Drage moje, ovo je vreme za nas. Da se u miru ispričamo. Većina ljudskog roda koji piški stojeći je trenutno svu svoju koncentraciju usmerio u Fudbalsko prvenstvo Nekovećkojegodlige.
Ja sam uspela da pobegnem iz kuhinje, u kojoj sam do maločas bila privezana za šporet konopcem taman dugim da dobacim do frižidera i prvog metra dnevne sobe. Ostatak dnevnoboravišnog prostora je dupke ispunjen gore pomenutim pripadnicima ljudske sorte, koja upravo urlikanjem negira sve nade civilizacije da je uspela da na njima išta poradi.
Daklem, napravila sam im 597 palačinaca i kao hvala dobila dva "Mhm"-a i jedno "Dobro". Posle sam upljeskala gibu i rečeno mi je – »Rotkvice«. Tu sam očas posla dobila ručnu alergiju na lićše dotičnih rotkvica i sa njih skidala blato, kao da su u močvarama »Južnjačke utehe« rasle, tako da sada za noktima imam oko dva hektara plodne crnice. Onda su poželeli mladi luk, verovatno jer se odlično slaže sa gornjim palačinkama. Prilikom ispunjenja te želje, napala me je gumica, koju je uzgajivač toliko puta zamotao oko buketa lukca da mu je zaustavio krvotok, a ja sam tek primenivši rad nožem uspela da sebi skoro isteram oko lansiranom gumicom.
Ekipa posmatrača televizora je moje žongliranje rotkvicama, lukom, gibanicom, palačinkama i pekmezom koji je polako, ali sigurno bežao iz tegle, ispratila pozdravnim: »Makni se!«, »A so?« i »Gde su kokice?«
Na pomen kokica sam odvukla ponovo u kujnu i uspela da pregrizem čvor na nožnom konopcu. Ubacila sam mačku u lavabo i dala joj da se igra čašama i tacnama. Maska zveketanja sudovima mi je dala dovoljno vremena da klisnem hodnikom, uključim praznu mašinu za veš na najjaču centrifugu. Njena rika i troskoci u dalj su mi omogućili zvučnu zavesu dovoljno dugu da se dočepam kućnog ćoška koji se neopravdanošću dimenzija svojih zove »Dopisništvo« i »Tamo gde ona piše«.
Oni su ostali da prate ekipu stručnjaka, koja u pauzi poluvremena, u sitna crevca objašnjava šta smo imali čast videti u prvom delu utakmice. Naravno, pri tome koriste sve moguće varijacije pogrešnih padeža, neverovatna glagolska vremena i reči izmišljene samo u njihovom tajnom klubu trčača za loptom.
Sva svetla sam pogasila, na vrata napisala »Nema me. Nema više ni piva.« i rešila da sa vama provedem bar par sati u plodnim razgovorima na slobodne teme. Da sam se i na boga kamenjem bacala dao bi mi pauzu.
Zato, drage moje, vi kojima se diže kosa od žutih tačkica oko wc školjke, kojima se noću srce stisne zečijim strahom kad upadnete u istu, jer su stojači opet zaboravili da spuste dasku, izvolite...da u miru popričamo. Teme su slobodne. Uz odgovarajuću muziku...