Beograđani umeju da kažu za nekoga ko je (po njihovim merilima) suviše ljubazan i popustljiv - "Il' je peder, il' je Novosađanin". Novosađanima to ne bude smešno, ali se po pravilu osmehnu. Da pokažu da su razumeli. I da ne zameraju.
... Svojevremeno, pre tridesetak godina, jedne srede predveče, spakovala sam stvari, otkazala stan, zakačila momku oproštajnu poruku za dovratak, u mislima se oprostila od Knez Mihajlove i Voždovca... I krenula...
Na beogradskoj autobuskoj stanici tih godina je iznad svakog šaltera stajala crna rebrasta „informaciona" tabla na kojoj su belim uglastim slovima bile nabrojane destinacije za koje se na dotičnom šalteru prodaju karte. Tog (za mene prilično sudbinskog) dana, ispred većine šaltera bio je napravljen red od po nekoliko metara. Krenula sam ka onom ispred koga je bio najmanji red. Negde pri vrhu table, između naziva raznih mesta, za koje sam čula samo kad smo se kao klinci igrali "zanimljive geografije", pisalo je "Novi Sad".
Odlučna da odem, i vrlo nesrećna što ne umem da ostanem, zbrkana, ponosna i prilično ljuta što život možda i nije najpravednija stvar koja mi se mogla desiti, kupila sam kartu za Novi Sad. Maglovoto mi je bilo u glavi da je Novi Sad nešto što je "blizu". Nisam razmišljala blizu čega. Valjda se podrazumevalo da je blizu Čalme za koju sam u to vreme, izgleda, još bila vezana pupčanom vrpcom, mada mladalački zamaskiranom i nepriznatom.
Bledunjavo žutim autobusom, sa plavim slovima i poslovično zaprljanim sedištima, stigla sam na autobusku stanicu u Novom Sadu.
Prvom taksisti koji se pojavio samouvereno sam izgovorila: "Do hotela u centru".
Ljubazno mi je uzvratio: "Imamo dva".
- "Onda u onaj koji je stariji".
Krenuo je ne gledajući me.
Posle par raskrsnica, uljudno i pomalo besmisleno je krenuo da zanoveta: "Znate kako.. ima u centru i "Putnik" (pa onda pauza od pola minuta)... Mislim, nije "Vojvodina" loš hotel. Dobar je (opet pauza, ovog puta duža - skoro dva minuta)... Al' opet, mislim, možda nije "Vojvodina"... (pauza, ovog puta minut i po)... Mislim, ako baš hoćete u centar" (tu je usledila konačna pauza, koja se trajala sve dok me sa razvučenim "hvala-lepo-prijatno" nije ostavio u hotelskom holu, smeštajući bezbedno pored mene moj naduveni braon kofer i "indijsku" torbu kupljenu na buvljaku u Trstu).
Nisam ga slušala (normalno!). Bila sam mlada, puna sebe, još ljuta na nadobudne tipove koji misle da znaju šta je bolje "i za mene, a i za ostale", a nije mi bilo daleko od pameti ni to da taksista ima neki svoj specijalni aranžman sa tim nekim hotelom gde bi da me smesti.
I tako, nađoh se u centru Novog Sada, u hotelu "Vojvodina". Recepcionar je bio debeljuškast i uslužan, soba čudno topla i nadasve neobična. Krevet, ormar, natkasna i nešto što je moja mama oduvek zvala "šemizet"... sve je izgledalo kao iz prošlog veka, a svaki pokušaj korišćenja škripom je potvrđivao i najsmelije pretpostavke o broju decenija (vekova?) od kako se majstor koji je izradio nameštaj preselio na onaj svet.
Posle tuširanja čudnom mešavinom jako tope, jako hladne i nepostojeće vode, izašla sam da prošetam. Ulični prodavac je monotono uzvikivao "Dnevnik! Sutrašnji Dnevnik". Ljudi su prilazili nekako polako, uzimali novine, savijali ih pod mišku i odlazili. Prišla sam i ja.
"Koliko?", pitala sam kolportera.
Pogledao me je sa osmehom - "Trideset. Niste iz Novog Sada?"
Kratko i odsečno sam mu rekla -"Nisam", platila, uzela novine i sklonila se od čoveka koji sebi daje za pravo da me pita odakle sam samo zato što nisam znala koliko koštaju te njihove lokalne novine za koje niko normalan verovatno nikada nije ni čuo. U Čalmi su se čitale "Večernje novosti" ("najtiražniji list u SFRJ"), "TV Novosti", "Sremske novine" i "Poljoprivrednik", mada je bilo i onih koji su čitali "Radio i TV Reviju".
U Beogradu sam čitala "Politiku", jer se to podrazumevalo. Kao pašteta sa sirom za doručak, koji jedem trčeći za tramvajem, girice i čaša crnog vina u "Poletu", žurke u studenjaku i onih par stotina metara niz ulicu Kneza Miloša, koji su uvek predstavljali granicu između stvarnog i mogućeg...
I sad taj "Dnevnik".
Uzela sam ga, odnela u hotelsku sobu i prelistala stalno razmišljajući koji me je đavo doveo u taj mlaki grad u kome su svi nekako utišani, povučeni u svoje kapute i rukavice, hladno-ljubazni, pomalo dosadni i nekako... OBIČNI.
E, da. Tako je to krenulo...
Prošle su godine. Decenije.
Beograd se sve više udaljavao i postajao grad moje mladosti, suviše bučan i ubrzan za moj ovdašnji ritam... Vojvodina je (bila i ostala) neki moj privatni ponosno-tužni, nikada do kraja sagledan mekani-okvir-za-stvarnost, dobijajući s godinama na šarmu i detaljima: Čalma + Laćarak + Kuzmin + Manđelos + Divoš + Bingula + Erdevik + (Sremska) Mitrovica + Subotica + Palić + Kovačica + Crepaja + Zrenjanin + Lokve + Kikinda + Bečej + Dunav + Sava + Sremski Karlovci + salaši na severu Bačke + vinogradi na pesku + Banat sa ravnicom koja boli koliko je ravnica + jedna magnolija u Kovačici i jedna u Dvorskoj bašti u Karlovcima, Banstol... Lipovac.
Naučila sam da hotel "Vojvodina" krajem sedamdesetih nije bio mesto za pristojnu devojku koja odseda sama, i da se ne-Novosađani (između ostalog) prepoznaju i po tome što prvo pitaju "Koliko?"...
A Novi Sad? On je prosto Novi Sad. Grad u kome sam rađala decu, radila, volela, želela, trpela, radovala se... Grad u kome sam postajala -ja.