Pre 30 godina, neki mesec više ili manje, ušao je u moj stan na 21. spratu solitera na Banjici, Bruno Langer i doneo mi je album “Atomska Trilogija”. Ja sam tada imala celih šest godina i to je bila prva ploča koju sam na svoje ruke dobila, a da nije dečija. Mislim da je ploču predao meni, a ne mom ocu kome je namenio taj primerak, zato što sam jednostavno ja otvorila vrata. Mala plava devojčica, istrčala je u hodnik, pustila njega i pokojnog Serđia Blažića da uđu u naš stan i dobila – album. Za odrasle! Do danas to će ostati jedan od najboljih albuma na mojoj listi najboljih.
Uvek su mi bili simpatični ti Atomci, naizgled grubi, sa tim kosama i krupnim koracima, ali imali su divne, prirodne, blage osmehe. I srdačan smeh. Kao detetu to mi je bio prijateljski znak, da nekome mogu da se obratim ili sednem u krilo. U moju kuću svraćao je različit svet, često sam samo sedela na stepeništu koje je vodilo ka gornjem spratu stana - i gvirila. Nisam htela sa svakim da sedim. Jer je svako hteo da me štipa, okreće naopačke, tera da jedem donetu čokoladu ili bilo šta drugo dosadno i glupo. Zato sam naročito cenila gest predaje albuma za odrasle u moje ruke.
Bruno i Sergio su seli u trpezariju, ispred koje se nalazilo ozvučenje, za to vreme prilično ozbiljno i jako te su, videvši da ne ispuštam taj omot iz ruku, upitali da li želim da mi puste jednu pesmu. Preskočila sam taj jedan stepenik do stola i dala im album, gledajući u neverici da li će mi biti vraćen. Izvadili su ploču iz omota i pustili, glasno. To je bila ta, naslovna numera sa prošlog albuma, samo u live verziji: "Ne cvikaj, generacijo". Slušala sam pesmu i ništa nisam razumela. Sećam se samo da sam se malo uplašila, jer to je bilo to neko vreme kada se smrt kao pojam uselila u moje misli.
A onda, kada se šest godina kasnije, u proleće 1986. dogodila Černobiljska katastrofa, pravila sam se važna što znam šta je atomsko sklonište. To je bila zgodna prilika da se Atomsko Sklonište sluša u pravom atomskom skloništu. Bilo je to novo naselje i imali smo ih nekoliko, a ja sam u međuvremenu prikupila i druge albume. Razni roditelji su nas upozoravali da ne smemo izlaziti na kišu - i eto nama odličnog opravdanja zašto smo sate i dane provodili pod zemljom. Posle škole smo tajno ulazili unutra, pažljivo smo skidali veliku rešetku, jer drugačije se nije moglo ući. Nosili smo i kasetofon, na koji smo trapavo presnimili ploču "Ne cvikaj generacijo". I slušali, praveći se da sa svojih 12 ili 13 godina razumemo sve te reči. Meni su se tada naročito dopadali dečiji glasovi na kraju te pesme. To sam stalno vraćala i slušala iznova i iznova. Atomsko sklonište uprkos radijaciji nije koristio niko osim nas, dece. Milina jedna. Veliko carstvo.
Noćas mi je ta pesma došla pred san. Skočila sam iz kreveta kao oparena i morala odmah da je čujem. Potom sam, sve do sad, čitajući sve stravičnije vesti o Libiji i Japanu, slušala ceo album Trilogije. I još neke njihove pesme. Nešto sam se i raznežila, bolje reći rastužila, setivši se koncerta u Pioniru za Dan Mladosti, kad je Bruno svirao "Za ljubav treba imat dušu", a Sergio već tada nije bio među nama. Ja sam stajala u bekstejdžu i plakala, tokom te pesme. Držala sam neotvorenu flašicu Jupija u ruci. Prišao mi je Bebek, uzeo tu flašicu i zubima je olako otvorio. To me je nasmejalo.
- Na ovo se plače, a? - pitao je dok mi je vraćao flašicu Jupija.
- Ma na sve mi se plače - rekla sam mu, u stilu tinejdžerke koju niko ne razume. U stvari sam plakala jer sam nekom tadašnjem dečku poklonila Atomsku Trilogiju. Tu, koju sam dobila baš ja, za odrasle. Bili smo raskinuli i ja sam kroz suze konstatovala da mi pamet nije jača strana. Značila mi je ta ploča. Dečko mi nije značio ništa.
A sad mi se stvarno plače na sve. A nisam tinejdžerka odavno.
Jer, o humanitarnoj katastrofi u Japanu nemam šta da kažem. Mene takve strahote ostave bez teksta, bez daha. Koliko sam užasnuta svim događajima i onim što se još može dogoditi, toliko se divim ponašanju tog naroda u Japanu. Osećam uzaludnost svake svoje reakcije.
Takođe nemam šta da kažem ni o ovima što su, naravno, humanitarno hteli da intervenišu u Libiji, niti o tome što je Gadafi iz, takođe, humanitarnih razloga odustao od dalje realiazcije svoje ideje (bar u ovom trenutku). Rat je užasna svinjarija.
Nemam šta da kažem. Samo bih u neko sklonište, gde mogu da zagnjurim glavu i ne čujem ništa.