Aplauz koji ne prestaje, prepun Atelje 212 na nogama. I veliki glumac, skroman i tih covek, ali nasmejan i ozaren.
Iz Djuzinog intervjua Politici:
"Od početka ove pozorišne sezone ovaj istinski omiljen srpski glumac imao je čak četiri premijere: „Zlatno tele" u nacionalnom teatru, „Elijahova stolica" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i najnovije predstave Ateljea 212: „Gospoda Glembajevi" i „Otac na službenom putu" Abdulaha Sidrana u režiji intrigantnog hrvatskog reditelja Olivera Frljića.
-Srećan sam, verujte mi! Imao sam veliku pauzu u radu. Ovo me je malo povratilo, inače je moja Dušanka imala muku sa mnom. Jao, kukao sam joj po kući: idem na predstavu! Ko će sada da igra? Nije me ništa radovalo, veselilo. Mislio sam da više neću igrati, ali Dino je bio veliki izazov, motiv, inspiracija. Lagao sam kada sam u predstavi govorio da imam 71 godinu. Napunio sam 82, a te 1948. imao sam 18 godina. Jeste bilo zamorno, ali za mene veoma značajno i korisno. Ne po rezultatima nego po načinu rada... kaže Đuza Stojiljković i dodaje:
- I u ovim godinama sam voleo da radim. Jedva sam čekao probu, sada predstavu. Da mi se to ranije dogodilo, bio bih mnogo zadovoljniji nego danas, kada sam stariji. Došao sam do nove spoznaje o pozorištu: da je glumac potrošna roba, dobro, to je stara poznata stvar, ali da glumca pored talenta, mora da prati i sreća. Ako je nema, ne vredi ništa! Frljić je zahtevao da ja igram, a kada je odlazio iz Beograda zapretio mi je prstom i rekao: videćemo se mi uskoro opet, priča nam raspoloženi glumac."
Nova manija velikih produkcija, skupih karata, pomalo iritirajuceg reklamnog pristupa i poprilicno izgubljene duse Ateljea 212, koja je dosla sa imenovanjem Kokana Mladenovica za upravnika Ateljea, nas je u poslednjih godinu-dve udaljila od pozorista uopste. Atelje nam je nekako bio super, lagano pesice do tamo, repertoar - upravo ono sto nam odgovara, odlicna mesavina domacih i stranih dramskih pisaca, iz razlicitih vremenskih perioda...Nije svaka predstava bas skroz legla, poslednji veliki promasaj je bilo "Putujuce pozoriste Sopalovic", koje se i pored sjajne glumacke ekipe pretvorilo u izivljavanje reditelja Tomija Janezica, pri cemu su tekst Ljubomira Simovica i interakcija sa publikom potpuno gurnuti u stranu. (Pozdravljam Kokanovo skidanje predstave sa repertoara, mislim da je i glumcima laknulo). Elem, nova koncepcija nas je odgurala od Ateljea, a i od odlaska u pozoriste na neko vreme. Do sinoc.
Djuzin decacic Dino, obasjan prigusenim reflektorskim svetlom, silazi na scenu sa Masom, ona mu se istrze iz ruke i nestaje u mraku u kome se nalaze svi koji su u Dininom detinjstvu nesto znacili, i starac Dino slomljenim, istrosenim i umornim glasom zove davno izgubljenu Masu, da mu se javi gde je, ne bi li je pronasao. Zavesa pada, u grlima se gomilaju knedle, a aplauz krece i pre nego sto se potpuno spustila.
Djuza je iz trenutka u trenutak bio decacic koji trckara oko roditelja, pa starac koji prica pricu, pa opet malisa koji nece da zaspi, koji vezba tekst koji treba da izgovori pri predaji stafete, koji place kad vidi oca mrsavog i propalog nakon prvog dela sluzbenog puta, koji snuzdeno gleda roditelje koji se svadjaju...On, koji prica pricu iz 1948, iznova prozivljava detinjstvo, i mi svi sa njim.
Ceo ansambl uz Djuzu je bio odlican, ali ako bi nekog trebalo izdvojiti, onda su to Dinini roditelji, Hana Selimovic i Branislav Trifunovic, koji oboje snazno i ubedljivo nose svoje likove. Hana, za koju pre predstave nisam cuo, je skoro zavrsila studije glume, i za nju ce se tek cuti. Bane je cini mi se dugo bio u senci starijeg i poznatijeg brata, a tek sad dobija pravu sansu.
Oliveru Frljicu za celu postavku kapa dole. Uspeo je da u sat i po isprica celu jednu zivotnu pricu, koja bi bila jasna i nekome ko nije video film, ako takvih uopste ima, a da pri tom sve to ne bude puka naracija, vec scene medjusobno povezuju, ili se u toku njih desavaju, songovi ciji je autor sam Frljic. Muzicari su maltene sve vreme na sceni. Scenom dominiraju stepenice sa kojih glumci pevaju, ulaze na scenu i izlaze sa nje, i Dino prica sa Masom, ili samo posmatra sta rade odrasli. Neki ce zameriti da je u predstavi prejak akcenat stavljen na kurvarsku stranu price, ali prica je ispricana ubedljivo, i sve najbitnije kockice su se sklopile.
I tako, jos jedan prodje dan...
PS Poruka gosn upravniku - ako su karte skupe, moze valjda da se odvoji neki dinar za klimatizaciju?