Nama ne treba heroj. Mi ga već imamo. Nije svemoćan, ali nije ni sasvim nejak. Tvrdi da je razmišljao da izađe pred nas, svoje podanike, i da nas obavesti da živimo u drugačijem svetu. Zbog toga, siguran da herojima treba verovati, nikako ne mogu da shvatim zašto uporno traje taj utisak da je sve nekako isto, nepopravljivo iako kozmetički doterano kao puder i antirid na licu heroja.
Možda ne bi trebalo suditi prestrogo, jer on nije tip heroja koji će nam sleteti u kuhinju kada se skamenimo ispred praznog frižidera, kada spustimo glavu u šake nad gomilom kovertiranih potraživanja njegove države…Osim što nije dovoljno brz da nas uteši kada shvatimo da je pravda ovde i dalje nečija svojina, a ne princip za sve i svakog, da su obaveze i dužnosti selektivna stvar i pitanje privilegija…Osim što nema laso kojim će nas izvući iz saobraćajnih gužvi, dovoljno snažne ruke da prenese tela u ropcu do Urgentnog centra, kada je sve što se može dobiti od Hitne pomoći njegove države, upozorenje sa automata: “Nemojte prekidati vezu”…Osim što mu se uvek pokvari betmobil kada neko na njegovoj teritoriji crkava, doslovno se raspada od gladi…I što mu se uvek, kao po pravilu, pojavi neka nedopustiva rupica na crveno-plavom kostimu za let kad god nam se otvoreno rugaju, kada nas pljačkaju, vređaju, pozivaju na lažne konkurse za zaposlenje, tuku metalnim štanglama, maltretiraju na poslu, silom prekidaju javne događaje..Na kraju, kakav je to heroj? Komedijaš, opsenar, usamljeni ezoterik?
Antički, moderni, možda viteški tip, neka mitska junačina o kojoj je dovoljno pripovedati a ne dirati u tu savršenu sliku…Kojim god redom da krenemo odgovori su netačni. Prometej je vatru ukrao za ljude, mi se u 21.veku smrzavamo, rudari nam umiru u oknima. Nijedan kamičak, a kamoli stub korupcije, lopovluka, burazerskih mutljavina nije pomerio. Na drumovima je bogate presretao, ali im za nas ništa nije uzeo, naprotiv tražio je samo za sebe i za svoju “partiju – nacionalnu instituciju” i galantno im se za to odužio. Ni pitanje “odakle potiče to NEPRISTOJNO bogatstvo “ im nije postavio, ni namignuo im nije čak, jer se to onako mangupski podrazumeva, samo im je širom otvorio vrata da uzimaju i dalje. Na svako mesto zločina, u sopstvenoj zemlji i gradu za početak, dolazio je samo da izrazi žaljenje, da se skrušeno pokloni i sve to zakiti nekom parolom. Nema tu ni akcije, ni pravde, ni čovekoljublja, ni brige ili su, u “drugačijim vremenima”, i heroji drugačiji.
U svojoj, inače odličnoj studiji “Muški svet”, njegova drugarica još iz gimnazije, a danas ambasadorka Srbije pri UNESCO u Parizu, Zorica Tomić ima lepu priču o muškim kulturnim modelima, od Robinzona Krusoa do Supermena, baziranu na tezi da svako vreme gradi sebi imanentan tip junaka, heroja, uzornog borca za opšte dobro.Analizirajući tipove i trenutke nihovog rađanja, ona poentira da je našem vremenu odgovarajući tip Novog Narcisa. Opisuje ga na sledeći način: „Menadžer kao prototip uspešnog čoveka današnjice liči na modernog janičara…Film Devet i po nedelja, sa početka osamdesetih inaugurisao je prototip uspešnog muškarca kao brokera, čoveka koji na berzi zarađuje čitavo bogatstvo, ali čoveka koji nema biografiju, nema prošlost, ne planira budućnost i nije u stanju da ozbiljno emocionalno ulaže u odnos sa drugim“.
