Za pet dana, 12. juna, u Turskoj će se održati parlamentarni izbori. Predizborna kampanja nam je pružila vruće političko proleće, iako je pravo bilo zapravo hladnjikavo i kišovito. S jedne strane gledano prosto je neverovatno koliko predizborna kampanja za izbore sa unapred poznatim rezultatom može biti brutalna, međutim, iako je jasno da će vladajuća partija dobiti i ove (treće po redu) izbore, ulozi su veliki i njihov ishod može bitno uticati na brzinu rešavanja gorućih pitanja Turske. Naime, suspens ovih izbora ne leži u pitanju ko će pobediti, nego u odgovoru na pitanje kolika će ta pobeda biti.
Više puta do sada sam napisao da je najveći problem turske politike (i demokratije) nedostatak (konstruktivne) opozicije. To se tokom ove izborne kampanje može videti, čini mi se, bolje nego ikada. Da to nije tako ovi izbori bi sigurno bili manje dramatični iz jednostvanog razloga što bi neka očekivanja većine turskog društva (većine veće od pukog broja glasača vladajuće partije) bila ispunjene u drugom mandatu vlade partije Pravde i Razvoja (AKP). Govorim pre svega o menjanju Ustava iz 1982. Ustava koji je, podsećanja radi, a tog podsećanja nikad dosta, napisala vojna hunta posle poslednjeg krvavog vojnog puča 1980.
Sve političke partije su imale promenu tog Ustava u svojim programima. Posle izbora 2007, koje je AK partija dobila sa 10% više glasova (47%) nego one (2002.) kada je došla na vlast, jedno od očekivanja gorepomenute većine je bila promena Ustava. No, započeti proces je miniran od strane opozicije. MHP (partija nacionalističke akcije, ultra-nacionalisti ultra-desničari/fašisti) je izbacio promenu Ustava iz svog programa, a CHP (republikanska narodna pratija, kemalisti) je odbila saradnju na radu na novom Ustavu "principijelnim" stavom da ma kakav Ustav bio oni jednostavno neće da on bude usvojen za vakta AK partije. Konstruktivno, nema šta.
Pravosudni puč, kojim se Ustavni sud republike neustavno stavio iznad parlamenta (o tome sam pisao ovde), je neutralisan prošlogodišnjim referendumom o ustavnim promenama o kome sam takođe pisao ovde*, tako da će vladajućoj partiji, ukoliko osvoji dvotrećinsku većinu u parlamentu, biti otvoren put da menja Ustav bez učešća opozicije. To je, dakle, suspens, koji zagreva ovu predizbornu kampanju do usijanja, jer sudeći po većini ispitivanja javnog mnjenja AK partija ima oko 50% podrške među glasačima.
Sasvim je razumljivo da takva mogućnost može izgledati opasno za razvoj (mlade) turske demokratije. Taj strah eksploatiše Džon Pit u nepotpisanom uvodniku londonskog Ekonomista, One for the opposition, u kome "dušebrižnički" savetuje "glasanje protiv" vladajuće partije u cilju "promocije demokratije" i promoviše glasanje za "reformisanu CHP". E sad, taj članak, osim veoma površnog poznavanja turske političke scene, te mnogo netačnosti i nepreciznosti (jbga, čovek piše kako mu je ispričano), meni pokazuje dve stvari. Jedna je pozitivna, druga pomalo zastrašujuća. Prva je da se (najzad) više ne gleda na političke borbe u Turskoj sa oglavinom "'islamisti' v.s 'sekularisti'" na glavi (ta ploča je odavno istrošena ovde, a u inostranstvu je sviraju samo oni kojima nešto preskače u glavi). Druga, vrlo zabrinjavajuća stvar je da uticaj Ergenekon para-državnog kartela dopire/utiče i do londonskog Ekonomista (ne pišem ovo olako).
[digresija] Ko god zna nešto o turskoj političkoj sceni zna da nema šanse da neko ko je glasao za AK partiju promeni mišljenje i glasa za CHP. Određena osmoza postoji na relaciji AKP -- MHP (moja opština mi je najbliži primer, na lokalnim izborima 2009. ju je od AK partije preuzela MHP) to ne treba da čudi previše, jer obe su na desnoj strani političkog spektra, ono što treba da čudi (dok se ne pogledaju istorija i detalji) je prelivanje MHP glasova CHP-u. Uzgred, MHP nije ni pomenut u tom uvodniku u Ekonomistu. CHP, koja se kao predstavlja kao leva, sa druge strane, je otvoreni advokat ljudi optuženih u slučaju Ergenekon. Do mere da je na svoju listu za buduće poslanike stavila ljude kojima se sudi po Ergenekon optužnici. Ja nikako ne mogu da vidim kako neko zdrave pameti, a poznajući ovdašnje prilike, može savetovati glasanje za ljude optužene za pripadnost (terorističkoj) organizaciji koja je planirala (nekoliko puta) nasilno zbacivanje demokratski izabrane vlade sve u "interesu demokratije". Ako je i od Engleza mnogo je.[/digresija]
Trenutna slika izgleda otprilike ovako: AKP oko 50%, CHP oko 30% (ako je taj procenat tačan onda je to skaro duplo u odnosu na prošle izbore), MHP oko 10% što znači da je oko (visokog) baraža, kako ovde nazivaju cenzus (10%). U medžlis će takođe ući izvestan broj poslanika koji pripadaju BDP (Barış ve demokrasi partisi -- partija mira i demokratije) -- partiji koja bi volela da predstavlja Kurde, a zapravo predstavlja kurdske ultra-nacionaliste, njeni predstavnici zbog pomenutog visokog cenzusa u izbore ulaze kao nezavisni kandidati.
