(Ovaj tekst je originalno napisao mikele9, uz minimalnu asistenciju - i veliku podrsku! -druga dva ucesnika. Iz tehnickih razloga, odlucili smo da post stavimo na moj blog, mada bi pravednije i preciznije bilo da ga je mikele objavio na svom. Bez obzira, evo teksta o Amedeu Modiljaniju.)
1895, jedanaest godina po rođenju Amedea Modiljanija, njegova majka Eugenija je u svoj dnevnik zapisala: Dedo ima tešku upalu porebrice i prosto ne mogu da se povratim od straha koji mi to zadaje. Karakter mog dečkića još nije u potpunosti formiran, bar tako mislim. Osnova njegovog ponašanja je razmaženost ali mu ne nedostaje inteligencije. Videćemo šta će se kasnije iz toga izroditi. Možda umetnik… Šta reći, njegova majka je bila odličan anticipator!
Gledajući njegove skulpture a još više slike, nije teško uočiti Modiljanijevu opsednutost afričkim skulpturama i maskama. Naravno da nije bio prvi niti jedini na koga su one ostavile trenutni ili trajan trag. Pikasove Demoiselles d’Avignon samo su još jedan ali eklatantan primer.
Njegovo slikarstvo bi se grubo moglo podeliti na portrete i ženske aktove. Portreti na prvi pogled, laiku ili površnom posmatraču, liče jedan na drugi, bez obzira radi li se o portretu žene (u većini slučajeva) ili muškarca. Apsolutno neprihvatljivo! Iako je crtež lica u osnovi sličan, izdužen po ugledu na afričke maske ili već pomenute Demoiselles d’Avignon, gde se Pikaso poslužio istim metodom, svaki portret ima svoj karakter u slikarskom smislu te reči i ako bi ih poređali jednog do drugog, bilo bi lako shvatiti da se radi o portretima različitih osoba. Samo zahvaljujući sebi svojstvenoj, uslovno rečeno, stilizaciji, Modiljani je uspevao da uprkos izduženosti lica, nosa, malih jedva naglašenih ustiju, očiju bez zenica ispunjenih bojom, dugim prenaglašenim vratovima, dočara određenu osobu, čiji je to portret bio bez svake sumnje! Svi portreti su sjajni i ne treba ih na bilo koji način rangirati ali uprkos mom stavu, među najpoznatije spadaju: Madame Pompadour, Beatris Hastings, Jeanne Hebuterne, Madame Hanka, Anna Zborowska, Madame Dedi.
Ovi portreti su značajni i po tome što je većina portretisanih žena bila u ljubavnim ili prijateljskim vezama s Modiljanijem. Jeanne Hebuterne mu je bila žena i nekoliko dana posle njegove smrti izvršila je samoubistvo. Posle dve ili tri godine porodičnih peripetija zbog njegovog jevrejskog porekla, sahranjena je pored svoje ljubavi na čuvenom pariskom groblju Père Lachaise.
Ne treba zanemariti ni portrete muškaraca koji pretstavljaju remek dela portretske umetnosti. Amedeo je slikao portrete svojih prijatelja: Pikasa, Dijega Rivere, Žana Koktoa, Morisa Utrila, Maksa Žakoba, Pola Aleksandra, Kislinga, Pola Gijoma, Sutina, Lipšica, Leopolda Zborowskog i mnogih drugih.
U, nazovimo ga prvom periodu zaluđenosti afričkom narodnom umetnošću, Modiljani naporedo slika sedam aktova u stojećem i jedan u klečećem stavu. Svedenom paletom i potenciranjem crteža, postiže čudesnu dvodimenzionalnu skulpturalnost koja izaziva asocijacije na njegove skulpture.
Aktovi, počev od 1916, 1917 i 1918 godine, uslovno rečeno, čine dve odvojene grupacije: Sedeći i ležeći aktovi. Od Nudo seduto iz 1917 godine, naslikao je deset sedećih i stojećih aktova. Ležećih aktova, nastalih od 1916 do 1919 godine, ima dvadeset i dva. Najpopularniji, najcitiraniji, najobljavljivaniji je: Nudo sdraiato, a braccia aperte. Ležeće aktove je kompozicijski tretirao na dva načina. Prvi način: Horizontalno postavljen akt celom širinom slike, drugi način: Akt je postavljen tako da pretstavlja dijagonalu platna. Bez obzira na način na koji je postavljao aktove, oni su svi bez izuzetka nabijeni erotikom i slikarevom neskrivenom ljubavi prema ženama, pre svega prema ženskom telu. U Novosadskom Dnevniku je 1959 godine bila objavljena mutna crno/bela fotografija Nudo sdraiato, a braccia aperte i od trenutka kada sam je ugledao do dana današnjeg, iskreno sam zaljubljen u nju!
