Samo naivni su mogli verovati da vojno-policijski i politički vrhovi Hrvatske, BiH, Srbije, RSK, RS i Kosova nisu znali za zločine koji su činjeni tokom provođenja njihovih politika “usrećivanja sopstvenih naroda” po cenu unesrećivanja drugih pa u krajnjem i sopstvenog.
Sve je to bila ogromna i zločinačka cena njihove lične materijalne, kriminalne i političke alavosti. Ko ne veruje neka pogleda sa kojim materijalnim bogastvima su oni i njihovi saradnici živeli tokom ratova i izašli iz ratova a i kako su se kasnije bogatili.
Način na koji su Vlada i predsednik Hrvatske stali iza presuda dvojici generala je veoma razočaravajući za sve one koji su mislili da je na balkansko ludilo stavljena tačka ili je u dogledno vreme to moguće. Na žalost, pokazuje se upravo suprotno, da vladajuće elite imaju itekako filing i lične i političke veze i obaveze prema devedesetim, a nije mali broj ni onih koji su i aktivno učestvovali u “stvaranju istorije” a posle se malo obukli u demokratsko i evropejsko ruho. Ne brani gospođa Kosor generale već HDZ i njenu nacional-šovinističku politiku upadajući u zamku da zapravo opravdava zločine, umesto da to iskoristi kao otrežnjenje hrvatske javnosti i trajno distanciranje od ludila, slično kao što je to jedna demokratska Nemačka učinila.
Mesić sada kaže da “Nema nikakve sumnje da je državni vrh za te zločine znao. Dugo sam se dvoumio da li da to javno iznesem, ali sada ću reći: bio sam prisutan kada je jedan tadašnji ministar koji je također ovih dana prilično glasan, referirao Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji pale u tri smjene. Doslovno tako: pale se u tri smjene. Neću ga imenovati, ja nisam ni tužitelj, ni sudac, ali pamtim što sam vidio i čuo”
Eto to nam sada otkriva Mesić, a ne kaže da li je bilo ljudski, moralno, humano, nacionalno i politički odgovorno što je do sada ćutao, uključujući i dva mandata na mestu predsednika , navodno demokratske i proeuropske Hrvatske.
Mesić i njegovo licemerje, njegovo podsmevanje nevinim žrtvama u punoj meri se odnosi i na sve ostale političare i visoko pozicionirane likove iz raznih sumnjivih miljea počev od 90-ih do danas.Isto se odnosi i na patriotske i domoljubive medije koji su zatvarali oči na stradanja drugih od svojih a do monstruoznosti glorifikovali stradanja svojih od drugih.Pod izgovorom da niko nije kriv dok ne bude pravosnažno osuđen sve strane su Hagu isporučivale tražena lica tek onda kada su bile priterane uz zid, a deo medija i javnosti, uključujući i organizovana udruženja pa i političke stranke , nastavili su da plasiraju “nesumnjivu nevinost svojih heroja” koji su “otišli tamo da dokažu istinu”. Uporedo s tim, HT se prikazuje kao najanti (hrvatskija, srpska , muslimanska, albanska) institucija, svaka izrečena presuda potvrda toga a svaka oslobađajuća takođe potvrda ali nevinosti svog kolektiviteta. Kraju to što je tome i HT sam doprineo podležući raznim pritiscima.
Istini za volju, neki mediji su bili disonantni pa su objavili nešto što i nije patriotsko, otkrili i pokrenuli neke slučajeve.
Svi oni su od naroda pravili idiote i masu koju su mesili kako im je dogovaralo.Odnos postratovskih političkih elita i medija nije se mnogo promenio i zato imamo situaciju koja u svim državama više potseća na 90-te nego na pristojna civilizovana i demokratska društva svesna zločina i spremna da sa njima zauvek rasčiste. Svi se kriju iza poznate floskule da osuđuju svaki zločin, da su zločini pojedinačni i da krivci treba da odgovaraju a zapravo u sebi osuđuju samo zločine drugih, pojedinačni su za mo zločini njegovih a drugih kolektivni, a što se odgovaranja tiče misli takođe pre svega na one druge.