Sex, laži i video trake (kliše naslov glede ovih izbora)
U izbornoj nejednačini najbitnije nepoznate su kuda će ići glasovi nezadovoljnih MHP glasača i da li će MHP uopšte preći cenzus. Jedan od aspekata brutalnosti ove predizborne kampanje je mešanje anonimnih faktora u istu, što je ovog puta najviše pogodilo (ma šta pogodilo desetkovalo) rukovodstvo MHP. Sledi spoljni deo priče.
Anonimna grupa koja se naziva "drugačiji idealisti" (Farklı Ülkücülük)** je počev od aprila tražila da predsednik MHP, Devlet Bahčeli, podnese ostavku, inače će početi da objavljuje video snimke u kojima su glavni protagonisti crème de la crème partije skinutih gaća u društvu dama koje nisu njihove supruge. Posle određenog uobičajenog principijelnog busanja u (ultra)nacionalističke grudi da niko neće dati ostavku, kad su prve epizode te serije dospele u javnost, Bahčeli je bio primoran da pusti niz vodu deset partijskih funkcionera od kojih su 6 bili seniorim a svih deset je bilo na izbornoj listi. (broj videa je manji, jer su se neki povukli pred pretnjom objavljivanja)
Normalno i predvidljivo je da je Devlet Bahčeli izneo optužbe (doduše dosta uvijeno i indirektno, jer taj sud ne bi dobio) po kojima iz svega toga stoji vladajuća partija. Čak bi to bilo i logično, jer odgovarajući na pitanje qui bono AKP bi sigurno bio jedan od odgovora. Ono što je Bahčeliju pokvarilo mogućnost da proda taj scenario krugu širem od onih koji ga slepo prate je izjava jednog od junaka seks afere, koji je rekao da je to osveta Ergenekona za Bahčelijevo odbijanje da stavi na MHP listu više od jednog optuženog u Ergenekon procesu. Naime, na izbornoj listi MHP-a se pojavio general Engin Alan, kome je trenutna adresa Silivri zatvor iz koga pohađa suđenje u Ergenekon procesu.
Kemal Kiličdarolu, novi lider CHP-a,
[digresija]koji je na to mesto došao (pao s neba) kada je prethodni (izgledao je kao večni) lider te partije, Deniz Bajkal (73), takođe pao žrtvom videa u kome skakuće po krevetu obučen u čarape sa svojom ex-sekretaricom, a tada poslanicom medžlisa, omak posle neuspešnog pokušaja da zaustavi prošlogodišnji referendum o ustavnim promenama [/digresija]
nije napravio grešku odbijanja ponude koju nije zdravo odbiti, pa je, kako sam već rekao i linkovao u prvoj digresiji, na izbornu listu stavio osumnjičene u Ergenekon procesu. Levičarstvo partije se sjajno ogleda u činjenici da su ti ljudi izraziti desničari. No, to su nebitni detalji, mnogo više zabrinjava (glede celog Ergenekon slučaja) da se zna ko je prisilio... pardon predložio te ljude Kemalu -- Sulejman Demirel, bivši predsednik republike (1993-2000).
S obzirom na to da, kako piše kolumnista Zamana, Ihsan Jilmaz, turska oligarhijska birokratija je potpuno svesna da su ovi izbori njena poslednja šansa da blokira proces demokratizacije u Turskoj i oni će učiniti sve da dobiju ove izbore. Dosadašnja njihova istorija proteklih sto godina jasno pokazuje da je krvoproliće opcija koju oligarhija nikad ne isključuje. Prividno demokratija je jedina igra na sceni, ali oni će probati da utiču na izbore i s obzirom na duge pipke para-državnog kartela (gajeni su po jednoj školi mišljenja 80-tak po drugoj 60-tak godina) međusobno lizanje potpuno nekompatibilnih političkih igrača ne treba preterano da čudi. Zapravo to je već viđeno u kampanji protiv referenduma o ustavnim promenama, samo sada poprima razmene groteske.