Gostujući ovih dana kod Nsarskog i njegove divne žene, sedeli smo u bašti za stolom koji se nalazi ispod Omorike (obojica smo se složili da nije u pitanju Jela), uživao sam u zavetrini obasjan i grejan sunčevom toplinom, pijući kafu koju mi je ljubazno napravila Gospođa Ljiljana a kasnije uz Bavaria bezalkoholno pivo koje je (nije zaboravio!) za mene kupio Nsarski, opušteno, nekonvencionalno, prijateljski smo razmenjivali misli, često se nadovezujući jedni na druge. Nikako slučajno, i ranije smo pričali o njemu, stigosmo do Modiljanija. Ja sam pre nekog vremena počeo da pišem tekst, crtice, iščupke iz Amedeovog života i stvaralaštva a Nsarski mi je ponudio jedan veoma zanimljiv ugao koji me nikako nije mogao ostaviti ravnodušnim, naprotiv! Posle kratkog ali preciznog objašnjenja, svo troje smo se složili da je u pitanju nepatvorena istina. Naime, Amedeo je svojim preteranim konzumiranjem alkohola, opijata, narkotika i duvana, vešto i uspešno prikrivao svoju bolest. Tuberkuloza je u njegovo doba značila smrtnu osudu, lako prenosiva i dozlaboga zarazna, sigurno je da bi odbila od njega većinu ako ne i sve njegove kolege i prijatelje. Potpuno svestan onoga što čini, Modiljani je iako siguran u svoj skori kraj, do same smrti uspešno i savršeno igrao svoju ulogu dendija i boema. Umro je u tridesetšestoj godini utrčavši u legendu boemije i slikarstva i ostavivši za sobom impresivno, prepoznatljivo i samosvojno delo.
Već u šesnaestoj godini posle mnogobrojnih upala pluća, oboleva od tuberkuloze. Majka ga odvodi u Napulj i na Kapri ne bi li mu poboljšala zdravlje. S delimično utišanom bolešću, Amedeo odlazi u Firencu i Veneciju gde studira slikarstvo. Napunivši dvadesetjednu godinu odlazi u Pariz. Za vrlo kratko vreme biva zapažen, kako zbog svoje zaista lepe pojave, tako i zbog, nazovimo ga dendijevskog ponašanja i načina oblačenja, koje je uključivalo somotsko odelo boje čokolade, razdrljenu belu košulju i oko vrata nehajno vezanu crvenu maramu. Zabeležene su Pikasove reči: Postoji samo jedan čovek u Parizu koji zna da se dobro obuče a to je Modiljani. Nedovoljno je reći da je Modiljani bio omiljen medju ženama- one su ga naprosto obožavale. Zaista, imao je romantične veze sa manje više svim vidjenijim ženama Pariza tog doba, uključujući i pesnikinju Anu Ahmatovu koja mu je bila prva ljubav. Njegovi biografi takodje veruju da je svojom pojavom i svojim ponašanjem kod žena budio materinska osećanja i želju da ga zaštite.
Prethodni tekst pretstavlja moju verziju baziranu na odlomku iz nedavno štampane Modiljanijeve biografije, naslovljene “Modiljani: Jedan život”, autorke Gospođe Secrest, prezentirane u Newyorker-u. http://www.newyorker.com/arts/critics/books/2011/03/07/110307crbo_books_schjeldahl
U toj knjizi g-dje Secrest pise i ovo: Schjeldahl reports Meryle Secrest’s speculation that Modigliani was happy to let people consider him an alcoholic and drug addict, "and thus to mistake the symptoms of his tuberculosis, which he kept a secret. Drunks were tolerated; carriers of infectious diseases were not.
Sto baca sasvim novo svetlo na njegov "suludi" zivot.
Iskreno želeći da mi bude od pomoći, ovo mi je naknadno poslao Nsarski. Još u razgovoru u njihovoj bašti, pomenuo sam zapis iz dnevnika Amedeove majke, kao potvrdu da je od malena imao slaba i nejaka pluća pa se tuberkuloza veoma lako uselila u njih. Neću citirati ali je majka uredno u dnevnik zapisivala svako poboljšanje ili pogoršanje zdravlja njenog sina ljubimca, njenog razmaženka.
Gospođa Ljiljana je bila ljubazna i poklonila mi je sa divnom posvetom svoju knjigu kratkih priča ŠESTA ČASOVNA ZONA. Zahvalio sam joj se i rekao da je za mene knjiga najlepši poklon na svetu. Otvorio sam je nasumice i gle! Po milioniti put tvrdim da slučaj ne postoji! Na 95-toj strani, priča nosi naslov SENKA OCA, deveta rečenica glasi: Izduženog lika i figure. Pa deseta: Kao da je sišao sa nekog Modiljanijevog platna!
Nsarski je uveo u priču još jednu zanimljivu temu na koju sam se odmah prikačio kao čičak. U dijapazonu od laika do učenog sveta, ima mnogo onih koji su skloni da veliku umetnost proglase u najmanju ruku kao rezultat umetnikovog ludila od šizofrenije do paranoje, bilo kakve fobije, sve do kompleksa kao posledice telesne nakaznosti. I on i ja smo navodili primere: Van Gog, Utrilo, Tuluz Lotrek… a zašto ne i Modiljani. Ovaj naš svet je oduvek bio privržen stereotipima a kada su umetnici u pitanju, ne samo slikari nego i pesnici, književnici, kompozitori, uvek je bio skloniji da njihovu umetnost tumači na gore poment način, nego da se zaista udubi i pokuša da njihova dela tumači ne vezujući ih za umetnikovo mentalno ili fizičko stanje. Uostalom jedan Velaskez, Vermer, Van Ajk, Rembrant, Pikaso, Mondrijan, Lubarda,Tomas Wesselman, Raušenberg, Dejvid Hokni i hiljade i hiljade drugih bili su zdravi kao dren i psihički i fizički. Koliko puta sam u životu čuo iza leđa: Ma pusti ga, ludo je to…umetnik! Bivalo je i takvih vremena da je porodica krila da se neki njen član bavi umetnošću zbog seirenja i zluradosti okoline: Nije mogao/la da nađe neki pristojan posao.
Ovaj tekst smatram zajedničkim delom nas troje, dakle autori su Ljiljana, Nsarski i Mikele.
P.S. Jasno je, medjutim, da je najveći deo ovog teksta pisao mikele9.