ili Kako je Bocvena i ne znajući postala domaći izdajnik
Onomad bila kod mene moja drugarica Mlekac na produženoj kafe sesiji, a sve u svrhu druženja nam i naše mlađahne ženske dece koja su se iz sasvim nepoznatih nam razloga našle k'o da su bliznakinje, i to jednojajčane. Ono, malo im različita boja kose, nijansa okoplavnosti nije baš utrefljena do u detalje, ali, one se razumeju i na maternjem, i na engleskom, a boga mi i kada se samo onako šmizlovski smijulje ko zna čemu.
Negde u međuvremenu, kao što to biva vikendom, najaviše se na kafence i moji venčani kumovi. Do duše, i tu je situacija kanda maličak komplikovanija nego što se to na prvi pogled da zaključiti. Naime, moja kuma nije moja kuma, već se zatrčala kod matičara i potpisala prva, tako da je zvanično teslimi moj R., ali, budući da je moja najnajbolja drugarica, ja je ne dam. A i kum nije baš hteo da bude kum sve dok se i njih dvoje nisu ozvaničili. Pre toga se nešto nećkao i prenemagao, ali smo ga i tako namćorastog ipak usvojili i prisvojili i sada je već odavno k'o pravi. Osim toga, umal' da dupliramo kumostvo. Hoću reći, kuma meračila da joj ja uzvratim istom merom, ali, na posletku, ipak rešila da joj kumuje najbolja drugarica iz ulice njenog detinjstva, tek da bude zanimljivije i raznovrsnije i zamešateljnije. Što, naravno, nije sprečilo dečurliju ispred Opštine da meni viču ,,Kumo, izgore ti kesa!''. Ni danas mi nije jasno kako su me pročitali.
Elem, da se vratimo kafici koja se delimično, je l' da, već pije, a i onoj koja je u najavi.
Navratiše kumovi kao što je i dogovoreno, pade upoznavanje, miris sveže skuvanog napitka navodi na razgovor, i mic po mic, Mlekac reši da izobjašnjava kojim povodom i odakle i kako i zašto i zbog čega se nas dve znamo. Kuma pažljiv slušalac, radoznala po prirodi, upija svaku reč i memoriše, a kum uvežbano uključio ignor za ženske brbljarije i neverovatno usredsređeno osmatra sportska dešavanja diljem bogate kablovske ponude.
Jedina začkoljica je u tome što moja blogodrugarica pojma nema da moja najnajbolja drugarica pojma nema da sam blogerka, a još manje da sam i blogospisateljica, a ja ne uspevam ni vazduh da udahnem ne bih li neke stvari pojasnila, s obzirom da je ova prva ubacila u petu brzinu ( Ili treću? Ne razumem se najbolje u menjače na automobilima, te molim da mi bude oproštena nepreciznost. ) i veze li veze...
I tako...
Par nedelja kasnije, eto ti meni mojih kumova ponovo na vikend kafeno popodne. Smijulji se kuma, odmah vidim da ima nešto zanimljivo da mi ispriča. Kad ona, ni pet ni šest, nego pravo u centar:
- Našla sam te na Blogu. - kaže samozadovoljno.
- Kako? - ostajem najblaže rečeno zgranuta, znajući da niko nije pominjao blogonadimke niti ma kakav drugi trag koji bi joj bio od pomoći pri rešavanju zagonetke.
I krene kuma da mi opričava ( Ovo je, inače, njen omiljeni izraz kojim se opisuje neko ko kad počne da priča krene od Kulina bana i zađe u sitna crevca. ).
Naravno, Mlekac je pri njihovom susretu morala da pomene svoj boravak u Bocvani, tako da je kuma 'ladno otvorila spisak blogera na slovo b i tu počela svoju potragu. Podrazumeva se da je, budući uporna po prirodi, u nekom trenutku natrčala na Bocvenu ( što polako počinje da raspliće tajnu podnaslova ove uzbudljive detektivske pripovesti ). Vidi, nije baš isto - ono e namesto a joj sumnjivo i nije baš da joj miriše na približavanje cilju, ali, ne bude lenja i otvori njen profil. Zatim nasumično upadne u jedan tekst i tu, gle čuda, natrči na komentar u kome Mlekac ( opet! ) raspreda o Bocvani. U momentu nadahnuto sabere dva i dva, slavodobitno ponovi postupak koji je prethodno primenila i kod Bocvene i...
Ja kod Mlekca kao kod kuće. Hoću reći, omakne mi se tu i tamo po neka sasvim privatna i lična rečenica. Dovoljno za kumu pametnicu i šnjuralicu i radoznalicu koja me zna napamet i unatraške i ispod kože i kako dišem i u sred noći i već sto godina. Klik na nik, još jedan na ,,Trešnje'' i pravo u rečenicu: ,,Sedimo tako moj R. i ja...''
- Aaaa-ha! Tu smo, dakle! - drekne kuma. ( Ono, nisam baš sigurna da je dreknula, ali je svakako bila obaška ponosna u tom trenutku trijumfa. )
I tako, razbi se u paramparčad moja iza ishitrenog nadimka pomno čuvana anonimnost...
( Kad bolje razmislim, mogla je samo da me pita. Rekla bih joj, naravno. )