Lep jesenji dan pre osam godina. Sahabadin, preduzimljiv, poslovan I simpatičan šofer me pokupio na aerodromu u Damasku. Ulazimo u grad, deca se igraju na ulici, žene pričaju ispred drevnih kapidžika, muškarci puše šišu I vode politiku u mnogobrojnim kafanama. Policajci regulišu saobraćaj, čistači metu ulice i sve teče mirno... A u susednom Iraku nakon više od pola godine rata, krvi već do kolena, škole zatvorene, policijski čas vlada, nasilja posvuda. A šta bi bilo, pomislih, ako bi se nešto slično desilo u Siriji? Jadna deca i izgubljene generacije.
E pa desilo se. Baš u toj zemlji koja je toliko drevna I lepa, raznolika geografski I verski, kao da su u njoj distilisane I učaurene sve mediteranske civilizacije. Zemlja u kojoj je jedan neponovljivi Alepo nekada bio treći po veličini grad u Otomanskoj imperiji nakon Carigrada I Kaira. Grad na trgovačkom, a bogme I ratničkom, putu za srednji I daleki istok.
Zemlja u kojoj je jedan beli grad, grad Damask podeljen na četvrti muslimana - sunita i šiita, hrišćana i jevreja sa blistavim bazarom I neverovatnim restoranima u atrijima starih porodičnih gospodskih, ponajčešće trgovačkih kuća. Džamije I crkve jedne pored drugih, a svi prodaju, žure, puše šišu. Grad u kome je jedinstvena Omajad džamija u kojoj se muslimani bez prekida mole od početka svoje vere, a u kojoj je navodno sahranjeno telo Sv. Jovana krstitelja.
U Siriji sam uvek odsedala u malim butik hotelima, pretvorenim porodičnim kućama u starim delovima grada, renoviranim s tolikim ukusom I pažnjom za detalje, da bih se odmah transponovala u neka spora, stara vremena kada su dani bili dugi I opušteni, kada nije bilo kompjutera, lude trke za vremenom I parama. Restauracija grada je uradjena sa ljubavlju I poštovanjem za istorijsko nasledje I arhitekturu.
U Alepu bih pak, na savet prijatelja, odsedala u malom sredozemnom kamenom zamku iz šesnaestog veka u jermenskoj četvrti odmah do jermenske škole. Uveče bi uskom ulicom odzvanjao školski bleh orkestar, a pesma crkvenog maronitskog hora koji se uvežbava za Božić mešala se sa pozivom na molitvu iz susedne džamije.
To je zemlja u kojoj se nisam plašila, ni u Alepu ni u Damasku, ni u Palmiri, da hodam sama ili sa prijateljicama uveče, gde su ljudi ljubazni i susretljivi. Jednom smo u deset uveče nas tri ženske odlučile da večeramo pored Omajad džamije. Pri ulasku u uske ulice nestalo je struje, ali su za čas proradili generatori, baterlampe I sveće. Promet nije stao, kao ni nas tri. Nastavile smo, lepo se provele I zadovoljne u ponoć vratile u hotel. To ne bih na primer mogla uraditi u Kairu...
A eto desilo se "arapsko proleće" i u Siriji. Nakon Tunisa, Egipta, Libije I Jemena. Plamen je zahvatio arapski svet. Ishod je nesiguran, a jedino što je sigruno da stvari neće ostati iste, a možda ni dikatatori... Facebook, twitter su vešto iskoristeni za erupciju narodnog nezadovoljstva. Javlja se novi politički modus operandus. Dok ovo pišem Barcelona, Atina I bogme Porto Riko su u demonstracijama. Digli se mladi tražeći socijalnu pravdu. Lekcije?