I to nije sve.
Takođe, njegove su pesme :
"
Стани, стани, Ибар водо", "
Обраше се виногради доле крај Тополе", "
Лепе ли су нано Гружанке девојке", "
На Морави воденица стара", "
Јесен прође, ја се не ожених", "
Ајд' д' идемо Радо", "
Сиромах сам, друже", "
Хармонико моја", "
Јутрос ми је ружа процветала" ...
Iako nisam istoričar po obrazovanju, ne volim kada se istorija falsifikuje, izvrće, a u nekim slučajevima nije preterano reći i siluje.Posebno me ljuti i nervira kada neko bezočno laže o stvarima i događajima čiji sam svedok bio ili o tome imam najneposrednija saznanja.
Evo , ovih dana se raspravlja o tome ko je čiji heroj i zašto. Jedan od mojih heroja je bio bokser Dragomir Vujković koji je tako
lepo bežao po ringu , ne tako davne ( ? )1978. godine u finalu SP u Beogradu, protiv čuvenog, neprejebivog i nepobedivog Teofila The Najvećeg Stivensona. Iz svoje dečačke,
naivnoverujućiusveusve perspektive, to sam tumačio našim neprevaziđenim šarmom, šmekom i štosom kojim je Vujković malo zabavio publiku, sačuvao sebe putuvanja u carstvo snova i na kraju džentlmentski predao posle prve runde. I to mi je sve ove godine bilo O K. Ali ne, danas ga slušam na radiju kako objašnjava da je već imao povredu arkade pa nije hteo dalje da rizikuje iako je bio bolji posle te prve runde (!) u kojoj nije ni prišao velikom majstoru.
Isto je i sa mojim sugrađaninom
Dragišom Nedovićem, samoukim tvorcem svih gore pobrojanih pesama.
I još preko četiri stotine drugih.
Čovek je sa šesnaest godina krenuo , peške, samo sa gitarom '' da narod čuje njegovu muziku''. Išao je u Bosnu i u Dalmaciju gde je, inspirisan ljudima i pre svega devojkama, napisao prelepe pesme bez kojih se ne može zamisliti bilo koji ozbiljan tulum, dernek a bogami ni lumperajka.
Bio je predviđen za streljanje '41. neki ga je Nemac prepoznao kao svirača i spasao ga je deportacijom u Dormagen. Posle četiri godine se vraća i saznaje da su tekstovi svih pesama uništeni.
''U lijepom starom gradu Višegradu '' je pesma koje se ne bi postideo ni Aleksa Šantić.U originalu se zvala '' jutros rano slušam'' i posvećena je nekoj Kiki koju je Dragiša upoznao na tom svom putu. Maestralno ju je otpevao Himzo Polovina sredinom pedesetih. Šta je samo mali problem? Više od šezdeset godina je ta pesma pevana oskrnavljena jer je sistematski izbacivana strofa u kojoj se govori o njegovom povratku u Srbiju:
Ustaj, isprati me, moram da putujem/ u Srbiju idem , svome rodnom gradu/ za tobom ću Kiko, večno da tugujem/ zašto sam te samu ostavio mladu/.Dan danas se vode pravi verbalni ratovi ko je napisao ovu i mnoge druge pesme koje prisvajaju braća islamizirani Srbi u Bosni i mnogi, takođe braća, pokatoličeni Srbi u Hrvatskoj. Znajući za veoma čestu potrebu srpskih vrhuški da se bude podoban i dopadljiv gospodarima nije nikakvo čudo što se o ovim stvarima ne priča više.
Rasipamo svoju kulturnu baštinu i talenat kao pijani, raspojasani Jenki petro-dolare u salunu.
Dragiša Nedović je odavno rekao šta je imao ka da kaže. U njegovu čast se , ipak, od 2006. godine u Vrnjačkoj Banji svake godine održava festival narodne muzike nazvan po njemu.
Evo nekih anegdota iz života velikog tekstopisca i kompozitora:
Prijatelj Aca Pantić ispričao je ovu anegdotu:
- Pokazao mi je jednu dopisnicu, koju mu je poslao, tada neprikosnoveni harmonikaš i kompozitor, Miodrag Todorović Krnjevac iz Beograda, sa sledećim sadržajem:
Dragiša, ova pesma ti nije loša, ali ona ne može da ti prodje. Ako je ja potpišem, onda će biti mnogo bolje. Hoćeš li da mi to prodaš?
U sećanju na Dragišu Nedovića, frulaš Bora Dugić priča kako, sve do Gimnazije, nije znao da je Dragiša Kragujevčanin.
- Prolazio sam pored "Stare Srbije", žureći na čas, kada sam čuo da neko peva pesmu "Bašto moja, puna li si cveća". Hteo sam da osmotrim ko peva i video čoveka sa šeširom i gitarom u ruci, ali on nikako da se okrene, a ja sam žurio na čas.
I, upravo u Gimnaziji, saznao sam od mog tri godine starijeg druga "Ćaze", koji je sa mnom i harmonikašem Dašom bio član gimnazijske muzičke sekcije, da je taj čovek sa šeširom Dragiša Nedović, pisao pesme za mnoge popularne pevače, a mi mislili da su njihove.
Nikada ga nisam upoznao.
Talentovani Dragiša Nedović bio je muzički neobrazovan, nije znao note.
Poznati kragujevački muzičar Mile Jović Žljoka priča:
- Predavao sam muzičku kulturu u Osnovnoj školi "Moma Stanojlović", koju je pohadjala i Dragišina ćerka Radoslava. Preko nje smo napravili dogovor da se njegove pesme notiraju.
Pozvali smo vokalne soliste Sidu Marković i Dragoljuba Lazarevića da odaberu, od mnoštva pesama čiji je on autor, nešto za svoj repertoar.
Prve probe su lepo protekle, na sveopšte zadovoljstvo, ali sutradan, ništa nije važilo od juče. Dragiša je sve promenio, na naše zaprepašćenje.
Mi smo se dosetili da mu onemogućimo bilo kakve promene. Snimili smo materijal na njegov magnetofon i rekli mu da nam on više nije potreban.
Bila je tu i kasnije čuvena pesma "Zarudela zora na Moravi", kao i mnoge druge.
Jedna od prvih snimljenih ploča narodne muzike bila je ona koju je pevao Zaim Imamović, a na kojoj je bila Drgišina pesma "Pluća su mi bolna".
Nedović je tu pesmu napisao po dolasku iz nemačkog logora, u kome je oboleo od tuberkuloze, pretočivši svoju životnu priču u stihove i muziku.
Pesma je u izvodjenju Zaima Imamovića tako sugestivno otpevana, da je širom Jugoslavije započela serija samoubistava ljudi obolelih od ove teške bolesti.
Saznavši za ovo, Centralni komitet odluči da se ploča hitno povuče iz prodaje, a da se izvodjenje zabrani. Jovanka Broz (za koju se pričalo da je i sama bila bolesna od tuberkuloze) je posle par godina, na jednom prijemu, zatražila od Nade Mamule da joj otpeva ovu pesmu.
Tako je zabrana prekinuta.
Iz knjige Miće Miloradovića "Nenaručene priče", legendarni Kragujevčani u anegdotama.
Posvećeno mom sinu kao moralna podrška da položi prvi razred harmonike i da prevaziđe čika Dragišu