Znam kad se rodio (koliko smo popili piva !), znam mu majku i oca, dedu i babu, on je moj srednji kumić, član Kumovskog klana, poznat lik u svojoj sredini i šire, kako i ne bi bio kad je svakom fudbalskom timu dao bar po jedan gol. Već ga pamte generacije iako je tek u tridesetoj. Profesor fizičke kulture, nenametljiv, skroman, voli da sasluša, ali ne da na istinu, široke je ruke, srca i duše, ličko-lalinsko-bačko-banijske. To je moj kumić Danilo Dado Bobić. Šta je to moja kumčina uradila!? Poklonio je martovsku platu stradalom Japanu.
Prošlog avgusta ispred prodavnice u Sirigu ugledao je mladog čoveka sa biciklom, nije se uklapao u seosku idilu ili baš jeste, ali Dado ga je uklopio. Bio je to Maruse Kazanori, dvadesetpetogodišnji Japanac koji se zaputio na put oko sveta i na deonici od Kaira do Beča, gde radi, put ga je naneo kroz Sirig. U ovom malom bačkom selu želeo je da razapne šator i prenoći, naleteo je na Danila koji mu je odmah ponudio svoje dvorište i kuću. Slučajan susret i dvodneno druženje preraslo je u neraskidivo prijateljstvo koje su zemljotres i cunami i humani gest moga kumića izdigli do zvezda, učvrstili ga poput čelika samurajskog mača.
- Poštujući tradiciju i mentalitet ljudi iz daleke zemlje kojima je mart uništio snove, mnogima i život, gledajući slike užasa posle zemljotresa i cunamija, shvatio sam da je to, iako hiljadama kilometara daleko, ustvari moje dvorište i moja obaveza, da reagujem i pomognem- skromno će Dado. Plata nije velika, pripravnička je, ali to je manje važno, bitno je da se osetio čovek, zamirisavši kao japanske trešnje.
Maruse dolazi na Egzit, naravno i na jesen na Dadinu svadbu, svi to očekujemo, al’ se množi Kumovski klan, biće nas 24! Koju smo mi pizdariju napravili, što bi rekao moj kum Foss, Dadin otac. Eto, i deca nam prave pizdarije, i to po belom svetu, a da ne miču iz svog dvorišta.
Sećam se kako je Dado, kao dvogodišnjak i najmladji prvi posetilac Slovenske plaže šećerio slanu vodu u bazenu. I onda je hteo da ugodi čoveku i čovečanstvu.