Najzabavnije je gledati zagrljaj MHP-a i BDP-a. Moj davno smišljeni slogan "nacionalisti svih zemalja ujedinite se" uz malu promenu (umesto 'zemalja' treba 'nacionalnosti') je primenjiv na situaciju. Juče (6. juna) je Devlet Bahčeli imao miting u Diarbakiru, centru "turskog Kurdistana", gradu (provinciji) u koji njegova noga nije kročila prethodnih 16 godina (miting u tom delu sveta nije bio planiran u početku predizborne kampanje, nego je last minute aranžman). U drugačijim okolnostima pojava Bahčelija u Diarbakiru bi bila provokacija slična onoj koja je raspirila drugu intifadu u Palestini, no blagoslov BDP-a (samim tim i PKK-a) je učinio da sve prođe u najboljem redu. Gledati i slušati Bahčelijev govor tokom koga nije upotrebio reč 'Kurd', a završio ga je čuvenim sloganom oca nacije "kako je srećan onaj ko može reći 'ja sam Turčin'", imajući u vidu gde se dešava je bio surealistički doživljaj. Naravno, nije tajna da je 1500 prisutnih mahača zastavama bilo doveženo za tu priliku.
Kad smo već kod zastava, sličan aranžman između BDP-a i CHP-a se desio u Hakariji. Hakarija je centar kurdskog ultra-nacionalizma (jedan od dva grada u kome je prošlogodišnji bojkot referenduma o ustavnim promenama uspeo), dakle skoro eksluzivno igralište BDP-a i krila mu (PKK-a i KCK-a). No, aranžman je uključivao jedan detalj koji nikome nije promakao -- Kiličdarolu je govorio punom trgu na kome nije bilo nijedne turske zastave. U ovom slučaju prisutni nisu dovoženi na buljuke, jer su pristalice BDP-a slušale Kemala, odsustvo turskih zastava je bio jedan od pet uslova da se miting održi, a trg popuni.
No, sve do sada napisano je "vedrija" strana. Eskalacija nasilja na jugoistoku je ona mračnija.
***
Strah od "putinizacije" može uspešno biti prodat selekcijom informacija i zanemarivanjem detalja i konteksta. Naglavačkost tog straha je ideja da će demokratiju sačuvati partije čiji je demokratski kredibilitet jednak nuli, što su jasno pokazale opstrukcijom započetog procesa demokratizacije tokom proteklih osam godina. Vraćajući se na početnu tezu o nepostojanju opozicije citiram ponovo Ilhsana Jilmaza čiji stavovi su dosta slični mojima (naglasak na slični).
Tako jedina partija za koju se može glasati ako smo ozbiljni sa demokratizacijom Turske, transparentnošću države, odgovornošću, EU integracijama, demilitarizacije turske politike, desekularizacije turske spoljne politike itd. je, na žalost, AK partija. Kažem "na žalost" jer monopol AK partije nije zdrav i to se može videti u mnogim olbastima uključujući ustručavajući odnos prema EU reformama, skoro neaktivan stav prema zakonskim korenima armijskog tutorstva u Turskoj i neprijatne, netolerantne i nepristojne retorike njenog lidera, iako ta retorika, srećom, nije pretočena u akcije.
Ja čak nisam siguran da će AK partija održati obećanje o novom Ustavu, jer je lako izgovoriti se na prepreke... ...Ipak altrernativa AK partiji obećava samo pakao glede odnosa sa EU, demokratizacije, anti-demokratske armije i mirnije Turske. To me čini furioznim prema njima, jer Turska zaslužuje bolje.
--------
* Antrfile u Dnevniku naslovljen Vojna hunta zabranila burke je urednička brljotina. Ni po jada da je zabranila burke, jer ih u Turskoj niko ne nosi. Koga zanima geneza problema pokrivanja ženskih glava u Turskoj može o tome čitati ovde.
** Ülkücülar, (ulkudžular) -- ovo je nemoguće prevesti drugačije nego opisno ̶ dok sama reč znači idelalisti u politici ona označava (ultra)nacionaliste-tradicionaliste, oni se razlikuju od milliyetçiler, (milijetčiler) običnih ultra-nacionalista po tolerantnijem odnosu prema tradiciji i veri, neka vrsta panturskog nacionalizma, jedan od sinonima za ove idealiste je i Sivi vukovi, paramilitarci nastali pod okriljem MHP. Šta bi bili "drugačiji idealisti" samo svevišnji zna.
************************************
Beleške na margini
Da je manje komplikovano i manje napeto bavio bih se veselijim aspektima ove izborne kampanje -- glupostima izgovorenim (bolje, izdernjanim) na mitinzima turskih gradova. Kiličdarolu je apsolutni šampion u toj disciplini, a best of su mu obećanje narodu Izmira da će im očistiti Zlatni rog, te obećanja narodu Konje da će započeti projekat "Plavi tunel" (veliki vodoregulacioni projekat), projekat koji će biti završen decembra ove godine (dakle, počeo je daaavno) i izgraditi brzu prugu Ankara-Konja, takođe odavno obavljeno.
***
Interesantno mi je da Erdoanov stil govora sada odjedared smeta kako nekim domaćim tako inostranim komentatorima. Dobro, tip je oduvek bio pomalo kabadahija. No, ono što bode oči je neprimećivanje mnogo grublje retorike od Kemala (Gandija (sic!)) Kiličdarolua, koji je pre neki dan na nekom mitingu obraćajući se "direktno" premijeru rekao da će mu izbiti zube. To čak ni Bahčeli, kome je inače mahanje omčom i sličan folklor uobičajen stil, ne dozvoljava sebi. No, kao što rekoh selekcija informacija je name of the game.