Šta da vam kažem, nije lako a biće još teže. Jebemliga, to je taj toliko izvikani život. Dan pre nego je moja majka Radmila polomila kuk, ja sam preturajući po fijokama/ladicama, tražio sam na papiriću zapisan telefonski broj, naišao na crno-belu fotografiju sa još dobro vidljivim ljubičastim pečatom na desnoj margini: Foto Lokrum-Dubrovnik. Na fotki ona, moja majka, brat i ja, na steni s nogama u morskoslanoj vodi. Ja petogodišnjak, brat dve godine mlađi a Radmila lepotica od dvadesetčetiri godine. Pokažem je sinu: Vidi kako ti je baka bila lepa, mogla je da se meri sa bilo kojom Holivudskom divom.
Olga, koju sam ja davno, davno prekrstio u Radmilu, udala se za mog oca u osamnaestoj a mene rodila u devetnaestoj godini. Dve godine kasnije i mog mlađeg brata. Prvog februara napunila je osamdesetčetiri a ja septembra punim šezdesetpet godina. Tek nekoliko poslednjih godina, vidljiva je, sad već drastično, razlika od devetnaest godina. Nekad prelepa devojka i žena sada je sitna mršava bakica. Samo oči, plave kao različak i rumeni (od kad je pamtim) obrazi, prizivaju u meni sećanje na nju nekadašnju. Da! I glas. Kad sam joj okrenut leđima, uvek i iznova me iznenadi mladost njenog glasa i vrati me ohahaj godina unatrag.
Prvi sam stigao u bolnicu, bila je još u Hitnoj, tehničar, medicinski brat joj je radio kardiogram. Malecka, mršava, utopila se u krevet, pomilovao sam je po nozi i javio joj se. Mikele, došao si! Brat se nervozno okrenuo ka meni: Ko vam je dao pravo da ulazite bez pitanja i nemojte da je dirate...kakav je to način...izađite odmah! Izašao sam psujući: Pizda ti materina, da je u pitanju tvoja majka... Gospodine, gospodine, dođite ovamo molim vas, čuo sam glas. Okrenuo sam se, mlad, smiren, ljubazan doktor me uveo u kancelariju: Radi joj kardiogram i mora da bude potpuno mirna, izvinite zbog njegove nervoze, danas je haos kod nas. Smirio me: Instinktivno sam pružio ruku, znam da mora da bude mirna, meni malo, malo rade kardiogram... Pogledali smo joj glavu, nastavio je, sve je u redu, rane su površinske ali kuk...kuk je polomljen a to u njenim godinama.... znate već sami...ja predlažem operaciju, ugrađivanje kuka, naravno pre toga moramo da utvrdimo da li vaša mama može da podnese operaciju, pre svega nas interesuje srce. Brat je izašao: Doktore, kardiogram je OK. To je dobro, sada možete da uđete kod mame, kasnije ćemo nastaviti razgovor. Mikele oni hoće da me operišu, rekla mi je Radmila kao da govori o tome šta ćemo danas da kuvamo za ručak! Odavno sam prestao da se iznenađujem i zapanjujem ali ovo! Radmila je poslednji put bila u bolnici 1944 godine i čim je mogla samostalno da se kreće, zbrisala je iz nje. Imali smo u porodici lekare, prijatelje lekare ali je Radmila pristajala samo na neobavezno druženje, čim bi neko od njih pomenuo pregled, očiju na primer, vađenje krvi, da ne kažem nešto komplikovanije, menjala je temu ili odlazila iz prostorije. I sad mi ladnjaka kaže da će da je operišu! Samo što se nisam prevrnuo! Pre svega sam bio ne malo začuđen da je uopšte pristala da je dovedu u bolnicu. Brat koji je stigao malo kasnije, objasnio mi je da je u ekipi Hitne pomoći bila lekarka koja je, kaže, videlo se, imala iskustva sa osobama tipa Radmila i što milom, što silom, uspela da je ubedi u neminovnost odlaska u bolnicu.
Posle izvršenih pregleda, prebacili su je na Ortopediju u sobu sa još dve žene sa istom kuknom dijagnozom. Infuzijama su je ojačali i povratili. Obilazili smo je zajedno brat i ja, moja žena i ja, sin i ja, snaha i brat, donosili joj sve što je tražila, naravno najviše za sestre i osoblje, kafu, kekse, čokolade. Onda se iznebuha pojavilo pravilo da su potrebna četiri davaoca krvi da bi je uopšte operisali. Videli ste, naknadno sam ispod poslednjeg teksta stavio molbu, poziv za pomoć. To isto sam postavio i na FB. Javilo se mnogo dobrih ljudi sa Bloga PP-ovima i na FB. Krv je data, majka mi Radmila uspešno operisana ali su me davaoci, drage moje prijateljice i prijatelji zamolili da im ne pominjem imena: Što dižeš frku, nismo dali bubreg, rekao je jedan od njih smejući se od srca! Dok god budem živ, neću zaboraviti njihov plemeniti gest. Neke od njih lično poznajem a neke sam tek upoznao i odmah uvrstio u najbolje prijatelje.
Jebada tek počinje! Radmilu sutra otpuštaju iz bolnice. Nabavljena je sklopiva aluminijumska hodalica, zatim specijalna konstrukcija koja se stavlja na WC šolju, brat i ja smo preradili fotelju u kojoj će da sedi, moramo negde da pronađemo (Rudo trenutno nema) plastično sedište za kadu. Rehabilitacija? Pojma nemam! Sutra ću da pitam u bolnici.
Radmila je junački podnela i operaciju i boravak u bolnici, ni jednom se nije požalila da je boli, samo mi je tiho: Nagni se da ti kažem, pored infuzije i transfuzije, daju mi neke inekcije od kojih mi se muti u glavi i na onom zidu (preko puta) vidim hiljade kvadratića u svim duginim bojama. Rekla sam im da neću više da mi ih daju, šta, treba da pod stare dane postanem narkoman. Srećan sam što joj se vratilo rumenilo u obraze i što jedva čeka da se vrati kući. Mentalno je jaka, fizički, videćemo.
Sve što dođe, mi smo mu naredni