O tome kako su političke elite i mediji u Hrvatskoj manipulišu istinama u;inile sebi i Hrvatima medve]u uslugu, lepo je napisao Zoran Pusić:
“Pisanje većine novina prije i poslije izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču, a posebno izvještaji televizije, svojom površnošću koja se miješa s namjerno plasiranim poluistinama sjetili su me na taj članak; s tim da za njih ne postoji ni ta upitna olakotna okolnost – činjenice su danas poznate!
Kao da smo se vratili 10-15 godina unatrag, kad su najutjecajniji mediji često ličili na propagandne biltene koji umjesto argumenata donose netrpeljive prozivke, bivši predsjednik države naziva raznobojnim vragovima novinare i nevladine udruge koje traže da hrvatsko pravosuđe istraži sve ratne zločine, a bivši ministar pravosuđa (Z. Šeparović) penje se na semafor ispred tadašnjeg američkog veleposlanstva i viče: "Mi ćemo suditi sucima Haaškog suda".
Prvo su mediji danima stvarali atmosferu da je oslobađajuća presuda gotova stvar. Glavni izvor informacija bili su branitelji optuženih koji po logici svog posla nisu objektivni. Većini ljudi, koji nisu pratili suđenje, te dobre želje servirane su kao objektivne informacije.
Nije čudo da je mnogima presuda Gotovini i Markaču bila šok; jer presuda nije bila vođena željama obrane nego njenom (ne)moći da ospori povezanost Gotovine sa slijedećim činjenicama:
1. Samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo se oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari.
2. Kad su se ti zločini dogodili gotovo nitko nije za njih kažnjen. Baš obratno, u većini slučajeva državne i vojne strukture odgovorne da se takvi zločini istraže pokušale su ih prikriti. Podrška takvom ponašanju dolazi sa samog političkog vrha. Tako u svom govoru u Karlovcu, na putu Vlaka slobode iz Zagreba u Split, predsjednik Tuđman kaže: "A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub."
3. Predsjednik Tuđman je više puta nedvosmisleno izjavio da želi smanjiti broj Srba u Hrvatskoj. Danas je svima dostupan sadržaj razgovora na Brijunima na koji se Sud poziva. Takvih izjava ima još. U Karlovcu, u kolovozu '95. Tuđman u govoru kaže: "Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Ali još ih ima i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu 7 su Srbi".
Ovaj trend s neprikosnovenog vrha slijedili su i neki drugi političari. Tako potpredsjednik Vlade, B. Mišetić, izjavljuje: "Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu".
Kako god te izjave danas šokantno zvučale tada im se masovno aplaudiralo, uključujući i one koji se danas zgražaju nad zaključkom Haškog suda da je "Oluja" osim oslobodilačke akcije iskorištena za ostvarenje etničkog čišćenja”.
Lako je uočiti analogiju i u drugim republikama.
Znao je Tuđman o svim zločinima Hrvata nad Srbima i Muslimanima, znao je Izetbegović o svim zločinima Muslimana nad Srbima, znali su Karadžić i Plavšić o svim zločinima Srba nad Muslimanima i Hrvatima, znali su Martić, Hadžić i Babić, znao je Milošević o svim zločinima Srba nad Muslimanima, Hrvatima i Albancima, znali su Tači i Haradinaj o svim zločinima Albanaca, znali su to i provodili ili zatvarali oči svi načelnici generalštabova i ministri odbrane a i verska poglavarstva.
O zločinima na teritoriji cele bivše SFRJ i sada svi znaju još mnogo više, aktuelne političke elite znaju sve ali i dalje ćute potvrđujući da je duh balkanske krčme i dalje u nama i među nama, a da se niko preterano ne zamara njegovim vlaćanjem u bocu puštajući i pomažući da i dalje truje mlade svojim zakrvavljenim i urokljiviom očima. Dobar deo mladih je već zatrovan što se vidi sa kakvom lakoćom ih izvode na prosvjede i proteste ali i skupove podrške ljudima koji su osumnjičeni ili osuđeni za ratne zločine.
Umesto pomirenja samih sa sobom i sa drugima imamo epidemiju povampirenja.
O kakvim to evropskim i civilizacijskim vrednostima pričamo i još se ubeđujemo da nam drugi veruju iako ni njih ni sebe nismo ubedili, a izgleda ni sami sa sobom rasčistili.