Literatura| Na današnji dan| Reč i slika

O veštini uspravnog hodanja...

Nebojša Milenković RSS / 12.03.2011. u 23:35

iStock_000010669952XSmall.jpgJedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije. 

Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom,  uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.

Sve što im se dešava ovi sužnji uglavnom su prihvatali kao vlastitu neminovnost ― istorijsku datost ili lošu sreću, svejedno ― tek vlastitim tamnicama, što iz straha što iz ubeđenja, oni vremenom počnu da se ponose. Takođe, na samo njima znan, pomalo perverzan način, oni čak počnu da vole vlastite tamničare ― jer, pobogu, možda ih i jesu zatvorili ali im, istovremeno, upravo oni obezbeđuju tu koricu bajatog hleba koja ih još uvek održava u nečemu što nazivaju životom.

Kako priča ne bi bila sasvim monotona. U životima svakoga od njih postojao je trenutak u kom su na časak uspevale da se razmaknu štrokave zavese i kada je u njihove tamnice uspevao da prodre čak i tračak svetla. Ponekad, kad bi se čak osmelili i da podignu glave, zatočenici bi uspevali da ugledaju svetlost. Pa čak i samo Sunce. Nakon toga, uplašeni mogućnošću slobode sa kojom nisu znali šta da (u)čine, u želji da okaju vlastiti greh, nastavljali su da hodaju još pogureniji i još poniženiji nego što su to bili pre ovih proplamsaja svetla. Onoga ko bi se usudio da im govori o Suncu, ili pokušao da ih ubedi u mogućnost uspravnog hodanja kao njihovog trajnog stanja ― ovi sužnji po pravilu vrlo brzo odbace i prezru.

U sličnim istorijskim tamnicama ne retko bivaju zatvorani i čitavi narodi. Njihovi zidovi sačinjeni su od čudne mešavine: mitova, zatucanosti, primitivizama, malograđanštine i ostalih banalnosti svakoje vrste. Iako to često čak ni samima sebi ne smeju da priznaju ― sećanje na sposobnost uspravnog hodanja, ulaske svetlosti kroz musava, minijaturna, prozorska okna, parčići ili pak čitavo Sunce koje su imali priliku da vide, u njihovom emotivnom i intelektualnom paćenju ostajali bi prisutni zauvek. Urezane u njihovo sećanje, dane kad su se osećali istinski slobodnim ― pa čak i onda kad u trenutku dok im se događala te svoje slobode uglavnom nisu bili u potpunosti svesni ― ovakvi narodi obeležavaju sve dok postoje.

 

 



Komentari (102)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dragan7557 dragan7557 13:01 13.03.2011

Re: ...

Vesti: komšije, žive od dobrote komšija,

Pa nisi valjda očekivala da žive od dobrote srpskih biznismena ili tajkuna ili nedaj bože od države.

cerski
nikolic777 nikolic777 23:52 13.03.2011

preporuka

sjajan tekst :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana