’’Montevideo, Bog te video’’ je dobar film.
Znam da je rizično reći tako nešto na ovom mestu , ali ako sam preživeo ovaj tekst onda mi ni pakao neće teško pasti.
U poplavi vesti koje kao da najavljuju nepovratni proces početka Sudnjeg dana, film o nostalgiji, ljubavi i siromaštvu, a sve u funkciji fudbala, dođe kao Šaljićev melem na svežu i bolnu ranu.
Nisam stručnjak za film, nisam ni prineti onim poznavaocima koji nebulozno sranje zvano ’’Srpski film’’ proglašavaju umetničkim delom, a verovatno sam i dovoljno neobrazovan da bih mogao da prepoznam šta su obični klišei pa i jeftina patetika. Pored svega toga ili možda baš zato, meni se, jadnom i neprosvećenom, film baš dopao.
Patetika. Pa šta? Đorđe Veliki je celog života prodavao patetiku pa ga mnogi od nas i danas vole.
Klišei? A šta je to što ne može da se podvede pod već neki postojeći?
Ne, ovaj film , kao retko koji, izaziva prave, čiste emocije i gađa tačno tamo gde smo najslabiji. U srce.
Muzika, kostimi i atmosfera - sve deluje baš onako kako mnogi od nas zamišljamo to vreme ’’pre rata’’. Počeci igre sa loptom koja se jedina igra nogom nekako deluju autentično i dokumentarno. Herojska epopeja koja se našem narodu i zemlji dogodila malo pre tog I svetskog prvenstva u fudbalu nije nepotrebno isticana u prvi plan, ali je jasno podvučena i naznačena.
Tu dolazim do fenomena zbog koga sam i odlučio da pišem o ovom filmu. Dobro je poznato da je ženski deo publike zadužen da (ne)prikriveno šmrcne, brisne oči i nos već pri malom nagoveštaju melodrame.
Ovde se desilo čudo. Bio sam svedok da, potpuno neočekivano, muškarcima, tvrdim i naizgled bezosećajnim, krenu suze koje su samo u početku krili. Kao da su brzo shvatali da ovog puta nije sramota ako oko zaiskri i zamuti pogled. Nenaviknuti na tu situaciju i uglavnom bez maramice pri ruci, ljudi su se snalazili kako su stigli. Za divno čudo, sve žene sa kojima sam pričao ostale su na nivou :’’ film nije loš’’. Da li zato što mnoge baš i ne uživaju previše u ovoj muškoj igri ili zato što ne mogu da dožive na pravi način scenu kada mali Tirke zbog opčinjenosti loptom ne može da razume da mu je otac poginuo kao pravi srpski heroj na tom ’’Kajmačkalanu’’ i ne shvata razmeru svoje tragedije. Kasniji flešbekovi su posebno jezivi i dirljivi u isto vreme. Suze idu a niste svesni da li od tuge, smeha ili nekog zadovoljstva koje je mešavina ona prva dva osećanja. Baš tako, retko se dešava da je u isto vreme nešto itekako tužno i razdragano.
Nije preterivanje. Imam utisak da, ko god je voleo f od fudbala, ne može da ostane ravnodušan. Ali nije poenta samo na šutiranju lopte i uspešnom nastupu na SP u Montevideu. Fudbal je, ovde ali i inače, personifikacija drugarstva, solidarnosti, humora, navijačkih strasti... Iako su mnoge stvari namerno ulepšane ili dovedene do apsurda preterivanjem u idealizaciji , ne može se reći da je film dosadan ili degutantan.
Naravno da nije Tirke doveden sa ulice u prvi tim BSK-a ( kažu da je to bio slučaj sa Ivicom Bekom ), već je iz omladinaca ’’Jugoslavije’’ prešao u omladince konkurentskog kluba i posle toga normalno prešao u prvi tim. I nije Moša nosio engleski tvid pre SP nego posle, kada su njemu i Tirketu u prodavnicama pakovali šta god pogledaju, naravno za Dž.Sigurno nije tačno da su isprebijali Pašićevog sina, ali bismo svi voleli da je to tačno i da neko danas isprebija neke sinove. Verovatno nije tačno ni da je ono bila Milena Pavlović Barili, već je izgledno da se Dragojević malo igrao u pokušaju da film bude romantičniji. Ja sam mišljenja da je uspeo.
Neko možda ne voli što je ubačena priča o tome da su neki ljudi i tada mrzeli nesrećni projekat pod nazivom Jugoslavija , nekome nije simpatična i tadašnja podela navijača na dva kluba, ali je izvesno da su te svađe bile manje zlobne i sugurno je da njihovi učesnici nisu završavali na traumatologiji!
I baš me zabole šta priča Bjela o ovome ili onome, da li Sergej duva, šika ili šmrče, zašto je Dragojević sada član stranke protiv koje se nekad borio. Tih dva sata sam bio u nekom boljem i lepšem svetu, video sam mnogo poruka kojih kao narod ne smemo da se stidimo već da ih širimo kad god možemo.Tih dva sata bio sam ponosan što je pravo, normalno Srpstvo moguće propagirati i drugačijim sredstvima od onih po zlu nam poznatih.
Već viđenih
Štetnih