Novi Narcis je samoopsednut i samozaljubljen, a „ vreme koje ga je iznedrilo je vreme spektakla, reklame i slave. (...) Narcistička ličnost živi u ogledalnom svetu u kome traži potvrdu svoje sposobnosti da ostavi utisak i da privuče druge.“I ova priča o neosvojivoj svemoći i herojstvu je u svojoj banalnoj suštini narscisoidna, ružna i uvredljiva i, kao takva, ostavlja utisak koji se vrti negde na skali između ozbiljnog gneva i jake mučnine. Ili mi zaista ne živimo u istom svetu u kojem živi naš heroj, ili lažu njega ili lažu nas..Možda je on samo samozaljubljeni vitez na magarcu, sposoban da (emocionalno i na bilo koji drugi način) investira isključivo u svoje najbliže okruženje, možda su granice njegove zainteresovanosti i empatije suviše uske i ne prevazilaze ispitivanje klunijevske poze u ogledalu, ali onda neka barem ćuti i čeka sledeće izbore. Da će se konačno stvarno zainteresovati za nas preko puta - izgleda nema. Povremeno, kad baš zaškripi, opet njemu pre svega, iz džepa izvuče ponekog ratnog zločinca sačuvanog za pravi trenutak.
Jer, očigledno je da kada sa tog magarca siđe završava u buri nezadovoljstva i besa, iskolačenih očiju i uperenih prstiju. Bolje je da se, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sopstvene iluzuije o veličini i moći, još malo zadrži na tim izmaštanim visinama, ni na nebu ni na zemlji, jer ga dole, po svoj prilici, čeka ili neka bačena cipela ili srednji prst ili nešto, svakako ne baš prijatno, proceđeno kroz zube…Kada se sve ovo sagleda, jedina herojska, mada suluda, stvar je to što se usudio da stane pred neki mikrofon i izgovori sve ovo.
Ipak, on mene, kao i vas poziva da se aktiviramo. Zna da smo iscrpljeni, čak je u stanju i da nas opravda zbog toga, da nas izvine...Ova izjava mi se čini kao svojevrsni nastavak one skaradne tirade kada je pozdravio odluku jednog mladića da posle završenog Medicinskog fakulteta upiše srednju medicinsku školu ne bi li se lakše zaposlio. Trebalo je samo da ćuti. Međutim, kako je tada rekao, u "Utisku nedelje", to je borba i neposustajanje. Hrabrost, ambicija. Heroju nisu lepo objasnili. Nije ni jedno ni drugo. To je ponižavanje, ozbiljno, podmuklo vređanje, ruganje jedne države, jednog sistema, to je pljuvanje u lice trudu, zalaganju, bilo kakvoj plemenitoj posvećenosti, dok sa druge strane njegovi ministri sriču engleski jezik sa masnih ceduljica, a on se rukuje i fotografiše sa rektorom Mićom i njegovom estradnom svitom. Tako ta ista država odgovara na trud i ambiciju. To je njena nagrada, njen respekt i strateški plan, njeno ostajte ovde.
Na kraju, gde se i kako aktivirati? Kakvo je to pozivanje na trku po jarugama, na maraton tamo gde ni asfalta nema? Godinama šaljem CV za CV-em prijatelja, poznanika, rođaka, godinama slušam jedan te isti refren: “Nema od toga ništa ali da probamo”, ne prođe me nijedan veći skup da ne saslušam barem tri plana za bekstvo do neke recepcije, šanka ili pulta u inostranstvu, do nekih četki i sudova. Do mesta u koloni za građane drugog reda, tamo gde je to očekivano, ali ne više u sopstvenoj zemlji.Ali, naš heroj ponavlja da je najlakše “dići ruke” i štrajkovati glađu i žeđu. Ne samo što se taj bedni Tomin štos na kojem je, zahvaljujući gluposti svog konkurenta, stekao neke poene, potrošio, nego je i tu pogrešio. Nije najlakše. To je jedina alternativa čak i kada se ne nazove štrajkom. Na to su ljudi osuđeni. Oni su već u tome. Samo što su neki izašli na ulice da mu to po ko zna koji put i kažu, dok drugi šalju biografije, maštaju o zelenim kartama i širom otvaraju prozore nadajući se da će baš njima Supermen doleteti u pomoć.
Uostalom, jadna su društva kojima sva nadanja završe na čekanju heroja…