za klozet, postojanje "Naše KRMAČE" već pet godina svedoči da je nešto preostalo i za duh. Telo pre ili kasnije završi u grobnici, individualnoj ili masovnoj, ali duh opstaje. Blago onome ko prepozna snagu duha, njegova je vasiona.
Prvi broj satiričnog lista "Naša KRMAČA" pojavio se, sudeći prema zaglavlju, 25. i 1/2 juna 1996. godine. I upravo se u toj 1/2 krije simbolika poduhvata, "začetog nepažnjom" u kafani "Orač", a zaljuljanog u stanu pokojnog velikana srpske satire Vlade Bulatovića Viba, u Bulevaru Kralja Aleksandra 36/8, koji je te 1996. još bio Bulevar Revolucije. Šačica novinarskih lumpenproletera, boema i slobodnjaka, još ošamućena od sveprisutnog srbovanja i lova na domaće izdajnike i strane plaćenika, rešila je da založi dve teško spojive stvari na Balkanu: talent i hrabrost.
I, rodjen je list sa najvećim u SRJ, sa logotipom sličnim najstarijem dnevnom listu u Srbiji, koji je namerno zastranio u levo.
U početku je bilo neodumica oko naziva: šta je to KRMAČA i zašto baš KRMAČA? Velika crvena mrlja u zaglavlju lista jasno je ukazivala na poreklo, ali su asocijacije na izvozni adut Miloša Obrenovića iz vremena emancipacije Srbije bile jače, pa se većina opredelila za životinjsko, a ne za stilizovano tumačenje naziva naših satiričnih novina.
Iznutra, iz redakcijskih odaja, koje su se nekoliko puta menjale tokom proteklih pet godina, da bi se sada "skrasile", ne slučajno, u ulici koja se zove baš Balkanska, sve je delovalo drugačije. Satira, i kao novinarski žanr i kao literarni rod, veoma je zahtevna. Praviti dva puta mesečno satiričan list, i da nije bilo pogubnog Miloševićevog režima, poseban je ispit za svakog novinara i urednika. Kada se uporede impresumi prvog i poslednjeg broja "Naše KRMAČE" može se videti da su samo četiri "lika" uspela da ostanu do kraja u ovoj kreativnoj avanturi: Boško Savković, Vladimir Gajtović, Zoran Stanković Hogar i Filip Mladenović. U medjuvremenu, više od sto ljudi je svojim različitim ostvarenjima, od tekstova, aforizama i pesama, pa preko stripova i karikatura do fotografija i foto-montaža, ostavilo trag u listu koji želi da ilustruje snagu ovdašnjeg duha, uprkos svemu. Jer, kako se uvek govorilo u "Krmači" - SMEH OSLOBADJA!
Već je postalo opšte mesto ukazivanje na sve perverzije koje su ometale poslovni poduhvat "Naša KRMAČA", pogotovo u jeku Miloševićeve kampanje protiv slobode medija. Da kažemo samo da za članove redakcije našeg satiričnog lista 5. oktobar 2000. ne postoji. Za nas je 5. oktobar u stvari onaj već pomenuti 25. i 1/2 jun 1996. godine, kada smo odlučili da sve stvari u Srbiji nazivamo pravim imenom. Za nas gangsteri nikada nisu bili "žestoki momci",već mafijaši. Lopovi nisu bili "vlasnici ekstradohotka", koji bi sada da se izvuku plaćanjem nekakvog poreza u režiji nove vlasti, već pljačkaši naroda. Milošević nikada nije bio "najveći srpski političar posle Pašića", kako reče "otac nacije" Dobrica Ćosić, već ratni zločinac, kriminalac i demagog. Opozicija nije bila opozicija, već poslovni partner sa Miloševićevog kanabeta. Akademici i književnici nisu bili intelektualci, već prodane duše. Novinari nisu bili patriote , u službi naroda, već intelektualne prostitutke, koje su svojim pisanjem podstrekavale rat, nacionalnu i versku mržnju. I najzad, estrada nije bila estrada, već javna kuća za zgrtanje para na krvi i muci naroda, u funkciji njegovog zaglupljivanja.
I upravo zato što je "KRMAČA" nazivala pojave i ljude u Srbiji tokom devedesetih pravim imenom, kao i danas, često je nosila etiketu vulgarne, neozbiljne, bezobrazne novine. Pa ima li šta vulgarnije od činjenice da je srpska prestonica danas i ovde povredjena i unižena masovnim grobnicama žena i obezglavljene dece sa Kosova? Ima li šta vulgarnije od toga da je srpska prestonica zagadjena vilama sa ogromnim zidovima, materijalnim dokazima ratnog plena? Ima li šta vulgarnije od porazne istine da se ulicama srpske prestonice još uvek slobodno šetaju monstrumi, koji su ubijali, silovali, pljačkali, otimali, hapsili, prebijali, a sada glume nevinašca, demokrate, europejce!? Ima li šta vulgarnije od upravo saopštenih podataka da je u Srbiji milion siromašnih, da je društveni proizvod zemlje za deset godina prepolovljen, a kupovna moć stanovništa opala za 60 odsto!?
"Naša KRMAČA" je od svog osnivanja nastojala da bude dobar, kvalitetan satiričan list, sa respektibilnim saradnicima i relevantnim projektima. Sada, posle pet godina, možemo sa ponosom da utvrdimo da je "Naša KRMAČA" osigurala zaslužno, bez stranih donacija ili šurovanja sa Miloševićevim režimom, svoje mesto na medijskom nebu Srbije. Bogata izdavačka, video i CD produkcija, vlastiti web sajt i sve veći broj čitalaca "Naše KRMAČE", uprkos svemu, ubedljivo govore o snazi jedne odluke, o mudrosti jednog izbora i veštini jedne uredjivačke politike. Rubrike poput "Krici i odjeci", "O Tempora, O Mores", "Misterije", "Idemo u zatvor", "Vlažni telefoni", "Prljavi, pokvareni pirati", "City svega", "Istorija, (m)učiteljica života" ili "Hororskot", efektne fotomontaže, antologijski stripovi i karikature, kao i ulični performansi, kao što je akcija "pranja" dnevne štampe od laži i diletantizma, izvedena u Knez Mihailovoj 10. jula 1996. godine ili turneja redakcije tokom protesta 1996/97 zbog izborne kradje, utisnuli su znak "Naše KRMAČE" u kolektivnu memoriju naše nacije i antologiju srpske satire. Jer, ko slobodno misli - dobro rasudjuje!